Pariz moje mladosti (XCII)
Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: naša suradnica, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu, ispisuje tekstove o gradovima i licima
Samo ljudi koji nemaju posla rade
Oscar Wilde P rijenegoštoćeserazboljetiod raka, Bernard Lambert je dobio moždani udar dok je boravioulondonu,gdjejeimao neko predavanje. Bilo je to, kako smo takođe kasnije saznali, predavanje u londonskoj masonskoj loži. Jedva je bio prebačen u parišku bolnicu gdje je ostao duže vremena.
Ko su slobodni zidari?
Mnoge ljude i danas, svuda pa i u Francuskoj,zanimapravaulogamasona u društvu, i u svijetu, posebno u politici. “Slučaj Bernard” me je naveo da se i ja, još donekle, o tome obavijestim, pa sam našla replay emisiju na France Culture, ne tako davno snimljenu, a koja je za temu imala masone i postavljala pitanja koja se u vezi s njima javljajusvakomodnas:kakavjestvarni uticaj masonstva u društvu? Ko su slobodni zidari ? Koje su njihove mreže? Kako oni kontrolišu državu? Ako nisu masoni, je li grupa Bilderberg ta koja u tajnosti okuplja moćnike ovog svijeta, i iluminate koji vuku konce u sjeni od praskozorja?kakavjestvarniuticajovih društava na naše društvo i na svijet?
Julien Giry, doktor političkih nauka, odgovarao je novinaru francuskog radija France Culture na pomenuta pitanja. Njegove odgovore sam, neke skratila, a neke parafrazirala.
Na pitanje vladaju li masoni svijetom, Julien Giry je izričito izjavio: Ne. Masoni su udruženje refleksije i misli, diskretno društvo koje okuplja pojedince različitog društvenog statusa i porijekla, koji mogu nekad biti čelnici velikih kompanija, političari, ali i obični pojedinci. Ideja o tajni je dio fantazmagorije koja prati masone oduvijek.
Je li to tajno društvo? Strogo govoreći ne, masonstvo je otvoreno za javnost, piše se otvoreno o njemu. Ipak, bilo je slučajeva nezakonitih aktivnosti, kao što je P2 loža u Italiji?! To je nešto što je došlo na naslovne strane u vezi s ovim konkretnim slučajem kad je postojao dosluh između političara, sudija i kriminalaca kako bi efikasno vršili i prikrivali kriminalne aktivnosti, koje su, dakle, bile nezakonite, pa su zato bile tajna. Ali u većini slučajeva, to nije slučaj, slobodni zidari su zadovoljni raspravama o društvenim pitanjima.
Da li žele da utiču na vlast? Da, na određeni način, žele uticati na važne društvene debate, ali ne postoji masonska misao kao takva, nema monolitne misli, postoje samo glavni principi koji ih rukovode: sekularizam, pluralizam, odbrana kritičkog duha, racionalizam, pa možemo naći uticaj masonstva na neke velike zakone - npr. u Zakonu o razdvajanju crkve od države iz 1905. godine. Ali, strogo govoreći, ne može se reći da se zakoni i nacrti zakona prave u ložama.
Zašto masoni zaokupljaju, do opsesivnosti, krajnju desnicu? Ta je prilično stara stvar; sa istorijske tačke gledišta, Abbe de Barruel je prvi u Francuskoj sa opatom Lefrancem ponudio konspirativno čitanje Francuske revolucije po kome su masoni odgovorni za promjenu poretka, dovodeći u pitanje katoličku Francusku, kraljevsku Francusku, vječnu Francusku... Kroz istoriju nalazimo mržnju prema masonima, koju karakteriše ideja da je to tajno društvo, sinagoga Sotone koja se bavi okultnim poslovima protiv Francuske. Ideja se širi kod ekstremne desnice od Francuske revolucije do danas.
Da li su se iluminati infiltrirali u masonstvo? Mora se praviti razlika između istorijski dokazanog tajnog društva kao što su iluminati i konstrukcije koju je od iluminata napravio anglosaksonski autor po imenu John Robinson, koji jeskovaoterminiluminati.takvikaoon smatraju da je sve ono negativno došlo od Francuske revolucije.
Međutim, čini se da određeni simboli dokazuju njihov uticaj... Naprotiv. Istina je da na novčanici od jednog dolara nalazite svevideće oko, ali to je vrlo stari simbol koji već postoji i kod francuskih i bavarskih iluminata, a riječ je oracionalističkimsimbolima,simbolima prosvjetiteljstva o racionalnoj i slobodnoj misli, to oko, piramida, simbol mudrosti, znanja, pronađeni su još u starom Egiptu.
