Da li je Beograd baš tako daleko?

Hvala vam, drage komšije! Ovom rečenicom su na društvenim mrežama u Srbiji nerijetko završavali komentari na vijesti iz susjedstva - Kosova, Crne Gore i Bosne i Hercegovine - o saučešću povodom strašne tragedije koja se dogodila u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” na beogradskom Vračaru. Svi smo čuli: dječak od 13 godina, ujutro 3. maja, ubio je osmero djece i radnika na osiguranju u školi, a šestoro đaka i jednog nastavnika ranio. I sam polaznik ove, jedne od najboljih beogradskih škola, nakon svog pohoda smrti pozvao je policiju te istražiteljima objasnio kako se na masakr odlučio zbog osjećaja da ga kolege ignoriraju na školskim odmorima, izletima i ekskurzijama. Zločin koji je sledio krv u žilama, ispostavilo se, trinaestogodišnjak je pomno planirao, gotovo mjesec, i izradio detaljne korake svoje akcije, a kao dodatno obezbjeđenje za uspjeh - uz pištolj, koji je uzeo iz očeva stana - sa sobom je ponio i četiri Molotovljeva koktela. U Srbiji je proglašena trodnevna nacionalna žalost, Vlada Radovana Viškovića donijela je identičnu odluku za ovaj bosanskohercegovački entitet, a Crna Gora i Bosna i Hercegovina Danom žalosti proglasile su 5. maj.

”U centru Prištine pale sveće za ubijenu decu Srbije! Samo da pitam: Ko u Beogradu bi smeo da pali sveće za nastradalu decu Kosova? UDBA bi se pobrinula da ga proglasi izdajnikom i nacrta metu na čelu. Dosta nam je mržnje i podele!”, jedna je od reakcija na Twitteru, uz fotografiju kosovskog glavnog grada, koji nije ostao nijem na tragediju, uprkos decenijskom političkom ratu sa Beogradom,

koji s manje ili više intenziteta traje od kraja trogodišnjeg oružanog sukoba, okončanog uz pomoć Nato-snaga. Zapravo je ovih dana, nedjelja i mjeseci aktualan njemačko-francuski plan koji bi trebao pokrenuti proces rješenja i u dogledno vrijeme i praktično definirati odnose dviju zemalja, uz ozbiljnu podršku Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država. Sporazum je prihvaćen, njegovi modaliteti zaživljavanja predmet su sporenja, najviše zbog nespremnosti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prizna da je car go. No, Beograđani, koji su danima na različitim mjestima u svome gradu okupljanjem odavali počast ubijenoj djeci, polaganjem cvijeća, paljenjem svijeća i simboličnim ostavljanjem igračaka, nemaju problem sa solidarnošću iz epicentra svete srpske zemlje, kako političari vole zvati Kosovo, već - kako je red i običaj - svaku sućut primaju sa zahvalnošću. Ova je tragedija planetarno odjeknula, pa su u glavni grad Srbije telegrami s izrazima žalosti stigli iz cijelog svijeta, sa svih kontinenata. Iako su članice EU reagirale i pojedinačno, oglasio se i Bruxelles, a Hrvatska, primjera radi, na svim relevantnim nivoima - predsjednik, premijer, predsjednik Sabora, ministar obrazovanja. Čak je i kralj Charles III, usred priprema za svoje krunisanje, objavio izraze žalosti, mada je Dawning Street 10 već nastupio u ime Velike Britanije.

Telegrami sućuti, naravno, upućeni su i iz Bosne i Hercegovine, a Dino Konaković, naš ministar spoljnih poslova, sa potpredsjednikom Federacije Igorom Stojanovićem, položio je cvijeće u samoj školi “Vladislav

Slika Konakovića i Stojanovića na Vračaru u BIH je zapalila društvene mreže. S Twittera i Facebooka ultimativno se traži da im dobro zapamtimo i nikada ne oprostimo odlazak u Beograd

