Drugo ime slobode
Uz knjigu Mile Stojića: “Muze i Erinije. Sabrane pjesme 1977. - 2020”, Zagreb, 2021, VBZ
Svoju poetiku Mile Stojić naziva poetica Argentina, što nas, bosanske franjevce, podsjeća na ime naše Franjevačke provincije Bosna Argentina, koja neprekinuto živi i djeluje na ovim prostorima od g. 1291. do danas kao jedina institucija s neprekinutim kontinuitetom iz srednjovjekovne bosanske države. Franjevci Bosne srebrene bili su nosioci poetike Bosne srebrene, jer su se prvenstveno bavili kulturom, a pod kulturom mislimo i na kult i na kulturu. Naime, zadaća je i religije i kulture da uzdižu i oplemenjuju čovjeka pojedinca, ljudske zajednice i institucije. Religija i kultura nerastavljive su i mogu oplemenjivati ljude samo ako žive u uzajamnoj korekciji. U Stojićevoj sintagmi poetica Argentina prisutna je ne samo Bosna srebrena nego i sama Srebrenica, po kojoj je naša provincija dobila svoje ime. U Srebrenici je počinjen genocid nad Bošnjacima g. 1995. Pjesnik Stojić u svojim je sabranim pjesmama duboko razočaran čovjekom, narodima i cijelim čovječanstvom koji razaraju kulturna dobra i ubijaju žive ljude te tako uništavaju sam život. U njegovim se pjesmama očituje metafizička nostalgija, tj. neiskorjenjiva nostalgija za dobrim, uspjelim i sretnim životom, ovdje, u ovoj zemlji i na Zemlji.
Zgusnuta priča
Često mi je Stojić govorio da je za njega pjesma zgusnuta priča. Priča pripovijeda o događajima, o onome što se dogodilo. Ono pak što se zbilo spada u prošlost, a prošlost je dimenzija vremena. Prema Martinu Heideggeru, postoje tri dimenzije ili tri ekstaze vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost. Kod G. W. F. Hegela primat pripada prošlosti, a kod Heideggera budućnosti, dok u našoj civilizaciji pripada sadašnjosti. To su tri ekstremizma koja vode čovječanstvo u nasilje. Ne smijemo žrtvovati žive ljude niti radi svijetle budućnosti, niti radi svijetle prošlosti, niti radi svijetle sadašnjosti. Svaki čovjek ima dostojanstvo koje ne smije biti povrijeđeno, jer on mora biti cilj (a ne sredstvo) za sve politike, religije i kulture. Danas nam nije potrebna ni instrumentalizirana religija, ni instrumentalizirana znanost; trebaju nam um i vjera (znanost i religija) koji kritički mogu prosuditi što je u našoj prošlosti bilo dobro, a što zlo, što je bilo istinito, a što lažno. Ne smijemo biti zatočenici svoje zle i lažne prošlosti, nego stvaralački nastavljači dobroga i istinitoga, koje se dogodilo u prošlosti pojedinaca, naroda i cijeloga čovječanstva. U tom duhu tumačim pjesme Mile Stojića, koji spada u vrhunske bosanskohercegovačke, u vrhunske hrvatske i u vrhunske europske pjesnike.
U svojim sabranim pjesmama Stojić kritizira religiju koja je postala puko sredstvo države, nacije ili novca. On kritizira religiju koja apsolutizira samu sebe, jer ona tako sebe pretvara u lažno božanstvo. Religija koja Boga poima kao čovjekova neprijatelja postaje također božanstvom smrti, tj. idol, koji od ljudi zahtijeva da mu se klanjaju. U pjesmi “Povijest” Stojić nas poziva da porušimo “gipsane bogove povijesti”, da se oslobodimo od bogova smrti, tj. od idola. Rušenje idola pretpostavka je slobode na ovome svijetu, a sloboda je pretpostavka slobode ljudi i ljubavi među njima. Evo stihova koji o tome govore:
Cvala je povijest kao rezultat nagomilanih predrasuda /Razlupali smo iluzije o slobodi i bogatstvu / Kao čaše iz kojih smo pili opojne napitke prošlosti /Porušili gipsane bogove povijesti /A onda smo shvatili da smo najbliži oblacima /Što su kuljali s juga u našu samoću /Najbliži našim krvnicima.
