Ulicama jezika zlogukog
Rusiji za njene ekspanzionističke ciljeve dobro dođe izgovor da nacionalnost poveže isključivo sa jezikom
Ljeto izbjegličko 1992. u Ljubljani.drugaricaizdjetinjstvacijeli život radi na aerodromu. Jezik zrakoplovstva je engleski. Bacila se na ruski: tečaj ruskog finansira poslodavac. Druga drugarica iz Sarajeva radi za slovenačku firmu – isto uči ruski, finansira poslodavac. SSSR se raspao, nastale su nove države sa starim jezikom, otvorila su se nova tržišta i treba išarmirati nove komercijalne mete. Ko god je tražio posao - poslodavci su imali jedno jedino pitanje: govorite li ruski? A ruski je bio odavno nestao sa radara Zapadnog Balkana i nikome nije bio interesantan.
Iz ratnog dnevnika
U martu 2022., kako su se ljudi i neljudi počeli svrstavati zbog rata u Ukrajini, opet drugarica, ovaj put iz RS-A: zabrinuta je do suza jer je čuvena operska pjevačica Anna Netrebko, ljubiteljica i finansijerka Putina, bila prisiljena privremeno se povući sa scene. Drugarica se nasekirala: “Može se preći na spaljivanje knjiga. Šta će nam ruske knjige?” Podsjetila sam je da su onog izbjegličkog ljeta 1992., iako ničim izazvane, Pale zapalile Vijećnicu i milijun i pol knjiga. I niko nije zabranio ni čitanje, ni ćirilicu. Doduše, Pale jesu postigle cilj: najbolju prođu imaju nečitanje i nekultura. Pikaju se samo oni koji govore jezik sile.
Baš tih dana, 27. februara u Cineplexxu u Sarajevu sam gledala direktni prijenos “Labuđeg jezera”, Čajkovskog, iz moskovskog Teatra Boljšoj. I 20. juna sam na Festivalu Rute u Kamernom teatru u Sarajevu gledala maestralnu predstavu “Plastelin”, na tekst ruskog autora i redatelja Vasilija Sigareva (1977) u izvođenju
Beogradskog dramskog pozorišta. Sigarev je nagrađivan u Kyivu, Gruziji, Poljskoj, Portugalu, Njemačkoj, Francuskoj, Karlovym Varyma. U Bosni i Hercegovini ništa rusko nije zabranjeno, mada se niko normalan ne slaže sa ruskom agresijom i ratom u Ukrajini. A valjda ovaj narod bosanskohercegovački zna šta je rat.
Rat u Ukrajini je stvorio nove vidike i nove emocije: “Kad je moja baka govorila ukrajinski bilo me je sram, mislila sam u sebi da je to seljački jezik. To pokazuje do koje mjere sam i ja bila žrtva ruske propagande”, u svom dnevniku iz ratnog Kyiva piše Sasha. Sashi je 32. godina.
Putin je pitanje ruskog jezika stavio u prvi plan da bi opravdao svoju specijalnu intervenciju, koja jeste i zove se rat. Ruski predsjednik se između ostalog predstavlja kao branitelj rusofona, što je instrumentalizacija jezika i opasna ideologija. Navodno su rusofoni žrtve rusofobije i njegovim rječnikom nad njima se vrši ‘genocid’.
Sve je počelo raspadom SSSR-A i proglašenjem neovisnosti Ukrajine 1991. Iza Putinovog prizivanja genocida krije se kulturna i identitarna bitka Kyiva i Moskve. Ona je dobila potpuno novu dimenziju aneksijom Krima 2014. Da bi istakla svoj identitet Ukrajina promovira ukrajinski jezik, što jeste logično. Sjećamo se da su mnogi, nakon raspada SFRJ, jezik koji se govori u BIH počeli zvati bosanski, da je i to bilo pitanje patriotizma, i da je prihvaćen (ili vraćen) naziv bosanski, koji je postao jedan od službenih jezika u državi. Promocija ukrajinskog jezika je “nakon decenija represije i nasilne rusifikacije za vrijeme sovjetskog režima” razumljiva. Ukrajinski jezik je jedini službeni jezik u Ukrajini od 1989.
