U kandžama zlikovaca
Pokret se odvijao normalno sve do sela Bijeljana, gdje su koloni prišle razbojničke grupe iz porodice Bjelatića, Lalića i ostalih pokretača bratoubilačke borbe
U takvim okolnostima 2. septembra 1941. izjutra iz Fatnice krenula je kolona od oko 400 žena, djece i starih ljudi, sa raznobojnim zavežljajima preko ramena. Krenuli su u pravcu s. Divina i dalje preko Berkovića za Stolac. U koloni su bili stanovnici iz Đeče, Orahovca i svih zaselaka Fatnice, zatim porodice iz Prisoja, Bijeljana i dvije porodice Hobota iz Milovića sa 22 člana (koje su pod zaštitom komšija pošle u Miloviće i tako su spasene). Nije bilo nijednog čovjeka iz muslimanskih sela: Kljenaka, Sunića i ostalih dabarskih pošli svojim kućama. Ostao je samo komandir voda sa dvojicom boraca koji su sa njim bili na čelu kolone. Kad je saznao za odustajanje većine boraca od daljnje pratnje, Vojo je bio iznenađen i nemoćan da izvrši zadatak. Konačno, na izvorima u Vrijeci pojavio se “četobaša” Bjelatić sa oko 40 razbojnika i pljačkaša. Kad je Vojo reagovao na samovolju došljaka, rečeno mu je da će za njega biti najbolje da se što prije izgubi, ili, ako želi, da se njima pridruži. Na kraju su ga ubijedili da će narod biti sproveden u Stocu, a biće
Bosiljka Kojović i ona o tome svjedoči: “Taj siroti narod, pretežno žene, djeca i poneki stariji čovjek, djelovali su preplašeno i zbunjeno. Kolonu je pratilo preko 40 naoružanih ustanika, od kojih je više od polovine bilo odjeveno u vojničke ili žandarmerijske uniforme. Kad su ušli u Berkoviće, nastala je galama i prepirka između nekih mještana i pratilaca. Čuli su se povici: ‘Dosta je proliveno nevine krvi u Berkovićima’, ‘Zbog čega ovdje da strada pošteni narod iz fatničkih sela” i slično”.
Dva tabora
U vezi s tim, Nikola Kojović iz Berkovića kaže: “Nastala je neopisiva gužva kad je narod stigao u Berkoviće. Formirala su se dva tabora. Jedni su bili za osvetu, dok su drugi mještani sažalijevali narod iz Fatnice i protivili se namjerama suprotnog tabora. Za osvetu i fizičko uništenje bili su, pored onih iz pratnje i mještana, Vjekoslav Đurić (Vjekoslava Đurića strijeljao je 1. udarni hercegovačko-crnogorski partizanski bataljon 1. februara 1942. god. U s. Berkovići Đurić je tada bio komandant četničkog bataljona u Stolačkom kraju), Panto Đurić, Luka Kojović, Vlado Dedijer, Dušan Ivković, Vlado Radan, Jovan Stanić Gvozden i drugi. Na kraju, narod su zatvorili u dvorište i prostorije žandarmerijske kasarne. Kasnije se pričalo da su poslije pada mraka u dvorištu kasarne na zvjerski način likvidirali Meha Dedovića, Murata Pervana, Husa Talarevića, Šabana Zečića i druge (ukupno devet ljudi, jedna žena i dijete)”. Kasnije je Asim Pervan, kada je vadio kosti svoga oca, utvrdio da su pobijeni drvenim kolcem u koji je bio ukucan gvozdeni klin, zatim bačeni u septičku jamu.
Jama Čavkarica, koja se nalazi nedaleko od Nevesinja, nesumnjivo je jedno od najmasovnijih stratišta Muslimana u Drugom svjetskom ratu na području jugoistočne Hercegovine. Iz poznatih razloga, u poslijeratnom periodu u SFRJ nije se mnogo govorilo o počinjenim zločinima. Zločini su registrovani i predati nadležnim vlastima. Izvršioci zločina su najčešće poginuli u bitkama ili u tom ratu zarobljavani i strijeljani. A neki od njih... Krajem osamdesetih godina 20. vijeka iz raznih pobuda i nekompetentno, bez argumenata, svjedoka, dokumenata, imena i sl, javljaju se samozvani “istraživači” i pišu onako kako žele ili na osnovu zahtjeva poslodavca - finansijera. Tako se desilo sa falsifikatom dešavanja i obaranja krivice za tragediju Čavkarice na nekoliko članova KPJ sa tog terena, posebno Muslimane. Tekst pukovnika JNA Branka Popadića, rođenog Bilećanina, koji je radio u Vojnom istorijskom muzeju u Beogradu, a na koji nam je skrenuo pažnju Ibro Čomić (SUBNOAR), na istinit način govori o ovim događajima i skida optužbe bačene na bilećke komuniste.