Kad se oslobodimo od idola, od “gipsanih bogova povijesti”, uviđamo da smo “najbliži oblacima” i “najbliži našim krvnicima”, onda, dakle, postajemo svjesni bratstva i sestrinstva svih bića u svemiru, tj. da smo braća i sestre s prirodom, oblacima, jer smo i sami dio prirode, prirodna bića, te bratstva i sestrinstva sa svojim neprijateljima. Postajemo svjesni da nam drugi nije neprijatelj, nego prijatelj, da drugi nije rušitelj naše slobode i sreće, nego pretpostavka naše slobode i sreće.
U drugom broju zbornika “Jukić”
s(1972) objavio sam pjesme Mile Stojića što ih je on napisao još kao đak drugoga razreda gimnazije: “Intermezzo”, “Prosjak”, “Smrt jutra”. Tada sam primijetio da njegove pjesme imaju metafizičku dubinu, jer kod njega ono vidljivo otkriva i čini vidljivim ono nevidljivo, ono što se ne može vidjeti, ali se može doživjeti. Ovdje citiram drugu strofu pjesme “Intermezzo”, u kojoj Stojić govori o svome ocu:
Onda drhtavim korakom bojažljivo kroči naprijed /sa svetom, kristalnom patnjom na licu i reče: /Čitav život koračam sam, kraj toliko vas /djeco moja...
Da jedan gimnazijalac u svojoj pjesmi nesebičnu patnju svoga oca proglasi svetom duboko je humanistička misao koja izvire iz njegova egzistencijalnog iskustva, što treba postati obvezatnom lektirom djeci cijeloga svijeta. Stih “čitav život koračam sam, kraj toliko vas/djeco moja” izvire iz dubokoga doživljaja da fizička blizina i duhovna blizina nisu istovjetne. Oni koji su nam fizički bliski mogu nam biti veoma daleki u duhovnom smislu. I ne samo to: samoća može biti stvaralačka i humanistička. Tko je sposoban biti sam sa sobom, tko je blizak samom sebi, blizak je i drugima, pa i djeci svojoj. To se dvoje ne isključuje, nego se pretpostavlja i međusobno uključuje. Pritom treba imati na umu da je Stojić 1971. dobio nagradu “Antun Branko Šimić” za mlade pjesnike.
Pjesnik Mile Stojić u svojim sabranim pjesmama nastavlja duhovnu tradiciju dobrih ljudi za koje vrijedi sljedeći princip: što manje imaju, to više postoje. Time nam Stojić želi poručiti da današnji posjednički odnos prema svemu i svakomu osiromašuje naše postojanje. Što više imamo, to manje postojimo. U pjesmi “Zlato” nalazimo sljedeće stihove: “Zato reci zbogom zlatnom teletu sad i zauvijek/njegovim posjedovanjem hulje kupuju vječnost/za svaku njegovu uncu proliven je ocean krvi”. U pjesmi “Milijun” Stojić kaže: “A svi smo mi ravnopravni pred kapitalističkim/božanstvom koje se zove Milijun”. U pjesmi “Zabilješka o kraju svijeta” stoji ovo: “Pjevamo litanije bogu novca, bogu zlata, bešćutnom na patnju bližnjih”.
Izreka Poeta nascitur (Pjesnik se rađa) kaže nam da je pjesnik dobio dar da piše pjesme i taj je dar njegov unutarnji imperativ koji prožima njegovo cijelo pjesničko biće. Veliki njemački pjesnik Friedrich Hölderlin napisao je sljedeće stihove: “Pun zasluga, al pjesnički, obitava/ Čovjek na ovoj zemlji”. Danas ljudi na ovoj Zemlji rade i grade te tako stječu zasluge, pa su i puni zasluga. To je važno, ali nije najvažnije, jer nas naše zasluge ne mogu usrećiti. Najvažnije je pjesnički obitavati na ovoj Zemlji, a to znači živjeti u skladu s darom koji smo dobili, jer je Darovatelj, tj. Bog, mjera ljudska, po Hölderlinu.