Jezik je politički i diplomatski instrument i adut. Ruski je bio općeprisutan i ogromna većina ga razumije.
Dio rusofona odbacuje propagandu Kremlja, koji ih na svaki način nastoji osloboditi ‘nacističkog jarma’. Putinov argument i jeste u tome: tamo gdje se govori ruski je ‘ruska zemlja’. Lingvisti smatraju da je lingvistika kao geografija. Jezik može poslužiti i za ratovanje, kao u ovom slučaju, naročito onima koji koriste tezu da se pojedinačni identitet dokazuje jezikom. To govornici francuskog ili engleskog kao maternjeg ili prvog jezika ne mogu razumjeti, ili prihvatiti: francuski se govori u Švicarskoj i u Kanadi i u Africi i u Belgiji. To ne znači da su frankofoni u tim zemljama Francuzi, da ih Francuska treba prisvojiti, ili braniti od bilo koga. Rusiji za njene ekspanzionističke ciljeve dobro dođe izgovor da nacionalnost poveže isključivo sa jezikom. Za Putina su građani Ukrajine koji govore ruski jezik prije svega Rusi, pa onda Ukrajinci.
Može se napraviti zloguko poređenje sa Hitlerovim pretenzijama iz 1938. u graničnim predjelima Čehoslovačke, tj. Sudeta ili Sudetlanda. Prema Hitleru, čehoslovački građani koji su govorili njemački jezik bili su prvo Nijemci, pa tek onda građani Čehoslovačke.
Ova ideja ima svoju povijest. Potiče iz XVIII vijeka, kad Njemačka nije postojala u smislu jedinstvene države, nego je bilo mnoštvo mikro-administrativnih jedinica, odvojenih carinskim i institucionalnim preprekama. Njemački intelektualci su smatrali da njemačka nacija postoji jer postoji – njemački jezik. Tako je jezik postao duša nacije, koja ne zavisi od teritorija, nego je jezik taj koji čini naciju.
Sudeti su podrazumijevali teritorij od 25.800 kvadratnih kilometara. Krim, kojeg su Rusi prisvojili 2014. ima 27.000 kvadratnih kilometara. Septembra 1938. Hitler je u svojoj ‘pangermanskoj’ nakani “šampiona nacionalističkih principa” objavio da želi “osloboditi sudetske Nijemce čehoslovačkog ugnjetavanja”. Najavio je Francuzima i Britancima da će se Njemačka, kad budu teritorijalni problemi u Sudetima riješeni, velikodušno zadovoljiti novim granicama u Europi i da će “Europa živjeti hiljadu godina u miru”.
Pretenzije sa Sudetima su bile kristalno jasne: Prag se nije htio odreći jedinog obrambenog sektora strateške pogranične zone, koja je bila prva industrijska regija u državi, sa vrlo modernom tvornicom naoružanja Škoda. Čehoslovačka je tada upravo bila završila trogodišnju izgradnju utvrda na crti Beneš koje su podigli zbog sve očitijih opasnosti i prijetnji koje je predstavljala nacistička Njemačka. Francuska i Velika Britanija su silom prilika povjerovale Hitleru. Churchill je tada napisao: “Imam utisak da ćemo narednih tjedana morati izabrati između rata i sramote, i imam vrlo malo sumnje u ishod ovog izbora.” Svi znamo šta je poslije bilo.
U Ukrajini je Putin izvrnuo i zloupotrijebio ideju prema kojoj pojedinac
U Bosni i Hercegovini ništa rusko nije zabranjeno, mada se niko normalan ne slaže sa ruskom agresijom i ratom u Ukrajini. A valjda ovaj narod bosanskohercegovački zna šta je rat
U Ukrajini je Putin izvrnuo i zloupotrijebio ideju prema kojoj pojedinac postoji samo kroz etničku pripadnost i jezik. To se naziva i etnička ideologija
postoji samo kroz etničku pripadnost i jezik. To se naziva i etnička ideologija.
