Ljevica u pozelenjelom sendviču
Zamislite, a imajte na umu Bosna je kolijevka nezamislivih stvari, da se jednog dana izmire Sebija Izetbegović i Elmedin Konaković. Pa da im zajednički kadar bude Haris Zahiragić. Ili da u Zenici ratne sjekire, iskopane zbog sukoba interesa, zakopaju Fuad Kasumović i Miralem Galijašević. Zamislite da u Tuzli padne pomirenje Kuke i Hodže, a u Krajini Kambera i Hozana.
To što vam sada izgleda nezamislivo, ne znači da je neostvarivo.
Sarajevske parade “ponosa i predrasuda” kao da su počele buditi ljude iz malo dužeg zimskog sna u koji su utonuli od prekomjerne upotrebe opijata zvanog društvene mreže, slušajući bajke o poštenijem i pravednijem svijetu koji će doći nakon što neko kaže “budi”, pa on, pravedniji svijet - bude.
Može li se pravedniji svijet graditi sa onima koji su ga i učinili nepravednim? Teško. Znali smo to od samog početka, ali nakon sarajevske subote, počeli su to spoznavati i drugi.
Neprincipijelne koalicije dovele su do toga da ljevičarske stranke izumiru u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su do sada jedino i egzistirale.
Evo jasnih pokazatelja. U oktobru 2010. godine SDP pod Zlatkom Lagumdžijom je ostvario historijski rezultat. U Kantonu Sarajevo je ta stranka osvojila 50 hiljada glasova. Kada im se doda još skoro 10 hiljada glasova Naše stranke, i sedam hiljada glasova SDU-A, dođemo do nevjerovatnih 67 hiljada glasova koje su osvojile stranke ljevice. SDA je u Sarajevu imala svega 37 hiljada glasova. Onda je Lagumdžija krenuo stranputicom. Prvo je izabrao SDA za svog partnera, da bi, nekoliko mjeseci kasnije, zajedno sa HDZ-OM i SNSD-OM izbacio tu stranku iz vlasti na nivou BIH. To će ga četiri godine kasnije koštati nekih 200 hiljada glasova u Federaciji BIH. Sa 50 hiljada glasova u Kantonu Sarajevo, SDP je pao na svega 19 hiljada glasova. SDA je sa 37 hiljada glasova porasla na 52 hiljade glasova. No, ljevičarsko biračko tijelo je dalo svoju podršku Demokratskoj fronti (36 hiljada) i Našoj stranci (16.200). DF će, potom, prokockati šansu da izraste u lidera ljevice, jer su prvo ušli u vlast sa SDA-OM, a onda je, nakon godinu, napustili. Sve je to iskoristila Naša stranka koja se nametnula u liberalnim i lijevim krugovima kao protuteža “nacionalnim strankama”.
Netom pred izbore 2018. godine došlo je do raskola unutar SDA, pa je Elmedin Konaković, dugogodišnji miljenik Sebije Izetbegović, formirao svoju Narod i pravdu. No, 2018. to nije uticalo na izborni rezultat SDA. U odnosu na 2014. godinu, unatoč velikom raskolu, ta stranka osvaja čak 2.000 glasova više u Kantonu Sarajevo. SDA je, dakle, 2018. godine osvojila 54 hiljade glasova u KS-U. SDP je malo porastao (22 hiljade glasova), DF je pao za 20 hiljada glasova, a Naša stranka je sa 16 hiljada 2014. godine porasla na 28 hiljada glasova. SDA-OV odmetnik Elmedin Konaković je na svojim prvim izborima osvojio skoro 30 hiljada u Kantonu Sarajevo. SDP i Naša
Može li se pravedniji svijet graditi sa onima koji su ga i učinili nepravednim? Teško. Znali smo to od samog početka, ali nakon sarajevske subote, počeli su to spoznavati i drugi
stranka za svog partnera biraju Konakovićev NIP, a DF se odlučuje za Izetbegovićevu SDA. Komšićeva stranka nastavila se topiti pod Sda-ovim kišobranom, a SDP i Naša stranka su, zapravo, počeli gubiti identitete.
Dok su Edin Forto i Nermin Nikšić svoju priču gradili na, budimo realni, fiktivnoj borbi protiv korupcije, udaljavajući se od vlastite ideologije, Elmedin Konaković je širio svoju infrastrukturu na račun ove dvije stranke. Na lokalnim izborima 2020. godine ljevica je podržala četiri Nipova kandidata za načelnike općina u Kantonu Sarajevo. Onda su došli rezultati za vijeća i pokazali kako je SDA prva stranka u KS-U sa 48 hiljada glasova, dok je NIP sa 30 hiljada glasova 2018. godine skočio na 42 hiljade. SDP je pao na 16 hiljada, DF na 7.500, a Naša stranka je izgubila polovinu birača (osvojili 17.000). Kompletna ljevica, tako, nije uspjela osvojiti ni 42 hiljade glasova, koliko je osvojila Konakovićeva Narod i pravda. A u zbiru SDA i njeni odmetnici iz Nip-a su osvojili 90 hiljada glasova.
Slična situacija je i u Tuzlanskom kantonu. Na općim izborima 2010. godine SDP je u TK-U osvojio oko 67 hiljada glasova. SDA je te godine osvojila 55 hiljada glasova. Četiri godine kasnije, nakon srljanja Zlatka Lagumdžije, na općim izborima 2014. godine, SDA je, sa najboljim rezultatom nakon smrti Alije Izetbegovića, osvojila 68 hiljada glasova. SDP i DF su u zbiru osvojili 53 hiljade glasova. Na narednim općim izborima, 2018. godine, bivši potpredsjednik SDA Mirsad Kukić je formirao svoju stranku PDA. SDA je izgubila 20 hiljada glasova, a Kukić je osvojio 37 hiljada. SDP i DF su osvojili 65 hiljada glasova. No, Kukić i SDA su u zbiru imali 86 hiljada glasova, što je za 20 hiljada glasova više nego rekordne 2014. godine kada je Kukić bio SDA. SDP se odlučio na koaliranje sa Kukićevom PDA i 2020. godine na lokalnim izborima je doživio debakl. Sa 49 hiljada glasova osvojenih 2018. godine, SDP je pao na svega 29 hiljada glasova u TK-U. SDA je ostala skoro na istom, dok je Kukić osvojio 20 hiljada glasova. To znači da je SDA sa svojim bivšim članovima osvojila 70 hiljada glasova u TK-U, dok su SDP i DF pali na svega 37 hiljada. Doda li im se i 18 hiljada glasova Socijaldemokrata Envera Bijedića, kompletna ljevica je pala na 56 hiljada glasova. Dakle, ljevica je u Tuzlanskom kantonu, kao svojoj bazi, za 12 godina izgubila 12 hiljada birača. SDA i njeni recidivi su porasli za 20 hiljada glasova.
To je, ukratko, govor matematike. A na ideološkom planu situacija je još gora. U Federaciji BIH postoje dva bloka. Jedan je okupljen oko SDA, a okosnicu drugog čine bivši Sda-ovi prvaci Elmedin Konaković, Mirsad Kukić, Fuad Kasumović i Rifat Hozanović. Ljevica se našla u sendviču i vidljiva je samo na marginama. Ko je kriv za to? Bakir Izetbegović i Elmedin Konaković sigurno nisu. Krivi su lideri ljevice koji svoje koalicije sklapaju samo radi fotelja, ali ne i promjena i reformi. I već u subotu je sve to počelo stizati na naplatu.