Refleksije o sumraku evropejstva
Knjiga “Jedanaest akustičnih eseja” Ariana Leke svoje novo izdanje dobija u švedskom Artisticumu i njenim se objavljivanjem ponovo aktueliziraju neke od neuralgičnih tačaka albanske povijesti i modernog društva
”Tri rečenice iz mog iskustva koje me stalnoprogone:-uznemireno:letitbe! Neodlučno: Should I Stay or Should I Go Egzistencijalno: To be or not to be!”
- Arian Leka, “Jedanaest akustičnih eseja”
Eseji objavljeni u knjizi “Jedanaest akustičnih eseja”, albanskog pisca i znanstvenika Ariana Leke, fokusirani su na tematiziranje (socijalističke) povijesti Albanije, okova evropske sadašnjosti, izrečeni kroz simbolički i stvarni potencijal mora. More se u Lekinim esejima često posmatra kao mjesto civilizacije i pribježišta, ali i totalitarizma. Ono je određeno nestabilnošću, sa jedne strane Leka piše o albanskim brodolomima, o bježanju ka mjestu gdje je voda čistija i prozirnija, a sa druge strane o moru kao važnoj instanci identiteta i kulture jedne države.
”Problemskojimseevropatrenutno suočava najmanje je jezički ili kulturni. Pitanje s kojim se danas susrećemo raskrsnica je gdje se kultura susreće s politikom,ekonomijomidruštvom.nataj način more postaje bojno polje, slika koju smo davno zaboravili.”
Ogromne dimenzije vode
Leka, kao nekada Leopold Blum u “Uliksu”, razmišlja o “ogromnim dimenzijama vode na zemlji” i shvata da “vladatitalasima”,osimbukvalnečinjeniceokontroliiplovidbisvjetskihmora, znači i kontrolisanje voda “nekontrolisanog divljaštva” - to je slika koju smo zaboravili.
Knjiga koja je prvi put objavljena 2016. godine svoje novo izdanje dobija u švedskom Artisticumu, u okviru edicije Rez, i njenim se objavljivanjem ponovo aktueliziraju, ili prikladnije “odjekuju”, neke od neuralgičnih tačaka albanske povijesti i modernog društva u cjelini. Autor u svojim esejima prokazujeevropskedemokratijekaoništavilo zato što počivaju na ispraznim formama. Politika, religija, umjetnost i filozofija nisu više u stanju mobilizirati narodeevrope,aživotjesvedennapolitičke zadaće - ono što je Michel Foucault nazvao “biopolitikom”. A. Leka se ne pita samo o prošlosti i sadašnjosti države u kojoj je rođen nego o povijesti i sadašnjemtrenutkuevrope.uzmimouobzir kako su ovi eseji pisani u jeku izbjegličke krize, u trenutku kada je emigrantski val otvorio velika pitanja o opstanku “evropejstva”.albanijase,sadolaskom i nakon devedesetih godina prošlog vijeka, našla u poziciji Filokteta, izolovana i sa ranama koje trule i zaudaraju, a od kojih se polako umire. Povremeno drugi dolaze i uvjeravaju njene stanovnike kako su veliki i značajni za Evropu. Ipak, oni dolaze uzeti ono što im treba i odlaze,ostavivšizemljusasvimnjenim unutrašnjim previranjima, kao i uvijek do sada. “Uzeti što im treba” je uglavnom usmjereno ka političkim i ekonomskim motivima, dok su sve druge instance sekundarne, gotovo u potpunosti nevažne - čini nam se ne samo za odnos Evrope prema Albaniji već i odnos čitavog dominantnog Zapada prema ostatku svijeta. U mitskoj posvećenosti Zapadu, dio kontinenta na kojem je Albanija ispada iz evropskog imidža jerjeviđenakaostagnirajućiprostorkojim vladaju primitivci i kao takva uvijek će biti skrajnuta.
”Bila je misterija što će Evropa uraditi s Albanijom poslije osamdesetih? Napašće nas i opljačkati? Ukaljati naše čiste ideale? Čekali smo, ali Evropljani nisu došli. Zaboravili su na nas. Čak i kad bi neko - samo nekoliko godina prije pada Berlinskog zida - stigao da ponudi način da se pobjegne iz izolacije, mi smo produbljavali i usavršavali svoju samoizolaciju.”
Totaliteti evropske i albanske prošlosti se ukrštaju u jednom zajedničkom zaključku, a to je da budućnost zahtijeva hitnu rekapitulaciju povijesnih ideala i ideologija kako bi se mogao trasirati put ka budućnosti. Ukletost evropskog nacionalizma
Naše more bilo je “zasađeno” buradima. Transformisali smo naše more iz mosta u bure - prepreku, strah
Leka vidi za razlog zbog kojeg je Mediteran pretvoren u barijeru, obremenjujući more još jednim slojem negativno konotiranog značenja - more kao metafora političkog haosa.