Rusofoni oduvijek žive u Ukrajini. Prevashodno su naseljeni na istoku zemlje, gdje ima rudnika željeza i uglja. U XIX vijeku zemlja je većinski poljoprivredna, ali je u sovjetsko vrijeme istok industrijaliziran zahvaljujući velikom broju rusofonih imigranata, koji su stigli iz svih krajeva SSSR-A.
Među rusofonim Ukrajincima neki su lojalni Kyivu, a drugi se prije svega osjećaju Rusima. Postoji mišljenje da su ukrajinske vlasti napravile pogrešan potez proglašenjem ukrajinskog jedinim službenim jezikom, a ruskog stranim, jednako kao što su njemački ili engleski. To je bio savršen argument Putinovoj demagoškoj propagandi, prema kojoj su “njegovi zemljaci – ugnjetavani”.
Većina Ukrajinaca koristi jednako oba jezika, ili u najmanju ruku vrlo dobro razumije ruski. A ako Ukrajinci razumiju ruski – obratno nije tako. Jezičari navode da je ukrajinski jezik bliži poljskom nego ruskom, da je, iako oba jezika koriste ćirilicu i imaju 62% zajedničkih riječi, ukrajinska gramatika sličnija europskim jezicima. Stručnjaci kažu da je nemoguće uspostaviti pouzdanu statistiku o govornim jezicima u Ukrajini, jer mnogo Ukrajinaca, u zavisnosti od sugovornika ili situacije, koristi jedan ili drugi jezik. Informacije navode da u Ukrajini postoje i ultranacionalističke skupine koje nastoje natjerati sve Ukrajince da govore isključivo ukrajinski.
Zahtjev da svi govore samo ukrajinski bacio je ulje na vatru, i podsjetio da sovjetsko prisustvo u zemlji nije ostavilo samo lijepe uspomene: od holodomora 1931-33 (kad je zbog istrebljivanja glađu umrlo između 2,5 i 5 milijuna ljudi, a Ukrajina bila najplodniji dio SSSR-A (Europski parlament je rezolucijom 2008. holodomor proglasio “stravičnim činom protiv ukrajinskog naroda i čovječnosti”) pa sve do deportacijā i maltretiranja građanskih elita.
Prema Putinovoj logici sve teritorije gdje se govori ruski treba pripojiti Rusiji. Moldavija je prva na redu, a jedan njen dio, Transnistriju, Rusija je već okupirala. Nakon proglašenja neovisnosti Letonija je jednom dijelu rusofonske manjine dodijelila pasoše. Uvjeti naturalizacije Rusa u Letoniji su drakonski: značajan broj Rusa je ostvario pravo samo na stalnu boravišnu dozvolu. Takvih je prema podacima iz 2017. godine 11%.
Nije isto, ali šta to znači možemo uporediti sa primjerom 25.600 “izbrisanih” u Sloveniji, koji su imali državljanstvo SFRJ, i koje su slovenačke vlasti 1992. pobrisale iz registra državljana, čime su izgubili pravni status i sva prava. Izbrisane su zvali i “oni na –ić”, budući da u autohtonom slovenačkom alfabetu slovo ć ne postoji. Ipak, u Letoniji je 2012. organiziran referendum o ruskom kao drugom službenom jeziku, što je odbačeno sa 74,8% glasova.
Takva ideologija, prema kojoj jezik omogućava ekskluzivno povezivanje naroda i države, negacija je demokracije i prava naroda da samostalno odlučuju. Iz toga proizlazi da pojedinac nema pravo na svoj osobni izbor, što je krajnje klizav teren. Tu i jeste problem kojeg je Putin nametnuo, jer ima stablo koje skriva šumu: zaposjesti bogatu Ukrajinu, i naročito spriječiti da se demokratski sustav, kao zaraza, prenese u Rusku Federaciju i ugrozi njegov politički opstanak.
I kao što su se pozdravili sa komunizmom, poslije 24. februara ove godine Ukrajinci su se zakonima uhvatili u koštac sa ruskim jezikom.
