Od kune do eura
Zemlje koje se pridruže monetarnoj uniji dobijaju centralnu banku, koju dijele sa drugim zemljama članicama unije. Pa Evropska centralna banka, pogotovo poslije 2012, vodi računa o likvidnosti svih svojih zemalja članica
povih politika. Nema razloga da biramo reči, treba to reći sasvim jasno -privilegovanje bogatih i rasizam, to su bili temelji Trumpove (naravno, i republikanske) donedavne vlasti. Iako Trump jeste izgubio izbore, a republikanci većinu i u Kongresu i u Senatu, ostao je Vrhovni sud da nastavi tamo gde je Trump stao.
Statistika kaže da je većina žena koja želi da prekine trudnoću u SADU tamnije boje kože. Pored toga, reč je mahom o siromašnijim ženama koje već imaju jedno, dvoje ili više dece. Prekid trudnoće se otuda ne može razumeti kao hir uživanja u pravu na izbor, nego kao teška odluka doneta pod pritiskom oskudice. U vezi s abortusom nema mnogo statistika o muškarcima, ali neki podaci ipak postoje. Mlađi muškarci čije su partnerke odlučile da prekinu trudnoću imaju mnogo veće šanse da završe škole i pronađu bolje plaćene poslove od svojih vršnjaka koji su sa partnerkom dobili dete.
Ne bismo pogrešili ako bismo pravo na izbor onda videli kao pitanje koje nije pre svega stvar zaštite individualne slobode i prava na privatnost, nego je zapravo po svemu stvar socijalnih politika i mera protiv diskriminacije. Prisiljavanjem žena da rode, čitavim grupama žitelja SAD-A tako se sistematski uskraćuje mogućnost da poprave svoju životnu situaciju. Kome god na srcu leži zaštita života (rođenog ili tek začetog, svejedno), taj neće posegnuti za ukidanjem prava na izbor, celar Olaf Scholz - zajedno s francuskim predsjednikom Macronom i talijanskim premijerom Draghijem - već mjesecima tiho zagovara prestanak rata u Ukrajini. Sva trojica žele da ukrajinsko vodstvo sjedne s ruskim vodstvom za pregovarački stol. Međutim, takav razvoj događaja zasad nije vjerojatan. Naprotiv, SAD, Britanija i članice nego će gledati da popravi materijalni položaj osoba koje u teškoj iznudici posežu za abortusom.
Gola sila
Kako u SAD-U, tako i svuda drugde. Oduzimanje prava na izbor nije nikakav plemeniti gest čuvanja života i ustajanja u zaštitu bespomoćnog ploda; to je gnusna i bahata demonstracija sile nad potlačenima i obespravljenima sa željom da takvi, potlačeni i obespravljeni dakle, i ostanu. Seksualno obrazovanje u školama, zapošljavanje žena, pouzdana i dostupna zdravstvena zaštita, posebne socijalne politike s fokusom na trudnice i porodilje... - sve su to daleko efikasnije mere za zaštitu dragocenog ploda od ukidanja prava na izbor.
Ali, siledžije ne zanima plod. Plod je samo izgovor. Njih, uvek, zanima samo gola sila. Treba bez ustezanja reći - odluka Vrhovnog suda je upravo to: demonstracija sile, to jest iživljavanje. Kako u Sjedinjenim Državama, tako u Poljskoj... gde god. NATO-A koje graniče s Rusijom žele pobjedu Ukrajine, obećavajući joj slanje novog oružja kako bi preokrenula stanje na terenu. Rusi neprekidno šire zaposjednuti prostor Ukrajine. Kako sada stvari stoje, rat u Ukrajini će se nastaviti, a u Europi će rasti tjeskoba zbog približavanja jeseni i zime.
Uzmimo primer Britanije ili Švedske. Pre 1992. preovladavalo je mišljenje da je najbolje da je monetarna politika tih zemalja vezana za nemačku preko više ili manje fiksnog kursa funte i krune za marku. U tom se režimu privredne vlasti odriču od aktivne monetarne politike i usklađuju pre svega fiskalnu politiku sa održanjem kursa na izabranom nivou ili uz određena odstupanja naviše i naniže, gde su granice jasno postavljene.
Sadašnji sastav Vrhovnog suda vidi se kao najvažnija i najdalekosežnija ostavština Trumpove administracije
Ciljana inflacija
Sistem sadrži određeni rizik da će se kurs promeniti, ili da neće biti održiv, pa može da dođe, kao što je i došlo, do bekstva iz domaćeg novca u marku ili u dolar, i obe zemlje su morale da devalviraju.