Prije nekoliko godina počeo sam pratit njemačkoga originalnog sociologa pod imenom Hartmut Rosa, profesora u Jeni. On tvrdi da živimo u razdoblju ubrzanja (Beschleunigung) koje utječe na ljudski društveni život. Za njega su rezonancija (Resonanz) i otuđenje (Entfremdung) ključne kategorije kojima analizira i kritizira moderni odnos prema svijetu. On dokazuje da se čovjekov odnos prema svijetu kreće između dviju krajnosti: između egzistencijalne bačenosti ili izloženosti u svijetu, koji nam je stran, hladan, šutljiv i neprijateljski, i iskustva egzistencijalne prihvaćenosti u svijetu koji nas prima, u kojem nalazimo rezonanciju, i to pozitivnu rezonanciju, na naše mišljenje i djelovanje. On, nadalje, tvrdi da najčišći izraz ovih dvaju temeljnih iskustava nalazimo u pjesništvu, osobito u lirici. I lirika i muzika duboko nas pogađaju. Tua res agitur (O tvojoj se stvari radi; o tebi se radi). Oba navedena iskustva Rosa je pronašao u pjesmi koju je napisao poznati njemački pjesnik Rainer Maria Rilke pod naslovom “Jesen”:
Svi mi padamo. Pada ruka. Pad /u svakom od nas živi beskonačno nežno. /Pa ipak. Neko beskonačno nežno /padanju ovom daje smer i sklad
(na srpski prepjevao Branimir Živojinović)
Pjesme Mile Stojića kreću se između dvaju spomenutih temeljnih iskustava, između iskustva odbačenosti i iskustva prihvaćenosti. U pjesmi “Nonparel” Stojić kaže:
A možda su ove pjesme /Tek fusnote koje pokušavaju /objasniti mutni tekst - rijeku
mog života /Rukopis /Tame i propadanja.
U pjesmi posvećenoj svojoj majci pod naslovom “Slika iznad pisaćeg stola” Stojić citira svoju majku:
Stalno je isticala: /Najveća je umjetnost /Ovoga svijeta /Umijeće praštanja.
U pjesmi “Mladi lavovi” naš pjesnik kaže:
Mnogo mutne vode mora proteći /Dok shvatiš da je jedina pobjeda / Biti voljen.
U dubini Stojićeva pjesništva nalazi se biblijska koncepcija, zapravo koncepcija svetih knjiga: hebrejske Biblije, kršćanske Biblije i Kur’ana, dakle, koncepcija abrahamskih religija i ujedno platonska koncepcija svijeta i čovjeka, koje govore da smo iz nebeskoga svijeta, iz rajskoga života, svojom slobodnom odlukom pali u zemaljski život, došli u tuđi svijet i da stalno čeznemo za tim rajem.
Negacija drugoga
Rajsku stranu svoga života ili rajsku težnju u sebi gubimo onda kad se otuđimo od Boga i od čovjeka te od svih Božjih stvorenja, onda kad se počnemo rađati u svađi, kad svađa postane naš modus vivendi i modus moriendi. Naše je mišljenje postalo konfrontacijsko, kao i naše djelovanje, pa se i jedno i drugo iscrpljuju u negaciji drugoga. Otuđili smo se od svoje biti i sada za njom čeznemo. Zapravo čovjek gubi raj kad sebe počne apsolutizirati, jer se njegova apsolutizacija ostvaruje razaranjem života drugih ljudi, razaranjem svoga vlastitoga života i života kao takvoga. O svemu tome govori opus Mile Stojića, i to govori “jobovskom rječitošću” (Charles Simić). Pred nama
U Stojićevoj sintagmi
prisutna je ne samo Bosna srebrena nego i sama Srebrenica, po kojoj je naša provincija dobila svoje ime
je opus u kojem “ima više morala (...) nego u godišnjim kompletima kurentnih tiskovina” (Viktor Ivančić).
Stojićeve su pjesme “čitljive i čeznutljive” (Petar Gudelj). Stojić je imao sreću da je pjesme počeo pisati kada su veliki pjesnici doveli u pitanje socrealističku diktaturu u književnom stvaralaštvu, kako kaže veliki pjesnik Gudelj: “Kratko vrijeme, ni cijelo desetljeće iza Drugog svjetskog rata, trajala je komunistička, socrealistička diktatura u književnosti. Prva se počela oslobađati poezija, koja je uvijek bila glas i drugo ime slobode.” To se bez zadrške može reći za Stojićevu poeziju - ona je drugo ime slobode.