Šta će biti poslije rata?
Poput Marshallovog plana iz 1948, koji je ciljao i na američku i na evropsku javnost, jačanje demokratije i vraćanje osjećaja političke svrhe potrebni su i u Evropi i u Ukrajini
njegovom oproštaju od dresa karioka protivnik bude upravo selekcija Jugoslavije.
Tom susretu 18. jula 1971. godine na čuvenoj Marakani u Rio de Janeiru prisustvovalo je za današnje prilike neverovatnih 160 hiljada gledalaca. Utakmica je završena rezultatom 2:2. Po odluci Josipa Broza Tita, Pele je dobio orden jugoslovenske zastave sa zlatnom zvezdom i dan pre utakmice mu ga je na prijemu u ambasadi Jugoslavije uručio ambasador Mirko Ostojić.
”To nije priznanje samo meni već čitavom brazilskom narodu”, rekao je tom prilikom Pele na prijemu priređenom njemu u čast.
Peleova slava svih ovih decenija leži u srčanim komorama svih starijih ljubitelja fudbala širom sveta. Njegove “fore i fazone” i danas mnogi kopiraju. On je stvarao magiju. Bio je ludo darovit. Teren njemu beše pozornica. Fudbal je neonacisti i njihovi sluge - ustaše i četnici - uzeli najljepše što svako društvo ima: mladost, odnosno budućnost. A budu li nas sutra vodili oni koji danas uzvikuju “ubij Srbina!”, loše nam se piše. Povijest se, ta uče nas to cijelog života, ponavlja. doživljavao kao umetnost, vitešku igru, bio je njegova religija. Njemu je bilo do igranja, a ne do novca. U to vreme se igralo srcem i dušom za grb tima i države.
Od trenera je naučio da trenira, a od svevišnjeg je dobio sve ostalo, dribling, “radarski” pregled igre, igru i levom i desnom nogom, sjajan pas, “slobodnjake”, odličan skok... To je veština sa kojom se čovek rađa, i potpuno je uzaludno učiti je, a smešno i opasno hteti promeniti je ako nije urođena. Za njegovu igru su sportski novinari još davno istrošili sve zalihe atributa i superlativa.
Igra je bila smisao i sadržina njegovog života, a smelost i lepota redovni zadaci. Pouzdano je znao kako može sa loptom da izvede što poželi. Međutim, zlobnici tvrde da Pele u današnjem fudbalu ne bi ni blizu dostigao takvu slavu i popularnost. Velika greška i zabluda. Sada bi mu čak bilo neuporedivo lakše. Sa brojnim društvenim mrežama Facebook, Instagram, Twitter bio bi neuporedivo popularniji i imao milionske preglede.
CRNI BISER: Danas su veliki asovi i te kako zaštićeni. Žuti karton se dobija i za “mrki” pogled, a u njegovo vreme su ga “mesari” u dresovima tukli kada god su stigli. Tako mu je u finalu Mundijala 1962. u Čileu pokidan butni mišić, a četiri godine kasnije na Svetskom prvenstvu u Engleskoj Brazil je eliminisan još u grupnoj fazi takmičenja, pošto je prethodno prva zvezda tima Pele “iskasapljen” u prvom meču protiv Bugarske, pa nije više mogao da igra.
Edson Arantes do Nascimento Pele, Crni biser, otišao je među anđele. Sada mogu i zvanično da ga kanonizuju za fudbalskog sveca. Zaslužio je apsolutno.
Ne daj Bože da je osjetimo u onom obliku kakvim se ovdje uprizorila u režiji Ante Pavelića od 1941. do 1945, a u čijoj su se uvertiri izvikivale upravo ovakve “parole” kakve smo čuli u Sarajevu, kao priprema za genocid.
Sada je već moguće razmišljati o tome šta će uslijediti nakon rata između Rusije i Ukrajine. Vjera u postkonfliktnu budućnost nije važna samo za ukrajinske žrtve Rusije već i za Evropu i čitav svijet. Ipak, bez obzira na zajedničku želju da prva polovina ovog vijeka ne zaliči na prvu polovinu prošlog, diskusija o ovom pitanju do sada je bila veoma ograničena.
Osvajački rat ruskog predsjednika Vladimira Putina zloslutno podsjeća na konflikt koji je opustošio Evropu nakon 1914. godine. Prvi svjetski rat - Veliki rat - pripremio je teren za katastrofe koje su uslijedile. I tada je agresor u početku tipovao na brzu pobjedu, ali je konflikt dobio svjetske razmjere kada je svaka od strana pokušala da podrije vojnu sposobnost i političku stabilnost one druge.
Ozbiljan ispit
Početkom novembra postalo je jasno da se Putin preračunao pretpostavivši da će se SAD i EU umoriti i natjerati Ukrajinu da prihvati ponižavajuće mirovno rješenje. Odlučujući trenutak nastupio je kada međuizbori u SAD-U nisu ugrozili poziciju predsjednika Joea Bidena i njegove Demokratske stranke. Odmah poslije toga Rusija je definitivno izvela vojsku iz Hersona i primijenila novu strategiju usmjerenu na to da nanese što je moguće više stradanja i razaranja ukrajinskom civilnom stanovništvu.
