Uju Srbiji
Bosne i Hercegovine. Srbija je takođe do lakata, do ramena bila uključena u političke procese u mojoj zemlji Crnoj Gori. Na način koji je bio vrlo destruktivan i negativan.
Omer Karabeg: Kakva je sudbina Otvorenog Balkana?
Miodrag Vlahović: Uz puno poštovanje želje Srbije da dominira regionom i da nameće okvire i standarde koji odgovaraju srpskoj privredi i srpskom aktualnom za ulazak u Evropsku uniju i članice NATO-A. Mi samo želimo dogovor, mir i napredak celog regiona i što skoriji ulazak svih u Evropsku uniju.
Miodrag Vlahović:
Ja, naravno, želim da Srbija uđe u
EU, ali bih želio i da u Srbiji vidim promjenu kulturne i političke svijesti u odnosu na tragediju ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Nažalost, o tome nema ni naznake, objašnjava Vlahović
Miodrag Vlahović:
Dragan Šormaz:
Miodrag Vlahović:
Prvo reagirali portali. Tamo se najprije moglo čitati i vidjeti kako lijepa žena hodapredsobljempredsjedničkihdvora s rukama na leđima i gleda slike hrvatskih umjetnika što predsoblje krase. Ne čini se da se dosađuje, ne čini se loše volje, ne čini se ni da će joj te dvijetri minute neplaniranog sraza s hrvatskom umjetnosti učiniti išta nažao, ali je, najblaže rečeno, neobično da netko njenog ranga s rukama na leđima obilazi umjetnine dok čeka da konačno stigne njen domaćin, a naš hrvatski predsjednik.zatosujemomciizosiguranja u čudu i gledali.
Kakav predsjednik, takav i Ured
Onda su, dakako, reagirale i TV postaje, neke tako da čekanje finske premijerke što se zove Sanna Marin nisu isprva niti objavile, a druge tako da su maloubrzalesnimkunjenahodapovelikoj dvorani da pojačaju dojam predsjednikova kašnjenja. Usred jednog od Dnevnika maturantica izlazi iz sobe u kojoj se trenira za maturu iz hrvatskog, pa veli: “Isuse, kako su mi dobre i lijepe teskandinavskepolitičarke!”hvalamaturantici na toj rečenici, jer da nije nje teško bi autoru ovog teksta, u ova olovnavremenapolitičkehiperkorektnosti, bilo prisnažiti da je Sanna Marin jednostavno lijepa i ženstvena u svoj svojoj jednostavnosti. No, ono što te osvaja bile su te ruke na leđima i taj istinski intereszaumjetninamadoksekrativrijeme do dolaska Zorana Milanovića.
Nema tog Pr-ovca koji vas to može savjetovati, to se ili ima ili nema, taj talent za gestu i tu lakoću kojom se brodi svijetom politike. Možda se i zbog toga učini da predsjednik Milanović ostavi premijerku Finske da ga čeka, onako kako se čeka u predvorjima ambulanti, sudova, pred direktorskim kancelarijama, ili na šalterima Elektre. A kad se konačno pojavio, ni sa čim nije pokazao da mu je drago što kraj sebe, nakon svih tih muškarčina, ima mudru, nježnu, odlučnu, lijepu ženu.
Jedna gesta mogla je taj susret učiniti pamtljivim i simpatičnim. Nije je bilo. Bilo je zato žestokog reagiranja Ureda predsjednika u kojem se mediji nazivaju licemjerima vazda spremnim na sramoćenje institucija vlastite države. Jer,kažese,predsjedniknijekasnio,već je kasnila finska premijerka. I, dodaje se, još nije stala tamo gdje je po protokolu stati trebala, podno zastava, već je stala tu negdje kraj umjetnina. Reklo bi se, kakav predsjednik takav mu i ured,
Predsjednik je svakakav, ali, ako se da tako reći, krkan nije, ne može biti. Njemu samo katkad nije važno. Tuga je zato samo ta što nema nikog da mu katkad skrene pažnju na sitnice
ma znajući lik i djelo Zorana Milanovića dade se ‘ladno reći da je predsjednik bolji od onih koji su reagiranja sročili i onih koji su mu savjetovali da kasni onoj koja je njemu kasnila. Predsjednik je svakakav, ali, ako se da tako reći, krkan nije, ne može biti. Njemu samo katkad nije važno. Tuga je zato samo ta što nema nikog da mu katkad skrene pažnjunasitnicepoputonedajeglupo, nepristojno i bez veze da mu lijepa finskapremijerkakratičekanjetakoštovelikomsobomsrukamanaleđimašetaod slike do slike. Ako se i dogodilo, ima li tu netko da sagu o kašnjenju, čije god bilo, učinirecimosimpatičnom,dasavjetuje predsjednikadaodigranekišarmantan džentlmenskipotez!?jok!umjestotoga Uredpredsjednikapišežestokoreagiranje o zlonamjernim medijima.
Zapravo,svetejavnepodrškepoznatogživlja,svataobjašnjenjapredkamerom zašto je baš taj i taj kandidat onaj pravi,odavnosupotrošenaiiskompromitirana u nas. Ne lovi se na to nitko još od Tuđmanova doba kada su na listama podrške, htjeli ne htjeli, završavali svi koji su iole značili nešto, od sportašaiglazbenikadointelektualaca.teško naime da je Toni Kukoč jedini koji nije ni znao da će mu ime osvanuti na listi za HDZ, ali je zato Toni Kukoč možda i jedini za kojeg se zna da je suočen s listom na koju nije htio kazao: “J… ga tko me je stavio na listu!” Nije ovo Amerika da se broji tko je pjevao Obami, a tko Trumpu i ovisno od toga ploče prodaju više i bolje. Zato nekako bude tuga kad tiidoliizdjetinjstva,poputmajstoravaterpolske igre Denija Lušića, odluče u kameru kazivati kako je Zoran Đogaš krasan čovjek. “Mislim da je on idealan da vodi ovaj grad”, veli Lušić. Zašto? Kako? Zbog čega i što da čovjek s tim uopće radi, osim da zaboravi na taj snimakiostaviupameti“starog”lušića velikog, jakog, zgodnog i razorna šuta.
Bajate metode
Uriječkoggradonačelnikainjegovih savjetnikapomaloprvoloptaškihumor, usplitskihhdz-ovacainjihovihsavjetnikabajatepredizbornemetodeiparatiziranje na tuđoj nesreći, a u predsjednika i njegovih savjetnika nimalo fina osjećaja za galantno i džentlmenski. A nije da je svejedno kasni li i(li) kasniš kakvom Dodiku ili se to finska premijerka silom prilika upoznaje s djelima hrvatskihmajstora.akojestsvejedno,e ondasuuuredupredsjednikaupravu; netko tu mrvu sramoti institucije svoje države.kažu,takavjeprotokol.nekažu imaliikogdaga,takonevaljala,mijenja.