Rat u Ukrajini i z Bosne
Ni je, to sada vidimo, isti kao što je bio i u Bosni e međunarodnog prava, kršenje suvereniteta protiv civilnog stanovništva
u julu 1995. godine sistematski pogubljena 8.372 dječaka i muškarca, srpski nacionalisti još negiraju. Čak i politička elita bosanskih Srba odbija da koristi riječ “genocid”. Upotrijebiti tu riječ i prihvatiti činjenicu da je istina ono što se dogodilo u Srebrenici smatra se oblikom vlastite izdaje, kao i izdajom nacionalnih interesa. Odbijanje sudjelovanja u poricanju i relativiziranju genocida u Srebrenici svaki pojedinac u srpskom korpusu skupo plaća. Uprkos uvjerljivim presudama potkrijepljenim opsežnim dokazima Međunarodnog krivičnog suda u Haagu, poricanje genocida se nastavlja i postaje oblik testa solidarnosti s vlastitom grupom, a često i s članovima vlastite porodice (otac, brat, rođak). Poricanje je samo jedna od ključnih riječi, a revizija historije je nešto drugo. Jedno je reći “to se nije dogodilo”, a drugo je tvrditi da su mučenja, silovanja, ubijanja, ranjavanja i protjerivanja bespomoćnih žena i djece herojska djela koja zaslužuju pohvale i divljenja.
Dok veliki dio svijeta osuđuje ubistva ukrajinskih civila u Buchi, Putin odaje počast ruskim vojnicima za “njihovo veliko herojstvo, hrabrost i istrajnost”. Srpski nacionalisti na Balkanu nazivaju ulice, parkove i javne ustanove po imenima presuđenih ratnih zločinaca. Ovo se posebno odnosi na Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji su proglašeni krivima za genocid i osuđeni na doživotnu robiju. U upoređivanju Putina i srpskih nacionalista nema mjesta kritičkom razmišljanju. Presude Međunarodnog krivičnog suda u Haagu srpski nacionalisti tumače kao dodatni dokaz da je Zapad protiv Srba. Sankcije Rusiji Putin i njegove pristalice tumače kao dokaz antiruskog raspoloženja. I Putinov narativ i narativ srpskih nacionalista crpe svoju moć iz paranoje koja, po njima, u prvom slučaju ima svoje utočište na Zapadu, a u drugom slučaju u komšijama.
Za sada znamo relativno malo o tome kako su na ruskoj strani pripremani napadi na Buchu, Irpin i Mariupolj. Da li su vojnici dobili slobodu da siluju i ubijaju onako kako to oni žele? Ili se zločini dešavaju prema pažljivom planu i uputstvima? U svjetlu onoga što se desilo u Bosni nema razloga vjerovati da su vojnici djelovali “spontano” i u svoje ime. Doduše, neka od silovanja su bila oportunistička, ali kako piše Anne Bitsch u Klassekampenu, ona su ispunjavala određena očekivanja o “muškosti”, da se bude “sljedeći u redu”. Dakle, pojedinačni vojnik ima veći strah od negativnih sankcija zbog odbijanja učešća nego zbog onoga što je učinio, jer ono što se nudi jeste priznanje od ostalih momaka, a ne krivično gonjenje.
Silovanje pred svjedocima
Silovanje “neprijateljskih” žena i djevojčica također je od velike strateške važnosti. Silovanje označava apsolutnu moć, mogućnost i slobodu agresora da s civilnim stanovništvom učini upravo ono šta hoće. Čim grad ili selo budu zauzeti. U Bosni su se ubistva i silovanja organizovala i izvršavala javno, a srodnici žrtava bili su prisiljeni svjedočiti tim činovima. Na taj način direktne žrtve i svjedoci izlagani su maksimalnom poniženju i osjećaju nemoći, te potpuno bili prepušteni na milost i nemilost namjerama agresora. Ukratko, to je bio čin nanošenja traume koja je trebala trajati do kraja života za žrtve i njihove porodice. Traume u kojoj će se kuće i stanovi žrtava zauvijek transformisati iz nečeg sigurnog, dobrog i udobnog u prizor nečega najgoreg što se može zamisliti. Ove radnje i postupci imali su dugoročni cilj orijentisan na budućnost, odnosno na onemogućavanje obnove sigurnosti i povjerenja između različitih strana.