Zapadna koalicija držala se, začudo, dobro. Ali sljedeći ozbiljan ispit nastupiće nakon okončanja rata. Kad su uvučeni u egzistencijalnu borbu, svi priznaju da su neophodne antikrizne mjere i da škrtarenje radi poštovanja nekih budžetskih pravila može dovesti do katastrofe. A, na kraju krajeva, svaka vanredna situacija se u jednom momentu završi i upravo tada dolazi vrijeme za pravi izbor. Ako je povratak poretku, zasnovanom na pravilima, vezan sa ekonomskim problemima, kao što se dogodilo 1920, on neće doživjeti uspjeh.
Nesumnjivo, već je održano nekoliko međunarodnih konferencija na visokom nivou (u Berlinu i Luganu) na kojim se raspravljalo o okvirima za realizaciju obnove Ukrajine i te debate su s pravom bili fokusirane na njene potrebe: obim finansiranja, uvođenje neophodne antikoruptivne kontrole i kako bi samonadzor mogao da se koristi u cilju jačanja ukrajinske demokratije. Ali jedan važan element je ignorisan u značajnoj mjeri. Poput Marshallovog plana iz 1948, koji je ciljao i na američku i na evropsku javnost, jačanje demokratije i vraćanje osjećaja političke svrhe potrebni su i u Evropi i u Ukrajini.
Takođe, razlike u regulaciji nakon Prvog i poslije Drugog svjetskog rata daju relevantne pouke. Saveznici su “izgubili svijet” nakon Prvog svjetskog rata zato što nisu mogli globalno da razmisle o tome kako da pomire obnovu Belgije i Francuske
Poslije trijumfa u Švedskoj, evropski klubovi su nudili pravo bogatstvo za Crni biser, kako su ga zvali: Vlada Brazila proglasila ga je za nacionalno blago da spriječi njegov odlazak
- gdje je bilo najviše fizičkih razaranja - sa reintegracijom poražene Njemačke. Na prvi pogled, ima smisla tvrditi da Rusija ili, u krajnjem, ekstremno bogati oligarsi iz Putinovog okruženja treba da plate većinu troškova za obnovu Ukrajine. Ali takav ishod biće nemoguć sve dok je Putin na vlasti, a ako bi tako velike finansijske sankcije bile uvedene postputinskoj Rusiji, rizikovali bismo da se ponovi scenario nakon Prvog svjetskog rata.
Predstavnici njemačke demokratije su se 1919. godine našli pred komplikovanim izborom. Od njih je traženo da potpišu mirovni sporazum koji im je nametao finansijske obaveze za sukob koji je pokrenuo kajzer Wilhelm II. Na kraju je nedugovječna Vajmarska republika stalno bila na meti kritika zato što se prodala Zapadu.
Najbolji put je onaj koji je popločan Marshallovim planom nakon Drugog svjetskog rata. Rekonstrukcija Ukrajine biće uspješna samo ako bude koncipirana u globalnim razmjerama. Umjesto da predlaže rješenje konkretno ukrajinskog problema, međunarodna zajednica treba da učini obnovu Ukrajine dijelom daleko širih napora. Na kraju krajeva, postkonfliktna obnova potrebna je i Siriji, Iraku, Sudanu i na drugim mjestima.
Nije manje važno dovesti pobijeđene države do toga da same priznaju da su ranije išle pogrešnim putem. Upravo to se desilo u Njemačkoj, Italiji, Japanu nakon Drugog svjetskog rata. Čim je mehanizam totalitarizma demontiran, svaka od njih je izvukla korist iz provcata političkog i ekonomskog liberalizma1940/50-ih godina.
Novi put
Jedan od krupnih problema Ukrajine je i to što ona od 1990-ih ima usporen rast i što sve više zaostaje u odnosu na susjednu Poljsku. Kao i Rusija, i ostale postsovjetske države, i Ukrajina se oslonila na ekonomski model izvoza robe koji je u određenom trenutku dostigao svoj maksimum. Upravo zato Kazahstan već odavno traži novi put razvoja. Da li je previše nadati se da će i Rusija pokušati da izbjegne svoje prokletstvo prirodnih resursa koje je poduprlo politiku i ekonomiju putinizma? Takva Rusija postala bi, vjerovatno, izvor nadahnuća za mnoge druge zemlje u čitavom svijetu.
Nakon rata u Ukrajini moramo napraviti bolje nego što je bilo u cijelom svijetu
Što se tiče Ukrajine, njen posleratni dinamizam će, očigledno, zavisiti od obnove stambenog fonda zemlje, snabdijevanja energijom, bolnica, škola i druge infrastrukture. Ali važnu ulogu igraće i to hoće li se ona moći odreći zavisnosti od prirodnih resursa. Na sreću, mnoge jake zemlje koje su Ukrajini obezbijedile zapanjujuću samoodbranu takođe će biti na korist njenoj ekonomskoj obnovi. Budući da je Kijev prije rata bio centar razvoja softvera, ukrajinski koderi su dobro pripremljeni da odbijaju ruske sajber-prijetnje. Upravo te navike i mogućnosti biće potrebni za izgradnju savremene ekonomije sa digitalizovanim osnovnim uslugama i značajnom komponentom elektronike i vještačke inteligencije.
Nakonprvobitnogšokaodcovid-19, mnoge vlade su prihvatile mantru “napraviti bolje nego što je bilo”. Nakon rata u Ukrajini moramo napraviti bolje nego što je bilo u cijelom svijetu. Od toga zavisi pojava novog, stabilnijeg međunarodnog poretka.