NATO-OV antiratni odgovor
usvojoj povijesti NATO je imao raznih zasjedanja na kojima su donesene mnoge sudbonosne odluke, ali samit koji počinje danas u Madridu ima posebnu važnost zbog činjenice da se održava dok traje ruska invazija na suverenu Ukrajinu, čije se posljedice osjećaju u cijelom svijetu. Savez je na jednoj od najvećih prekretnica, tako da se na ovom samitu očekuje usvajanje novog Strateškog koncepta koji bi trebalo da zamijeni onaj iz 2010. koji je prevaziđen i da, nakon što je zbog ovog rata došlo do preslagivanja sigurnosne arhitekture u Evropi i svijetu, utvrdi zadaće do 2030. godine. Teži se prilagođavanju svijetu koji se mijenja i da milijardu ljudi, koliko stanovnika broje članice Alijanse, čuva na sigurnom. Nedvojbeno, samit je sazvan s ciljem da se osigura da NATO nastavi ispunjavati svoju ključnu svrhu i najveću odgovornost, a to je osiguranje kolektivne obrane za svoje članice.
Od osnivanja 1949. godine NATO se, naročito nakon što je 1955. formiran istočni vojni blok Varšavski ugovor, suočavao s napetostima i prijetnjama, ali je učvršćeni bipolarni sistem isključivao izravni oružani sukob vodećih sila koje su u mnogobrojnim sukobima širom svijeta često podupirale zaraćene strane, sukobljavajući se na taj način preko posrednika. Taj se odnos nadmetanja velesila, u stilu povuci-potegni, stariji čitatelji će se sjetiti, zvao hladni rat i trajao je do ukidanja Varšavskog ugovora 1991, ali tada je lokalnih ratova bila pošteđena Evropa. Ispostavilo se da NATO ne samo što nije bio suvišan kad nasuprot sebe nije imao istočni blok nego je ostao čimbenik sigurnosti u svijetu, posebno kad su mu se 90-ih pridružile Češka, Mađarska i Poljska, a 2004. isto učinile i Slovačka, Rumunija i Bugarska.
Raspad Sovjetskog saveza 1991. nije značio samo nestanak jednog od dva glavna aktera međunarodnih političkih odnosa u prethodnih 40 godina, a time i nestanak bipolarnog uređenja međunarodnih odnosa, već i fragmentaciju SSSR-A na niz novih država. Novim prilikama posebno je bila pogođena Ruska Federacija kao nasljednica velike sovjetske sile koja se našla u složenoj sigurnosnoj situaciji, praćenoj političkim i ekonomskim problemima na unutarnjoj sceni. Vojna doktrina Ruske Federacije, donesena u studenom 1993, predstavlja početak njenog prilagođavanja novom, posthladnoratovskom položaju. Poslije razdoblja političke i ekonomske anarhije tijekom vladavina Mihaela Gorbačova i Borisa Jeljcina, 2000. na čelo Ruske Federacije dolazi Vladimir Putin, koji je nakon premijerske dužnosti (2008-2012) ponovo predsjednik i bez ograničenja vlada autokratski. Pojedini sociolozi su za Putina rekli da čim pomislite da nije moguće da on nešto učini - znajte da je moguće i da hoće, što se obistinilo i prilikom ruske invazije na Ukrajinu. Napadnuta država postala je prva linija fronta ne samo između demokracija i autokracija već i u borbi za održavanje sistema utemeljenog na pravilima da se stvari ne rješavaju silom.
Kad je prije 12 godina na samitu u Lisabonu usvajan Strateški program NATO-A, njegov tadašnji glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen je rekao: ”Ovo nije zbornik izjava, ni zbirka lijepih želja - ovo je akcijski plan koji iznosi konkretne mjere koje treba poduzeti i koji će se početi primjenjivati već od danas.” Slično bi poslije Madrida mogao reći i
Alijansa je na jednoj od najvećih prekretnica, tako da se na samitu u Madridu očekuje usvajanje novog Strateškog koncepta budući da je zbog ruske invazije na Ukrajinu došlo do preslagivanja sigurnosne arhitekture u Evropi i svijetu
njegov nasljednik Jens Stoltenberg, s razlikom da Sjevernoatlantski savez više Rusku Federaciju ne vidi kao partnera, nego nakon invazije kao prijetnju po sigurnost, mir i stabilnost i to će biti jedna od odrednica u novom Strateškom konceptu. Moskva se očito preračunala jer je s jedne strane agresijom na Ukrajinu ujedinila i ojačala Alijansu, a s druge utjecala na vojno neutralne Švedsku i Finsku da se, u cilju zaštite svojih teritorija, pridruže NATO-U. Tako će ovaj savez uskoro moći još bliže doći do granica Ruske Federacije, ali ovi kandidati u Madridu, ipak, neće biti dobiti ulaznicu za prijem, budući da proširenje NATO-A zahtijeva suglasnost svih zemalja članica, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan izjavio je kako njegova zemlja to ne može podržati jer ove dvije zemlje skrivaju kurdske teroriste.
NATO će na samitu u Madridu, dakle, dati cjelovit odgovor ratu u Evropi koji je izazvala Ruska Federacija, ali ne u smislu da bi on prerastao u treći svjetski rat, nego kao upozorenje da se agresijom ne mogu ostvarivati ničije velikodržavne aspiracije i da nijedan agresor ne može ostati nekažnjen. Također, očekuje se da će na samitu biti podvučena temeljna zadaća Saveza na očuvanju vlastite kohezije i učinkovitosti i na proširenju ne samo na dvije spomenute skandinavske zemlje nego i na stvaranju uvjeta za članstvo Bosne i Hercegovine koja je već u akcionom programu za prijem.