Djela zlostavljanja, koja se mogu pojaviti kao nešto individualno, proizvoljno i besmisleno, prilično su suptilno sredstvo za unapređenje cilja uništavanja odnosa između zlostavljača i žrtava u doglednoj budućnosti kako bi se onemogućilo da ponovo žive zajedno u miru unutar zajedničke teritorije.
Nakon Drugog svjetskog rata svi smo uzeli zdravo za gotovo da se cijeli svijet složio oko toga šta se dogodilo, ko je izazvao rat, ko je imao različite uloge u njemu, ko su bile žrtve, a ko su bili ratni zločinci. “Nacisti su bili agresori koje su saveznici porazili.” Život u svijetu u kojem se “svi” slažu s historijom i dijele istu istinu pruža iskustvo reda, sigurnosti i povjerenja.
Tako je postavljen temelj za sudsku nagodbu u kojoj se sve strane mogu prepoznati. Svi su bili okrenuti budućnosti bez negodovanja i gorčine.
Nakon što je rat u Bosni okončan Mirovnim sporazumom u Daytonu, u decembru 1995. godine, postojalo je snažno uvjerenje da treba uspostaviti poredak u kojem će krivci biti osuđeni, da će žrtve dočekati pravdu i da se svi složimo oko historije iz koje ćemo učiti: “Nikad više Srebrenica”, kao što je ranije bilo: “Nikad više Auschwitz”. Međunarodni krivični
Srpski nacionalisti optužili su bosansku Armiju da je bombardovala vlastiti narod, a sve u cilju pridobijanja simpatija Zapada i podrške NATO-A. Putinova propagandna mašinerija na sličan način krivi Ukrajince
sud u Haagu trebao je biti garant istine i pravde. Očekivali smo da će istina biti uvrštena u udžbenike, da će utjecati na politiku i pomoći nam da idemo naprijed – zajedno.
Nažalost, vidimo da u Bosni istinu poriču nacionalističke snage. Te snage i dalje drže u životu svoj narativ po kojem je Bosna neodrživa i da se mora raspasti. Veličaju se osuđeni ratni zločinci, negiraju se ratni zločini nad civilima i genocid u Srebrenici, a haške presude čitaju se kao dokaz neprijateljstva prema Srbima. Ilustrativno je i zloslutno da su najotvoreniji evropski pobornici Putinovih laži o takozvanoj “specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini” predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i vodeći političar bosanskih Srba Milorad Dodik. Ovaj potonji posebno koristi svoj utjecaj kako bi osigurao da udžbenici iz historije za osnovnu školu u bosanskohercegovačkom entitetu RS, u kojem dominiraju Srbi, sadrže drugačiju priču od one koju uče druga djeca u Bosni. Tako imamo situaciju da se u jednom dijelu zemlje zločinci proglašavaju žrtvama, a žrtve zločincima. Ne postoji “zajednička osnova” između različitih verzija, a biti kritičan je isto što i stati na stranu neprijatelja. Sve je crno-bijelo, mi ili oni.
I pored ove negativne lekcije iz Bosne, vjerovatno ima mnogo onih koji se nadaju da će se, jednog dana, svijet u dovoljnoj mjeri složiti oko onoga šta se dogodilo u Ukrajini, da će krivci biti osuđeni, da će žrtve dobiti svoju pravdu i da ćemo svi moći da naučimo tu lekciju iz historije. Međutim, ako se suočimo s Putinovom ratnom propagandom i ispisivanjem historije s istom pasivnošću koju je međunarodna zajednica, uz nekoliko izuzetaka, pokazala prema srpskim nacionalistima tokom proteklih trideset godina, možda ćemo morati da se pripremimo za život u visoko polarizovanom svijetu. Svijetu u kojem će mnogi Rusi i dalje biti uvjereni da je Putinov rat bio oslobađanje ruskog naroda u Ukrajini, a što je još gore da smo jedni drugima potencijalni neprijatelji. Onog dana kada bombardovanje prestane, bitka za pomirenje i istinu bit će daleko od svoga kraja.