Ovosubilipitanjaiodgovorinafrance Culture, kulturnom kanalu francuskog državnog radija, a moj kratki zaključak bi glasio: Masoni nisu važni u društvenim zbivanjima i politici, iako znamo da su važni ljudi u istoriji, pak, bilimasoni,kaonaprimjer(kakosetvrdi) Tito i Mitterrand, da ne pominjem druge. Ko je tu uticao na koga, kako su ti ljudi uspjeli? Nama koji smo toliko toga doživjeli i vidjeli kako se kuje istorija, kako se mijenjaju mape (najviše na koktelima) niko ne može reći da je i u politici, kao i drugdje, dovoljno imati talenta.
Nažalost, na Balkanu su postali političari oni koji nemaju nikakvog talenta za politiku, ali s druge strane imaju ga itekakozamarifetluke.tosukodnasne samo talenti nego i stari, dobro poznati zanati. Ko njih postavi, pitaće se oni što vole urote. A ja ću se do kraja života pitati kako je moguće da se na predsjedničkimizborimaprijavijednaosoba,ta osoba dobije glasove, bude izabrana za predsjednika (Fikret Abdić) i predsjedničko prijestolje onda ustupi nekom drugom, koji nije pobijedio na izborima(izetbegović)?toimasamoubosni.
Istinu vam kažem, čovjek je jedna velika prljava rijeka,
Bernard je bio “izrod” u porodici. Prezirao je sve što je društveno, a naročito birokratiju i francusku administraciju, pa nije imao skoro do smrti ni socijalno osiguranje
Nietzsche Bernard je imao više braće i sestara, a djelovao je kao jedinac. Njegova porodica je bila tipična buržujska i protestantska, što je Bernard Lambert stalno isticao, navodeći da protestanti ne paradiraju svojom vjerom poput drugih i da su veoma moralni. (Ja nemam iluzija ni o jednoj vjeri.)
Sjetimo se katoličkog pokolja nad protestantima, ili hugenotima, u 16. vijeku. U samom Parizu ih je ubijeno 3.000,aufrancuskoj25.000,pokoljpoznat kao krvavi pir, ili Bartolomejska noć: desio se ouči Svetog Bartolomeja, kojiseslavi24.augusta.jelizločinackaradžićdevedesetihobećaomuslimanimadaćeimsedesitibartolomejskanoć ako glasaju za samostalnost Bosne? Ili je to pominjao u vezi s ubistvom svata u maloj Pravoslavnoj crkvi, u kojoj osim zlata i ikona do tada nisam srela nijednog vjernika? A tu sam često svraćala, kao i u druge hramove, zanimajući se i izučavajući Boga kao čovjekovo
O Wildeovoj sahrani pisao je Albert Camus i citiraću ga, jer ne mogu da mislim na Pariz a da ne mislim na Bernarda i ne mogu da se sjećam Bernarda a da se ne sjetim i Wildea
najvećestvaralačkodjelo.pravivjernici su bili vani, kako i oni džamijski. U svakom slučaju, Karadžić je “obećao” da će taj narod nestati i održao riječ tako što je dao sve od sebe da nestane. Nestanak “muslimanskog naroda” bio je jedan od njegovih prvih govora u Parlamentu,kadjeizabran,oncrnogorac, za vođu srpskog naroda. Vjerovatno bi pristaoidabudevođaeskimskognaroda, samo da postane slavan, makar i za genocid.naravoučenijeglasi:trebauvijekslušatidiktatoreizločincekadnešto “obećavaju”, a ne slušati ih kad govore o razlozima “oslobodilačke borbe”, jer tad lažu (Hitler, Putin, Milošević, Karadžić, Mladić itd).
Ufilmu“quovadis68”,kojisampravila za Sarajevsku zimu i Federalnu televiziju 2008, Bernard, kao jedan od učesnika u filmu, hvalio mi se da je bio među prvima koji su se pobunili protiv konzervativaca na vlasti. Da li te je otac potom lišio naslijeđa, kao što su uradili mnogi očevi sinovima-šezdesetosmašima?, pitala sam ga, a on je smijući se odgovorio: Naprotiv, zahvalio mi je, jer je kad su se pobune studenata i radnika završile, svima su, pa i direktorima velikih firmi, poput mog oca, povećali plate za deset posto.
Preklinjem vas, braćo, ostajte vjerni zemlji, i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama!
