Rušenje kipa

Opština Malmö je oko njega postavila ogradu kako bi ga zaštitila, ali nije služila ničemu. U januaru su ga vandali uspjeli srušiti tako što su mu odrezali noge

Moj kip u Malmöu je srušen.

Njegovo postavljanje predložila je Švedska fudbalska federacija i ja sam ga predstavio javnosti u oktobru 2019. Mjesec dana kasnije saznalo se da sam kupio dionice Hammarbyja, štokholmskog školskog kluba, u kojem danas igraju moja djeca. Vlasnici Los Angeles Galaxyja su mi ih ponudili dok smo pregovarali obnovu ugovora. Oni su bili u posjedu određenog broja tih dionica, ja sam kupio dvadeset pet posto.

To mi se učinilo kao dobra mogućnost da uradim nešto korisno u Švedskoj, za mene je to bio čin zahvalnosti prema mojoj zemlji.

Međutim, ultrasi Malmöa su to grozno primili. Ne toliko investiciju samu po sebi, koliko rečenicu koju sam izgovorio: “Od Hammarbyja ću napraviti najjači klub u Skandinaviji.”

Metafora mog života

Ali šta sam trebao reći? U sve avanture u koje se bacim, uvijek pokušavam postići maksimum.

Znam da bi bilo bolje da sam investirao u svom rodnom gradu, ali je iskrsla ta prilika u Stockholmu, koja je svakako bila tamo gdje sam odlučio živjeti.

Tako je počelo iskaljivanje na mom kipu postavljenom ispred stadiona: otkinuli su mu nos, pretesterali stopalo, na ruke kačili WC daske, oko vrata svezali omču i pokušali ga zapaliti.

Opština Malmö je oko njega postavila ogradu kako bi ga zaštitila, ali nije služila ničemu.

U januaru su ga vandali uspjeli srušiti tako što su mu odrezali noge.

Pretpostavljam da su to uradili neki mladići. Generacije koje su me bolje upoznale ne bi to uradile jer znaju da sam nešto dobro za Malmö i za Švedsku ipak učinio.

Bilo mi je žao najviše zbog Petera Lindea, vajara čiji je to bio rad. Stvarno je lijep: ja raširenih ruku.

Sjećam ga se položenog na zemlju, s glavom umotanom u crnu majicu.

Na neki način taj je kip metafora mog života: gdje god sam bio, najprije su me pokušali podići na pijedestal, a onda me srušiti na dno. Dešava se to mnogim uspješnim likovima.

Bili su to teški dani. Bio sam zabrinut za svoju rodbinu koja tamo živi i zato što su se po zidovima pojavljivali prijeteći natpisi. Nazivali su me Judom.

Dugo su raspravljali gdje premjestiti kip. Sigurno nigdje blizu stadiona. Neko je predložio da se prebaci u Milano.

Sad ne znam ni gdje ga drže.

Ali znam da se ja, s četrdeset godina, još uvijek držim na nogama.

Marco van Basten je još jedan igrač koji je izvodio luđačke makazice. Svi se sjećaju onih kojim je dao gol Den Boschu u dresu Ajaxa i Göteborgu u dresu Milana. Ajax i Milan, kao ja. Odrastao sam s usporedbom na Van Bastena okačenom za vrat.

Dok sam bio u Ajaxu, Marco je bio pomoćnik prvog trenera ekipe i stalno mi je krišom ponavljao: “Ne slušaj glavnog trenera, Zlatane. Štedi energiju i koristi je samo za napad.”

Govorio mi je to jer se sjećao šta mu je Sacchi kljucao u Milanu: “Vraćaj se u odbranu, pomaži ekipi, kreći se i bez lopte, vrši presing, učestvuj u igri...”

Bilo je to isto ono što su meni naređivali da radim u Ajaxu.

Arrigo Sacchi je bio revolucionar. Promijenio je osnove fudbala, priznajem. Ali je uvijek imao nešto protiv mene i nikad nisam baš najbolje shvatio zašto. Rečeno mi je da je savjetovao Guardioli da me ne uzima u Barcelonu.

Dva velika prijatelja. Jedan drugom, mislim. Ne meni.

Sacchi je vodio rubriku u La Gazzetta dello Sport i činilo mi se da me kritikuje više na ličnoj nego na profesionalnoj osnovi.

To ne prihvatam. Ako mrzim nekog svog saigrača, na terenu se prema njemu ponašam besprijekorno, kao i prema svima ostalima.

I od nekoga ko piše i kritikuje, očekujem istu korektnost.

Ako mi imaš nešto predbaciti, reci meni, ne govori to svijetu, jer tvoj posao nije da me prosuđuješ lično, nego profesionalno.

I zato, kad su nam se putevi jednom ukrstili u direktnom prenosu, nakon jedne utakmice Lige prvaka, on je bio u televizijskom studiju, a ja mu jasno i glasno rekao šta mislim o njemu. Jer ja u sebi mogu držati nešto godinu, dvije, pet, ali ne zaboravljam. Kao s Materazzijem.

Ispunjen ponosom

Van Bastenove riječi su me ispunile ponosom.

Kad ti legenda kao što je on kaže nešto tako, pomisliš: on je legenda, ja igram na istoj poziciji kao i on, cijeli će me svijet upoređivati s njim, onda poslušam njega, a ne trenera.

Za vrijeme utakmica uvijek mi je padao na pamet Marcov savjet pa sam govorio sebi: stani, Zlatane, ne idi tamo, ostani ovdje, štedi snagu za napad. Jer u tom periodu moja je igra bila rock’n’roll, instinktivno sam išao svugdje kako bih dokazao da sam dobar u svemu: driblingu kroz noge, driblanju, udarcima špicem. Više sam mislio na sebe nego da pomognem ekipi na najbolji mogući način.

U tom smislu me je Van Basten promijenio, ali sam pravu transformaciju doživio pod Fabiom Capellom. On me je itekako preokrenuo, jer on nije samo izgovorio jednu rečenicu, on je svakodnevno kvocao.

Ovo nije evanđelje o jednom bogu, nego dnevnik četrdesetogodišnjaka koji se obračunava sa svojom prošlošću, a budućnosti gleda pravo u oči, kao da je još jedan protivnik kojem se mora suprotstaviti. Zlatan Ibrahimović više ne treba pokazivati svoju snagu niti nas podsjećati na velike sportske uspjehe zbog kojih je postao prvak, te se stoga odlučuje razgolititi, na iskren i pošten način, kako bi nam ispričao kako se fudbalski bog mijenja i suočava s godinama koje dolaze: bez licemjerja, a sa zrelošću i sumnjama koje je morao naučiti i prihvatiti. Oslobođenje feljtonizira uvodni dio knjige “Adrenalin”, čiji su autori Zlatan Ibrahimović i novinar La Gazzetta dello Sporta Luigi Garlando, koju je objavio sarajevski Buybook u prevodu Jovane Šego s italijanskog.