Ribnikar”, na mjestu koje su učenici odabrali da oplaču svoje izgubljene drugarice, drugove i dobrohotnog radnika osiguranja kojeg su svakodnevno sretali. U Beogradu se naš ministar sreo i sa srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem, a Twitter-zajednica je fotografiju Konakovića i Stojanovića sa Vračara ne samo primijetila već uz nju (između ostalog) i konstatirala: “Nijedan član Vlade Srbije, predsednik, gradonačelnik Beograda, niko od njih nije došao i odao počast ubijenoj deci na mestu tragedije. Zapamtite ovo dobro i ne opraštajte im nikada!” Ista slika - Konakovića i Stojanovića na Vračaru - u Bosni i Hercegovini je zapalila društvene mreže. S Twittera i Facebooka ultimativno se traži da njima dvojici dobro zapamtimo i nikada ne oprostimo odlazak u Beograd i ovaj ljudski, komšijski i državnički gest! Brutalno je napadnut i izvrijeđan i Edin Forto, državni ministar prometa i komunikacija, i to zato što je on bio taj koji je virtualnom svijetu obznanio odluku Vijeća ministara BIH da 5. maj proglasi Danom žalosti. Na ministra Fortu se slila bujica pogrda čak i zbog izbora hrvatskih riječi koje je koristio u objavi?!

No, kao temeljno zamjeranje zvaničnicima naše zemlje iskorišten je, da ne kažem grubo zloupotrijebljen Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva. U glavnom gradu BIH, tokom 1.425 dana opsade u periodu od aprila 1992. do novembra 1995. godine ubijeno je 1.601 dijete. I ovog 5. maja - koji je izabran kao datum sjećanja na djecu žrtve VRS-A - učenici osnovnih i srednjih škola, nastavnici, aktivisti, građani i Udruženje ubijene djece opkoljenog Sarajeva s pijetetom i dostojanstveno obilježili su ovaj Dan: simbolično je 1.601 đak učestvovao u ovom događaju, kroz pjesmu, ples i recital odajući počast ubijenim vršnjacima. Sa skupa je poslana jasna poruka: “Ne želimo govoriti o mržnji, želimo samo da se istina nikada ne zaboravi, da bude opomena da se slično zlo nikada nikome ne ponovi”. Do dežurnih mrzitelja na Twitteru i Facebooku ova poruka ne samo da nije stigla već je skoro pa ugušena ratnim pokličima i željom za osvetom, garniranim komentarima o beogradskoj tragediji. Neću upasti u zamku citiranja mrzitelja, jasno je da im je širenje ratnog plamena ozbiljna misija i ne želim im ni na koji način pomagati, reći ću samo da sam ostala šokirana što i ozbiljni ljudi, navodno su ugled stekli učeći djecu, trinaestogodišnjeg ubicu vršnjaka objašnjavaju kao Karadžićevo i Mladićevo sjeme zla?! I tretiraju ga zato kao očekivani događaj u Srbiji, kao da sličnih slučajeva niti je gdje bilo niti će biti, što nije ništa drugo do zabijanje profesorske glave u nacionalistički pijesak. A javno priznajem da se stidim orgija mržnje u nastupima onih koji sebe zovu ili su zvali novinarima, koji su - doima se - odlučili nadmašiti i redovno stavovanje.

Kreatori ovog najnovijeg izljeva bošnjačkog radikalizma ne kriju svoje nezadovoljstvo parlamentarnom većinom, kako u Federaciji tako i na nivou države, odnosno činjenicom da je SDA ispala iz vlasti. Zbog toga najvećim krivcima smatraju stranke koje su ih zamijenile, pa su Konaković, Stojanović i Forto, odnosno NIP, SDP i Naša stranka, ekspresno postali ispostave Beograda i Zagreba, izdajnici, prodavači države. Na drugoj strani su ostali prodavači magle kojima ni 1.601 ubijeno sarajevsko dijete nije dovoljno sveto da ne bi bilo iskorišteno kao adut u dnevnopolitičkom obračunu. U svom zapjenušanom gnjevu kao ključni argument koriste podatak da Dan sjećanja na ubijenu djecu nije dan žalosti (ni u Kantonu), a solidarnost sa beogradskom tragedijom jeste u cijeloj zemlji. Ovom logikom, i Sarajevo i cijela BIH bi, nažalost, svako malo imali dane žalosti, no ne nužno i odgovor na pitanje šta dalje. Niko ne spori - i kolege iz Beograda to ovih dana napominju - da se ubijene sarajevske djece treba sjećati cijeli region. Da se zlo ne ponovi, da se miru da prednost i da se okrenemo prosperitetu i razvoju. Da prošlost pamtimo, ali da živimo za budućnost u kojoj će naša djeca ostati ovdje i dobiti priliku da budu zadovoljna sobom i svojim okruženjem. Priliku u kojoj njihova djeca neće biti oružje i oruđe dnevnopolitičkih obračuna. Niti ratova. Taj je cilj daleko, ali početak, ako tako moram nazvati civilizacijske, ljudske i državničke poteze vlasti, djeluje obećavajuće. Zato, drage komšije, pridružujem se izrazima sućuti.