Nietzsche Bernard je bio “izrod” u porodici. Prezirao je sve što je društveno, a naročito birokratiju i francusku administraciju, pa nije imao skoro do smrti ni socijalno osiguranje, niti ikakvu pomoć, a prestao je bio i da objavljuje, što znači da nije imao ni prihode. Zato je dva puta pokušao samoubistvo vješanjem, posebno kad ga je gazda htio izbaciti iz stana na Saint Germainu. Nije mogao dugo plaćati kiriju, a nikome o tome nije govorio. Kako je konopac pukao oba puta, Bernard je odustao od samoubistva. Da, odustao od samoubistva na taj način. Tad su mu prijatelji i rodbina sredili da ima socijalno osiguranje i RSA, najmanje zagarantovano primanje za one koji trenutno ne rade. Ali čim je sve to sređeno, odmah se razbolio i ubrzo umro. Nikad nisam vidjela toliko bolesnu osobu koja se ni u trenutku nije požalila na svoje stanje, koja nije nimalo krila tu svoju bolest. Govorioje:“lošesam,alibićejošgore”, i naprosto kopnio iz dana u dan. Umro jesutradannakonvečerekodmene,na koju sam bila pozvala zajedničke prijatelje, Claude i Marechala. Svi smo ga tad vidjeli posljednji put. Svi smo ga sutradan zvali da ga pitamo kako je i dobivali “sekretaricu” na koju je snimio svoju provokativnu poruku: Dobili ste božanstvenog Lamberta, možete čak i poruku ostaviti.
Bernard je bio predstavnik onog tipičnog Pariza koga smo odavno sahranili i zato vrijedi o njemu govoriti. A istina je da je bio zanimljiviji i drugačiji od mnogih koje smo sretali bilo gdje na zemaljskoj kugli. Neki od tih mondenih ljudi, koji su ipak sasvim drukčiji od Bernarda, iako su mu bili poznanici, neki i prijatelji, opstaju i danas. Kao na primjer Bernard Henri-levy.
Bernard je bio dandy sličan Oscaru Wildeu, koji mu je bio pariski susjed u prošlosti. Oboje su bili prave romaneskne ličnosti.
Bernard je bio i plemenit čovjek. Mnogim mladim ljudima i djeci svojih prijatelja davao je časove besplatno. Posebno iz francuskog, odnosno lektire, i filozofije.
A književnost je u školama shvaćena kao egzaktnija nauka. Mašta je kod Francuza isključena osim u najranijem dobu. U školi su djeca morala tek nekoliko knjiga tokom školovanja da pročitaju, ali su zato dobivala odlomke, nekoliko redova iz nekog čuvenog francuskog djela (od stranaca tu-i-tamo Shakespearea), o kojima su hladno, “objektivno”, filozofski, lucidno, bez primjese bilo kakvog vlastitog utiska morala napisati do pet “neutralnih”stranica.sjednestranetojedobro, jer ih uči metodologiji, razumijevanju teksta i kontroli upotrebe riječi, ali sve što je pretjerano, ne valja, pa je s druge strane i ovo pretjerivanje prelazilo u perverziju. Po meni je i ovaj način pristupa literaturi jedan od razloga što je naprosto propala francuska literatura. Čast izuzecima.
Ima i djece porijeklom sa Balkana i iz Bosne koji su ovdje studirali literaturu, i tako i pišu, prvenstveno nedoživljeno, ali imaju uspjeha i kod izdavača i kod medija. Njihove knjige su kliše, bien écrits. Takvi pripadaju onoj tipičnoj vladajućoj savremenoj, suhoj francuskoj literaturi lijepog stila.
Zahvaljujući besplatnim časovima koje je davao i sinu vlasnika stana, pa je taj uspješno završio studije, gazda je pustio Bernardu da tu ostane do kraja života.
Da li je to - da pomažu drugima osobina ljudi iz velikih starih porodica, onih koji su cijenili univerzalne vrijednosti, a ne novac, za koje novac i marketing nisu bili znak uspjeha, pa su radili džabe? To je bio slučaj i sa mojom majkomkojajedavalatuđojdjecičasove iz raznih predmeta da isprave ocjene u školi, a to sam i sama naslijedila. Danaszatakvekažudanepoštujusami sebe, jer ne znaju da se zacijene.
Kao da je Bernard stalno slušao šta mu sugeriše Wilde, iako sam nije pominjao ovog pisca: samo oni koji nemaju posla rade.
