Pravda na kašičicu: Olimpijski po
U okviru proslave Dana grada Banje Luke, svake godine se dodjeljuju gradska priznanja zaslužnim pojedincima, ustanovama i organizacijama, pri čemu je u centru pažnje dodjela najprestižnijeg priznanja - Ključ grada s Poveljom Počasni građanin
U poplavi apsurda svojstvenih za manji bosanskohercegovački entitet Republiku Srpsku, po kojima su je zlobnici i preimenovali u Apsurdistan, jedan skoro redovno izbija na površinu te poplave kada Banja Luka 22. aprila proslavlja Dan grada, nekada Dan oslobođenja od fašizma. Naime, u okviru proslave svake godine se dodjeljuju gradska priznanja zaslužnim pojedincima, ustanovama i organizacijama, pri čemu je u centru pažnje dodjela najprestižnijeg priznanja - Ključ grada s Poveljom Počasni građanin. A upravo je dodjela ovog priznanja, od njegovog ustanovljenja pa sve do danas, pokazala svu raskoš apsurda kojim je popraćena. Uz časne izuzetke, naravno.
Da vidimo to kroz retrospektivu dosadašnjih dodjela - prije ovogodišnje. No, prije toga moramo reći da je priznanje Ključ grada s Poveljom Počasni građanin ustanovljeno 2004. godine i da se ono, shodno odluci o ustanovljenju, dodjeljuje pojedincima kao poseban vid priznanja za rad i djela od opšteg značaja (za Banju Luku, naravno), u svim oblastima stvaralaštva. A ko je sve do sada dobio najprestižnije banjalučko priznanje, ne računajući 2020, u kojoj je zbog pandemije koronavirusa dodjela izostala?
Vlastiti džep
Najprije, čak sedam godina je prohujalo s vihorom, odnosno sedam puta priznanje nije nikome dodijeljeno, što je svojevrstan apsurd - vjerovatno nigdje zabilježen. Zar je Banja Luka na to spala da nema žitelja kome bi se moglo uručiti najprestižnije gradsko priznanje, pitanje je koje se samo po sebi nameće. Ima i uvijek je imala, ali...
Apsurdno je i da, kada je riječ o dobitnicima žiteljima Banje Luke, gradski ključ uglavnom dobiše članovi vladajuće partije - njih petoro do sada. Među njima i troje političara s najvišim rejtingom u Republici Srpskoj: Milorad Dodik, Nebojša Radmanović i Željka Cvijanović. A ako ćemo pravo, ovoj trojki ključ i nije trebao. Otključavaju oni i zaključavaju ne samo Banju Luku nego i vascijelu Republiku Srpsku. Pa iz nje izlazi ono što valja, a u nju ulazi ono što ne valja. A napose: zar je politika (posebno ona nakaradna) stvaralaštvo?
Zar nije apsurdno i da je čak pet puta najviše gradsko priznanje otišlo u ruke stranaca. U dva navrata osnov za dodjelu je bila humanitarna aktivnost. Zahvaljujući tom osnovu, s priznanjem se prije dvije godine iz Banje Luke u Beograd vratio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Kao da je pružanje humanitarne pomoći neki vid stvaralaštva, a ne, u nekim slučajevima (kao i u ovom Vučićevom), samo puko davanje milostinje. Nerijetko, ne iz vlastitog džepa. A biblijsko načelo kod davanja milostinje je da ne treba trubiti pred sobom, a kamoli davaoca još i nagrađivati. Najkontroverznija dodjela strancu bila je 2015. godine, kada je Ključ grada s Poveljom Počasni građanin dodijeljen teniseru Novaku Đokoviću, čije stvaralaštvo (vrhunski tenis) dotada nikada uživo nije ni viđeno u gradu koji mu je to priznanje dodijelio. Ovaj, jedan od najboljih sportista svijeta, to priznanje do danas nije preuzeo. Vjerovatno je procijenio da ga nije ni zaslužio. Možda ga je ipak preuzeo tokom teniskog turnira Srpska open, koji je upravo održan u Banjoj Luci.