Potom su prešle na režim ciljane inflacije prepustivši kurs tržištu. Da bi ovaj režim mogao da se održava merama monetarne politike, a to je kontrola kamatne stope na novčanom tržištu, potrebno je da se domaći novac koristi u punoj meri bar na domaćem tržištu, dakle, da se sa njim računa u svemu u čemu je upotreba novca potrebna. Ukoliko to nije slučaj, centralne će banke intervenisati na tržištu stranog novca sa ciljem stabilizacije kursa, pa će ponovo fiksni kurs ili kontrolisani kurs biti stvarni monetarni režim.
Kako je u Hrvatskoj evro bio, kako se to kaže, stvarni novac - i kada se utvrđuju cene i kada se štedi i kada se pozajmljuje, a i država se uglavnom u evrima zadužuje - fiksni kurs je praktično neizbežan. Pogotovo ukoliko same monetarne vlasti i ne teže da se ojača uloga kune, kao što je i bio slučaj. Osnovno sredstvo monetarne politike su intervencije na deviznom tržištu određivanjem devizne rezerve i kupovinom i prodajom na teret deviznih rezervi.
Ovakav režim ima prednost nad jednostranim prelaskom na evro u tome što svejedno privredne vlasti mogu da promene kurs. U Crnoj Gori ili na Kosovu to nije moguće jer je zvanični novac evro. No, rizik devalvacije, čak i kada je mali, dovoljan je da se on vidi u višoj kamatnoj stopi, kod štednje višoj od one u kunama. Ovo je cena odustajanja od sopstvene monetarne politike vezivanjem kursa za evro. A cena zavisi od toga što ostvarenje monetarnih ciljeva preuzimaju drugi instrumenti privredne politike, pre svega fiskalna. A kako je fiskalna politika više politizovana nego monetarna, pogotovo ukoliko postoji potrebna samostalnost centralne banke, rizik eventualne devalvacije je veći i trajan.
No, to nije najveći trošak ovakvog režima kursa. Kako postoji interes i da se štedi i da se pozajmljuje u evrima, fiskalne vlasti mogu da cene da imaju veći prostor za deficitarno finansiranje ako se zadužuju u evrima, a poverioci mogu da imaju trajan interes da ulažu i u državne papire i komercijalno. Rizik jeste da bi povećana tražnja mogla da deluje inflatorno, pa će realni kurs da apresira u odnosu na fiksni. Pojednostavljeno rečeno, rad će biti skuplji ili, drukčije rečeno, rast nadnica će biti brži nego što je opravdano rastom produktivnosti.
Što je rizično ukoliko dođe do promene u monetarnim uslovima u svetu i pre svega u zoni evra. I kako je do toga i došlo 2008-2009, usklađivanje realnog kursa, dakle naknada za rad, sa fiksnim je moralo biti izvršeno preko značajnog povećanja nezaposlenosti i dugogodišnjeg negativnog ili sporog privrednog rasta.
Ovo ne mora da bude rizik u režimu jednostranog prelaska na evro, jer nema zarade u domaćem novcu zbog koje bi se isplatilo pozajmljivati u evrima. Ali, kao što sam već rekao, nema ni monetarne politike.
U napisima o zajedničkom evropskom novcu se često ističe da je to isto kao kada se zemlja odrekne monetarne
Osnovno sredstvo monetarne politike su intervencije na deviznom tržištu određivanjem devizne rezerve i kupovinom i prodajom na teret deviznih rezervi
politike ili čak kako se kaže suverenosti, mada o tome ovde nije reč, u režimu fiksnog kursa. Ali dok u ovom drugom slučaju monetarna vlast može bar nominalno da se koristi, u slučaju prelaska na evro to više nije moguće.
Fiksni kurs
Ovo je pogrešno. Zemlje koje, kao Hrvatska praktično od 1994, imaju režim fiksnog kursa, zapravo nemaju centralnu banku, isto kao i zemlje koje jednostrano pređu na evro kao domaći novac. Međutim, zemlje koje se pridruže monetarnoj uniji dobijaju centralnu banku, koju dele sa drugim zemljama članicama unije. Pa Evropska centralna banka, pogotovo posle 2012, vodi računa o likvidnosti svih svojih zemalja članica, što bi trebalo da umanji rizik u hrvatskom finansijskom sistemu i tako i kamatne stope, što će reći da prelaskom na evro Hrvatska zapravo dobija centralnu banku koju dosad nije ni imala.