”Ukrajina se sprema na derusifikaciju. Od januara 2023. namjerava zabraniti uvoz svih djela koja su proizvedena u Rusiji ili publikacije autora koji su imali rusko državljanstvo. Čak će i emitovanje ruske muzike biti ozbiljno ograničeno.” Ukrajinski parlament je 19. juna izglasao, bez ijednog glasa protiv, paket zakona koji će drastično smanjiti upotrebu ruskog jezika, književne ili muzičke produkcije građana Ruske Federacije u Ukrajini. Prijedlog je dat na razmatranje predsjedniku Zelenskom, koji ima na raspolaganju 15 dana da paket zakona potpiše ili odbaci. I pored svih povijesnih veza sa ruskim jezikom, ruska invazija je kod mnogih ukrajinskih rusofona izazvala distanciranje sa jezikom majčice Rusije.
Ko je tu na dobitku, a ko na gubitku? Geopolitički interesi su se opet obrnuli naglavačke. Na svijetu, ukrajinski kao maternji ili prvi jezik govori oko 41 milijun ljudi. Ruski, skupa sa ukrajinskim i bjelaruskim, pripada skupini istočnoslavenskih jezika. Službeni je u Ruskoj Federaciji, Bjelarusu, Kazahstanu i Kirgistanu i jedan je od pet službenih jezika OUN-A. Uređuje ga Ruska Akademija znanosti – politička institucija par excellence. Kao maternji ili prvi jezik ruski govori 258 milijuna ljudi. Prema podacima iz 2020. koje navodi časopis Geo, ruski se govori i u baltičkim zemljama i u separatističkim regijama Abhazije, Južne Osetije i naravno Transnistrije. Još uvijek ga govore u američkoj državi Aljaska, mada su je Rusi prodali Amerikancima 1867. Po broju govornika, ruski je na osmom mjestu na svijetu, iza bengalskog, arapskog, francuskog, španjolskog, hindua, kineskog i engleskog.
Jedan od novih prijedloga zakona o upotrebi ruskog jezika u Ukrajini odnosi se na štampanu produkciju, čiji će uvoz od prvog januara biti zabranjen. Ako zakoni budu usvojeni, ukrajinskim će izdavačima biti zabranjeno izdavanje autora koji su bili ili su još uvijek državljani Ruske Federacije. Libération prenosi da se to neće odnositi na Dostojevskog, Tolstoja ili Čehova, koji nikada nisu bili državljani RF-A. Zakon se ne odnosi ni na njihove knjige, ako su štampane u Ukrajini, a ne uvežene iz RF-A. Jednako je i za sovjetske pisce, koji mogu biti komercijalizirani u Ukrajini, pod uvjetom da autori nisu postali državljani RF-A nakon raspada SSSR-A. To podrazumijeva ili da su mrtvi ili da su napustili SSSR prije 1991. Naveden je konkretan primjer: djela disidentice Ludmile Oulitskaie (1943, Baškirija, u regiji Urala) će, ako zakon bude usvojen, biti zabranjena u Ukrajini, iako se autorica javno izjasnila protiv rata i živi u Berlinu. Nakon januara 2023. njene knjige neće moći biti ni uvežene niti štampane u Ukrajini. Ali neki putnik namjernik ih može donijeti iz Rusije: zakon ne zabranjuje čitanje na ruskom.
Ove zabrane su me podsjetile na Borisa Pasternaka i njegovu knjigu “Doktor Živago”. Tekst je u SSSR-U bio zabranjen, jer su vlasti procijenile da pisac favorizira pojedinca, a ne dobrobit društva. Italijanski izdavač je 1957. tekst prokrijumčario i izdao ga i na ruskom i na italijanskom. Sljedeće je godine preveden i na engleski i na još osamnaest jezika, a Pasternak predložen za Nobelovu nagradu. Sovjetske vlasti su onda švedskoj akademiji sugerirale da odustanu od nagrade, a Pasternaku naložile da ne ide u Stockholm. Rezultat svih zabrana je bio - nikakav. Knjiga je postala svjetski bestseller, koji je doživio brojne filmske i teatarske adaptacije. Jezik je kao voda, uvijek nađe put. A majstori koji rade s vodom kažu da je opasnija od vatre. Jezik se ne da ukrotiti.