Bernardjebiovrlodiskretannesamo samasonimanegoiuvezisasvojimpokušajima samoubistva. A u vezi s tim, njegov dvojnik i susjed, Oscar Wilde pisao je Andreu Gidu: “Znate li, dear, da mejesažaljenjespriječilodaseubijem? Oh! Prvih šest mjeseci bio sam užasno nesretan; toliko nesretan da sam htio da se ubijem; ali ono što me je spriječilo da to učinim, bilo je da sam gledao druge i vidio da su i oni nesrećni poput mene, pa sam se sažalio. O dear, to je nešto vrijedno divljenja, to sažaljenje, a nisam ga ranije poznavao!” Wilde je tu mislio na sebe kad je osuđen na zatvor zbog homoseksualnosti i na druge zatvorenike koje je dakle posmatrao.
Bernard inače nikad nije imao vremenaodsvojihmondenihobaveza.svi su se otimali za njega i zvali ga na koktele, ručkove, večere. Govorio je da ga ljudi zovu jer vole da imaju u društvu nekoga koji zna “converser”: da vodi koverzaciju, priča, zabavlja, diskutuje. Takav je bio slučaj i sa Wildeom. A možeserećidasuumladostitadvapisca koja su poticala iz različitih vremena izemalja,aliobojicaparižani,čakifizički nalikovali: duga, razbarušena kosa, pravilne crte lica, dubok i ironičan pogled, naočiti, pored toga što su obojica gajili ironiju kao vrhunsku stilsku figuru, i bili nekonformisti. S tim, što je jedan, Wilde, volio dječake, kao i Gide, i zato proveo puno vremena u zatvoru, a drugi, Bernard samo lijepe žene.
Bez obzira na sve, to jest na svoj nekonformizam i prezir prema svemu društvenom, Bernard Lambert je jedno vrijeme bio i urednik raznih časopisa,paičasopisaidiotinternationnal,čiji je direktor i vlasnik bio njegov najbolji prijatelj i pisac Jean-edern Hallier. Bernard je ispravljao romane tom posljednjem,inačeurednikuuizdavačkojkući “Albin Michel”.
Bernarda je, između ostalog zanimao i francuski pokret otpora, kao i francuska kolaboracija, i to je izučavao i objavio o tome knjige, bio autor scenarija za film o jednom od najvećih boraca protiv njemačke okupacije Jeanu Moulinu. Nije znao za narode, znao je za pojedince, i samo takvi su ga zanimali. Tu smo se potpuno slagali i dolazili pomalo u sukob sa Claude, koja je vjerovala u snagu naroda. Možda naročito francuskog.
Literarno naslijeđe
Na Bernardovu sahranu došlo je na stotine njegovih prijatelja i poznanika, čuvenih Parižana i onih manje čuvenih. Običaj je da neko od rodbine potom zovne prijatelje kod njih u kuću, na jelo i piće. Taj doček je priredila jedna od Bernardovih sestara, u svom velikom stanu gdje naravno nisu mogli stati svi oni koji su bili na sahrani, ali je toliko bilo svijeta da su se tiskali stojeći. Može se reći da je Bernard Lambert, iako mnogo manje slavan od svog “duhovog dvojnika” (lično je za takvog smatrao samo Beethovena), imao mnogo dostojanstveniju i kudikamo pompezniju sahranu od Oscara Wildea. Taj izuzetni pisac, nažalost, umro je napušten u malom hotelu kraj slikarske akademije, u potpunoj anonimnosti.
Hotel se potom proslavio baš po njemu, pa tu odsjedaju najveće zvijezde, kao De Niro. Tu sam često pila piće s Alainom Clervalom, koji je poznavao cijeli Pariz, jednom i sa Bernardom, tu sam prije nekoliko godina srela i Borgesovu posljednju suprugu i sekretaricu;govorilajeosvomslavnommužuza čije naslijeđe se brine. Lice joj je bilo toliko zategnuto da joj je bilo nemoguće odrediti i dob i porijeklo. Dok je govorila,debeli,sijediitamnipramenovikose, pravilno raspoređeni, plesali su joj oko lica poput neke svilene metle.
Wild je, međutim, bio tu prisutniji od Borgesa.
O Wildeovoj sahrani pisao je Albert Camus i citiraću ga ovdje, jer ne mogu da mislim na Pariz a da ne mislim na Bernarda i ne mogu da se sjećam Bernarda a da se ne sjetim i Wildea (i obrnuto):“umrojetublizunas,ujednojod uličica sa lijeve obale, gdje su se odavno pobratimili umjetnost i posao. Ali njegov jadni konvoj pratilo je tek nekoliko ljudi iz naroda iz ulice Les Beaux - Arts, umjesto oni nekadašnji slavni prijatelji...”.
Što se tiče literarnog naslijeđa Bernarda Lamberta, da li je njegova sudbina sasvim suprotna sudbini njegovog duhovog dvojnika Wildea? Da li će potonuti u potpuni zaborav?