Bez obzira na valjanost narodne mudrosti koja kaže da niko ne može natkati marama da cijelom svijetu poveže usta, sa sigurnošću se može reći da su u tri navrata dobitnici Ključa grada s Poveljom Počasni građanin bili istinski stvaraoci koji su Banjoj Luci dali zaista mnogo. Prije svih, misli se na Svetislava Milosavljevića (priznanje dobio posthumno), koji je kao ban bio neumorni graditelj Banje Luke od 1929. do 1934. godine. Tu je i proslavljeni rukometni golman, zlatni olimpijac Abas Arslanagić Ako, koji je po mišljenju svjetskih rukometnih autoriteta jedan od najboljih, ako ne i najbolji golman svijeta svih vremena. I na kraju, tu je i Kolja Mićević (priznanje dobio kada i Arslanagić), koji je dao veliki doprinos razvoju kulture, s izuzetnim ostvarenjima u oblasti književnosti i prevodilaštva. Ovoj trojici bi se, bez dileme, mogao pridodati i Goran Talić (priznanje dobio kada i Cvijanovićka), veoma uspješan privrednik - direktor Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju.
Demokratija
Da, to je bilo do ove godine. A ove, ko je dobitnik? Niko. Ne, nije to neki Niko, nego niko - kao i sedam puta dosad. Bruka i sramota. I grehota, ako ćemo pravo. Pogotovo, ako se uzme u obzir da je bilo samo nekoliko prijedloga za dodjelu, a da je prijedlog nadležne skupštinske komisije da se najviše priznanje nikome ne dodijeli Skupština grada prihvatila bez ijedne riječi. Apsurdno je, dakle, da je samo nekoliko Banjalučana, članova pomenute komisije (a devetero ih je u komisiji), odlučilo je da se nikome u gradu od nekih dvije stotine hiljada stanovnika ne dodijeli najviše gradsko priznanje. Baš hrabra odluka, a napose nedemokratska. A kada smo već kod demokratije, podsjetimo da je čuveni grčki filozof Sokrat (470. do 399. pr. n. e.) o demokratiji govorio na veoma posprdan način: “Zašto bi tri glasa one tamo trojice budala vrijedila više od mog jednog glasa”. Navođenje ove lucidne Sokratove misli nije nikakva gruba asocijacija na demokratiju koja se ispoljava u skupštinskim klupama grada Banja Luka - kod dodjele najprestižnijeg gradskog priznanja.
A da li Banja Luka ima pojedinaca koji su s pravom zaslužili da im se ove godine dodijeli Ključ grada s Poveljom Počasni građanin? Ima, kako da ne. Prije svih, to su četvorica bivših rukometnih mušketira: Zdravko Rađenović, Nebojša Popović, Milorad Karalić i Zlatan Arnautović. Vjerujemo da nema Banjalučanina, pogotovo onog autohtonog, kome ova imena nisu poznata. Ova četvorka istinskih legendi banjalučkog Borca je, tokom svoje impresivne igračke karijere, u grad na obalama zelenog Vrbasa donijela pregršt titula državnog prvaka i pobjednika nacionalnog kupa. Trojica prvoimenovanih su i osvajači titule klupskog prvaka Evrope. A iznad svega, oni su, kao reprezentativci Jugoslavije, sa najvećih svjetskih rukometnih smotri donijeli i zlata, i srebra, i bronze: četiri olimpijska zlatna odličja te jedno zlatno, jedno srebreno i četiri bronzana odličja sa svjetskih prvenstava. Oni su tokom višegodišnje karijere priuštili bezbroj lijepih trenutaka ne samo ljubiteljima rukometa u Banjoj Luci i bivšoj nam domovini Jugoslaviji nego i ljubiteljima rukometa širom svijeta, a njihovo rukometno stvaralaštvo, nesumnjivo je doprinijelo i promociji Banje Luke u svijetu.
Da bi se očigledna nepravda prema pomenutim rukometašima ispravila, autor ovog teksta, i sam bivši rukometaš, uputio je prijedlog da se ovogodišnje najviše gradsko priznanje dodijeli grupno četvorici
Kako nada umire posljednja, nadati se da će ipak doći do promjene kursa pri dodjeli ovog priznanja, odnosno do značajnog povećanja njegovog rejtinga