Većina protagonista političkog života, u parlamentarnim klupama i vladama, jednako u opoziciji i poziciji, redovno nas uvjerava u svoju političku nepismenost
Zato što poštujemo dostojanstvo, zahtijevamo demokratiju, a većinu koja onemogućava slobodu savjesti razumijemo kao neprijatelja demokratije, a ne njenog čuvara. Navedeni stav, u najkraćem, sublimira stavove Ronalda Dworkina, jednog od najistaknutijih mislilaca prava, o demokratiji i ustavu. Utoliko je jasnije kada se kaže da ustav nije skup međusobno nezavisnih pravila, sastavljenih poput poštanskih markica, odnosno, da ustav (i pravo u cjelini) treba biti predmet interpretacije svake generacije posebno, u duhu vremena.
Moderna država
Još je Platon govorio o tome da vladavina koja se temelji na individualnoj mudrosti ipak treba biti podređena kolektivnoj mudrosti, koja se iskazuje u zakonima, u kojima pojedinac može pronaći zaštitu od postupaka vladajućih. Aristotel, koji je uspoređivao ustave različitih zajednica svoga doba, polazio je od razlikovanja ustava
od zakona Najbolji oblik vladavine jest onaj koji se temelji na ustavu (politeia), te omogućuje da svi građani imaju pristup barem nekim javnim službama, pri čemu se izmjenjuju u njihovu obnašanju. Razmatranje ustava osobito je bilo značajno u starom Rimu, kada se pojavljuje i sam termin ustava (lat.
Tek s novim vijekom i razvojem moderne države ustav se počinje razmatrati moderno, naročito u tradiciji ugovorne teorije države i konstitucionalizma. U to vrijeme seže ustavno razgraničenje vlasti (J. Locke) i njena razrada (Monestquieu). Time započinje proces ograničenja apsolutizma i despotizma i uspostave sfere građanskog društva kao korektiva državnoj vlasti. Takav je proces dosegnuo vrhunac u Američkom ratu za neovisnost i Francuskoj revoluciji, kada su usvojeni demokratski ustavi (Ustav SAD-A 1787. i Ustav Francuske 1791) i kada je (1789) proglašena
(državljanina). Navedena Deklaracija, proglašavajući slobodu, jednakost i vlasništvo neotuđivim čovjekovim pravima, postaje temeljem svih modernih ustava.
Djeluje pomalo potcjenjivački kolumnu počinjati osnovama ili političkom i ustavnopravnom abecedom. Naša nas politička svakodnevnica, međutim, uvijek i iznova demantira. Preciznije, većina protagonista političkog života, u parlamentarnim klupama i vladama, jednako u opoziciji i poziciji, redovno nas uvjerava u svoju političku nepismenost. Doduše, nije uvijek jasno je li riječ o neznanju ili podilaženju masama i manipulacijama zarad jeftinih političkih poena. Ne zna se šta je gore. Odavno ovdje postoji potreba za nekom vrstom političke večernje škole. U njoj bi mnogi ministri i parlamentarci mogli naučiti osnove moderne države, razlike između javnog i privatnog, ustavne nadležnosti, principe podjele vlasti. Odatle bi mogli naučiti da se u 21. stoljeću u političkom diskursu ne barata religijskim institutima i terminologijom. U konceptu ustavnog patriotizma, moramo biti u stanju argumentirati i braniti vlastite političke pozicije rječnikom moderne, sekularne države. To ne zatvara vrata javnog prostora i političkog za bilo koju grupu, ali tjera na to da se patriotizam definira ne kao stanje duha, već kao društveni stav i djelovanje koje se ne izvodi iz vlastitog interesa, već iz perspektive zajedničkog dobra. U takvom razumijevanju patriotizam oslonac nalazi u ustavu i iz njega crpi vlastiti sadržaj. U razradi koncepta kao glavna obilježja ustavne države na prvom mjestu navodi se poštivanje i očuvanje fundamentalnih individualnih ali i kolektivnih prava i sloboda. Drugim riječima, ustav i ustavni patriotizam ne temelji se na zajedničkoj povijesti i etnicitetu, već na konsenzusu o zajedničkim vrijednostima.