Specijalista ukrajinske književnosti Iryna Dmytrychin ove predložene zakone naziva “dekolonijalnim”, u kontekstu u kojem jezik legitimira invaziju, u skladu sa Putinovim “Rusija završava tamo gdje završava ruski jezik”. Anna Colin Lebedev, istraživačica na području političkih znanosti i specijalista za Ukrajinu i Rusiju, navodi: “Treba razumjeti da se ne radi o zabrani ruskog jezika, koji ne pripada Rusiji, bez obzira šta o tome kaže Putin”. Analitičari ovih zakona navode da će uvijek biti moguće u Ukrajini štampati knjige na ruskom jeziku pod uvjetom da tako izabere autor. Ali: ukrajinskim izdavačima će biti zabranjeno djela prevoditi na ruski. Libération navodi: “Pretpostavimo da neka izdavačka kuća kupi prava za roman na kineskom jeziku. Knjigu će morati izdati na ukrajinskom, na autohtonom jeziku – npr. na tatarskom sa Krima, iako je tržište naravno značajno manje, nego što bi bilo da se knjiga izda na ruskom.”
Muzika u taksiju
Anna Colin Lebedev iznosi da se radi o dispozitivu koji ima za cilj preusmjeriti ruski gospodarski i kulturni monopol, “čiju kolonijalnu dimenziju Zapad teško razumijeva. Od Maidana i okupacije Krima Rusija je instrumentalizirala ruski jezik da bi napala Ukrajinu. Iako je ukrajinski jedini službeni jezik u državi, u školama je obvezatan tek od 2017. U državnoj administraciji je tek 2019. zakonom propisano da se koristi ukrajinski jezik. Do invazije se s lakoćom i neprimjetno prelazilo sa jednog na drugi jezik, kod frizera, ili u restoranu. U televizijskim emisijama pitanje je često bilo postavljeno na jednom jeziku, a odgovor gosta bio na drugom. Ali ta fluidnost nije maskirala kulturnu i gospodarsku dominaciju. U knjižarama je 70% izdanja bilo na ruskom ili uveženo iz Rusije.”
A i svako od nas će se morati odlučiti kako pisati, Kiev ili Kyiv, jer je ovo prvo transliteracija sa ruskog, a ovo drugo ukrajinska verzija.
Predloženi zakoni se odnose i na muziku: u medijima i u javnom prostoru se zabranjuje muzika koju je skladao državljanin Ruske Federacije, ili koja je snimljena u studiju u RFU. Koncerti ruskih skupina mogu biti dozvoljeni samo ako se umjetnici javno protive ratu. Primjena ovog zakona će biti još komplikovanija nego u izdavačkoj djelatnosti: vodiće se računa i o državljanstvu ne samo kompozitora, nego i izvođača i prostorima snimanja. U taksijima ili u sredstvima javnog prijevoza zabranjeno je emitovanje ruskih pop šansona inspiriranih različitim kriminalnim temama koje su naročito popularne među vozačima, što će biti sankcionirano novčanom globom. Drugi žanrovi ruske muzike su dozvoljeni pod uvjetom da su ih odobrili putnici.
Anna Colin Lebedev pretpostavlja da će ovi zakoni zvučati kao protjerivanje ruske kulture, “što oni djelimično i jesu. Za Ukrajince danas sve što ima veze sa Rusijom treba biti ukinuto. Ne treba zaboraviti da je Rusija započela rat. U tom se kontekstu kultura agresorske zemlje doživljava kao oružje i treba nestati, jednako kao i okupator.”
Nikad mi nije na um palo da ću citirati Ronalda Reagana. A on je rekao: “Deset najstrašnijih riječi u jeziku su: Dobar dan. Ja sam iz Vlade, došao sam vam pomoći.” Na engleskom, ili na ruskom, ili na našem, nažalost - isto je.