”Slušamo evropske debate: one su još pune geopolitičkih stereotipa, predrasuda, netolerancije, rasizma i starih kompleksa,kaoiplemenskogigrađanskog nacionalizma.”
Ipak, uprkos fatalizmu i svojevrsnoj pomirljivosti koje možemo iščitati u ovim esejima, Arian Leka nas na rubovima svojih rečenica podsjeća na to da su složenosti koje proizlaze iz demonizacije evropskih vrijednosti zastrašujuće, ali nisu nasumične ili nepremostive.
Nakon potrebe da se suoči sa krivicom za kolonijalnu vladavinu, svjetske ratoveigenocid,evrocentrizamsesveo samo na puki trag onoga za što se nekada izdavao. Evropska unija sebe definiše kao posttotalitarnu i posvećenu reviziji i otklonu nepromišljenih grešaka iz prošlosti. A, opet, kako će to Leka pokazati, savremena evropska slika o sebi nije ništa drugo nego stalni izvor proturječja. Evropa sebe vidi kao složenu,nerazumljivu,vlastitog“drugog”,sa unutrašnjim podjelama i fatalističkim svjetskim hegemonijama koje su kulminirale u diktaturama dvadesetog vijeka. Sa druge strane i paradoksalno, u stanju je tvrditi moralnu superiornost u odnosu na druge nacije koje karakteriše nedostatak krivice u odnosu na sopstvenu krvavu prošlost. Misleći o sebi kroz kaleidoskop suprotnosti, licemjerna Evropa pada na svim ispitima humanizma sa izbjegličkom krizom koju prati porast ksenofobičnog i populističkog neonacionalizma.
”Naše more bilo je ‘zasađeno’ buradima. Transformisali smo naše more iz mosta u bure - prepreku, strah, klon, kontrolnipunktivelikievropskizidizolacije. Jesu li burad, klonovi, zidovi i kontrolnipunktovimodelnoveevrope (?) - pitam se.”
Knjigu koju je napisao Arian Leka i danas možemo posmatrati kao izuzetno aktuelnu u pogledu sumorne evropske stvarnosti
Evropa, vlastiti “drugi”
Diskutujući o sklonostima i tradiciji albanskognaroda,narodazakojimore nikada nije značilo “sreću”, Leka piše o prošlostiineizvjesnojbudućnostisvoje države, opisujući je kao zatvorenu, izolovanu i haotičnu državu u tranziciji, kao most koji povezuje “kanal za trafiking i vještački raj u južnoj Evropi”. On Albaniju vidi kao distopijsku državu u kojoj je more dio kulturnog artefakta i identiteta, a država se i dalje guši u izolaciji i nemogućnosti da ga vidi kao nešto istinski lijepo. Pojam ljepote je razoren i nepovratno izgubljen. “Iako između nas leži isto Jadransko more, mi smo bili drugačiji - ni slični drugima, dok smo istovremeno bili sputani -ograničeniideološkimtabuima.”iako je i sam dio umiranja starog i dolaska novog društvenog poretka i sveopšte nesnađenosti vlastite države, Leka uspijeva napraviti emocionalni otklon u svojim esejima i sa objektivnošću pogledati i secirati sociokulturni kontekst sadašnjice.
”Što da radimo s nostalgijom tih ljudi? Što da radimo s našim optimizmomuprvimdanimaposlijepromjene sistema u demokratiju? Vremena su se promijenila. Ljudi su promijenili datume, imena, odjeću, način života i zakone. Simbolično, 21. decembra 1990. godine, albanski glavni grad probudio se bez Staljinovih statua. Ipak, imena ostaju u našem sjećanju. Naša lična i kolektivna memorija je kao naš privatni muzej.”
Nostalgije, anksioznosti, tjeskobe i suparništva su postali naša osnovna životna preokupacija - i umjesto da u moru vidimo izvor ljepote i sreće, mi se utapamo u evropskim tenzijama. Arian Leka u jedanaest svojih eseja, jedanaest crtica iz života albanskog i evropskog društva, zaokružuje i potvrđuje zaključak do kojeg je došao i Žarkopaićusvomtekstu“sezonaupaklu: Izbjeglištvo, teror, Europa”, a to je da je ovo vrijeme sada suočeno sa trajnom krizom etičko-političkog djelovanja humanitarizma i da baštini tzv. globaliziranje ravnodušnosti (izraz preuzet od Zygmunta Baumana).
Uskladustim,knjigukojujenapisao Arianlekaidanasmožemoposmatrati kao izuzetno aktuelnu - kao upute za konačni sud koji ćemo jednom morati izreći evropskoj sumornoj stvarnosti.