Ustavni patriotizam
Koncept ustavnog patriotizma, utemeljen na razlikovanju između kulture shvaćene u najširem smislu, koju ne moraju da dijele svi građani, i političke kulture, koju određuje uzajamno poštivanje prava, osigurava prostor koegzistencije različitih kulturnih tradicija unutar političke zajednice
To je suština stava o ustavu koji nije švedski sto ili skup poštanskih markica, odakle izvlačimo ono što nam u datom trenutku, prema najsitnijim interesima treba, nego izraz konsenzusa i cjelina koja se, onda, kao takva i brani.
Suprotno tome jeste koncept izražen u izreci: čija je zemlja (vlast), toga je i vjera. Oni koji se na tim osnovama legitimiraju, uglavnom, ne vide i ne razumiju da princip na koji se pozivaju, prije ili kasnije, bude upotrijebljen upravo protiv njih samih.
Projektanti su Srđa Hrisafović i Jasmina Memić, izvođači radova Testinelektro d. o. o. i Malcom d. o. o, investitori su Kanton Sarajevo i UNDP, a fotografije je snimio Ivan Ramadan
Sporadičnimiluminiranjemdetaljafasadenaglašavamoarhitekturusecesije itakosvjetlomotkrivamozaboravljenu arhitekturu grada.
Ferhadija je pješačka ulica koja povezuje arhitekturu Secesije sa otomanskomarhitekturomstarogjezgragrada. U ovoj ulici nalaze se i najvredniji spomeniciarhitekturegrada.tujedžamija Ferhadija iz 16. vijeka, Katedrala arhitekte Josipa Vancaša s kraja 19. vijeka i nizovi lijepih secesijskih fasada. Svjetlo u Ferhadiji je kao iluminacija enterijera, tople bijele boje, nisko postavljeno, intimno. Visina kablova koji nose jednu svjetiljku je 6 m.
Titova ulica je glavna gradska arterija sa gustim saobraćajem. Arhitektura ulice je mješavina Secesije sa arhitekturom Moderne. Primarni kablovi za ovjes montirani su na visini od 10 m i svaki nosi po dvije svjetiljke. I u ovoj ulici svjetlo je toplo bijelo, ali ne da bi se zadržala intima prostora već zbog preporuke EU o svjetlozagađenju. Osvjetljenjedetaljasecesijepostignutojekaoi u Ferhadiji naglašavanjem detalja strehe i detalja skulptura rasvjetnim tijelimamontiranimnafasadamaobjekata.
Inovativnost ovog projekta se očituje u upotrebi kablovske mreže LED rasvjete, montirane preko glavnih gradskihulica.konceptjepovezivanjeenergetski efikasne LED rasvjete sa dodatnom kontrolom baziranom na informacijsko-komunikacijskim tehnologijama.mogućnostkontrolisanjagradskog svjetla omogućuje maksimalnu fleksibilnost u opcijama rasvjete, ali i mogućnost korištenja rasvjetnih tijela za implementaciju različitih informacijsko-komunikacijskih tehnologija.
Energetska efikasnost
U ovome projektu specijalna pažnja posvećena je energetskoj efikasnosti i sprečavanjusvjetlosnogzagađenja.nakon detaljnih analiza trenutne rasvjete, došli smo do saznanja da pravilnim pozicioniranjem rasvjetne mreže, promjenom rasvjetnih tijela u LED svjetiljke,dobijamovišesvjetlazasamojednu četvrtinupotrošnjeelektričneenergije. Također, nove LED svjetiljke daju bolje čitanje boje svjetla i prijatniju boju svjetla koju je moguće kontrolisati putem instaliranih senzora.
Sa novom energetski efikasnom LED rasvjetom mogućejeuštedjetido75%električne energije, što nam daje mogućnost upotrebe dodatnog svjetla, kako bismo uspjeliispričatipričuoistoriji arhitekturegrada.našprojekat je više od energetske efikasnosti i vizuelne sigurnosti, to je svjetlo koje modeluje prostor ulice, otkriva zaboravljenuarhitekturugrada i povezuje energetsku efikasnost LED svjetiljki sa dodatnim kontrolom i inteligencijom. Ova posljednja komponenta pametnog svjetla je produkt povezivanja digitalnog izvora svjetla u širu mrežu sa drugim inteligentnim sistemima pametnog grada.