Bjednici na čekanju U KŽK Čelik BH Telecom zadovoljni sezonom
Naredne sezone cilj je plasman u doigravanje za prvaka BIH. Kostur ekipe ostaje na okupu
pomenutih rukometaša ili da se dodijeli dvojici (Rađenoviću i Popoviću) ili bar jednom od njih (Rađenoviću ili Popoviću). No, bio je to, kako smo vidjeli, pucanj u prazno. Za bajne članove nadležne skupštinske komisije predloženi kandidati (dakle, i rukometaši) za najprestižnije gradsko priznanje nisu “dovoljno reprezentativni”, kako u jednom od banjalučkih medija izjavi jedan od članova komisije. Dakle, pomenuti rukometaši su bili dovoljno reprezentativni kada je u pitanju bila Jugoslavija, čiji grb su nosili na majicama, ali oni to danas nisu za Banju Luku. Apsurdno, zar ne?
A bili su i za Banju Luku, istina, ranije. Naime, ova četvorka zajedno s još druga četiri olimpijska pobjednika iz Banje Luke ima i “svoju” ulicu u Banjoj Luci (Ulica olimpijskih pobjednika), a njihovi likovi nalaze se na Olimpijskom slavoluku u gradskoj sportskoj dvorani Borik. Pored toga, njihovi likovi bili su svojevremeno i na poštanskim markama Republike Srpske. Ali, ni ta značajna grupna priznanja, eto, nisu dovoljna preporuka da im se dodijeli i pojedinačno priznanje - taj famozni “banjalučki kalauz”. Apsurd, da veći ne može ni biti.
Vrhunac apsurdnosti, kada je u pitanju odluka da niko od četvorice predloženih rukometaša ne dobije Ključ grada s Poveljom Počasni građanin, ogleda se i u sljedećem. Naime, kao što smo naveli, to priznanje je dodijeljeno (2019. godine) rukometnom golmanu Arslanagiću, čiji su dugogodišnji saigrači bili Rađenović, Popović i Karalić. Rukometno umijeće ove trojice i ono čime su zadužili Banju Luku je tik uz Arslanagićevo, posebno kada je Rađenović (pa i Popović) u pitanju. Baš bi bilo interesantno od onih koji ove godine donesoše sramnu odluku čuti odgovor na pitanje: “Kako je Arslanagić ‘dovoljno reprezentativan’, a ovi drugi nisu”? Kako je krenulo, moglo bi se desiti da se, ne daj Bože, od Arslanagića zatraži da vrati priznanje. Svašta je moguće u Apsurdistanu.
Koliko su članovi komisije kompetentni da predlažu kome će se priznanje dodijeliti, može se zaključiti i iz izjava, odnosno svojevrsnih bisera nekih od njih povodom njihove odluke da se priznanje nikome ne dodijeli.
Kažu, naime, neki da su rukometaši predloženi kao grupa, a pri tome “zanemaruju” (čitaj, kriju) da je u prijedlogu rečeno - kako smo u ovom tekstu i naveli - da se priznanje može dodijeliti i dvojici ili jednom od rukometaša. Kažu i da je do sada samo u jednoj godini priznanje otišlo u ruke dvije osobe, a ovom tekstu smo naveli da je to bilo u dva navrata. Kažu i da bi se iduće godine za priznanje trebao predložiti Goran Talić, a on je, kako smo u ovom tekstu naveli, to priznanje već dobio. Komentar je suvišan.
Ima nešto posve nerazumljivo: već decenijama rukovodstvo Borca, bez obzira na to ko je u njemu, gluho je kada je u pitanju javni poziv za predlaganje kandidata za Ključ grada s Poveljom Počasni građanin. Njihovog prijedloga za njihove olimpijske pobjednike (a šestero ih je iznjedrio ovaj klub) nema pa nema. A ako bi ih iko trebao predložiti, to je Borac. Jer, oni su svoju mladost utkali u ovaj klub, koji je, zahvaljujući baš njima, zlatnim slovima upisan u istoriju, nije pretenciozno reći, svjetskog rukometa. Ne stidite li se zbog toga vi koji ste vodili (i vodite) ovaj klub tako svijetle tradicije?
Član OKBIH
Uz prijedlog da se pomenutim rukometašima dodijeli priznanje, autor ovog teksta je dao i rukometnu ličnu kartu četvorice rukometaša. U nastavku ovog teksta, čitaocima ćemo predstaviti samo dvojicu koji su, ipak, za nijansu ispred druge dvojice. Naravno, riječ je o Rađenoviću i Popoviću. Na taj način će čitaoci sami moći zaključiti da li su banjalučki legendarni rukometaši dovoljno reprezentativni da im pripadne najprestižnije priznanje grada Banje Luke.
Zdravko Rađenović Beli (1952. godine, Bačka Palanka) bio je kapiten jugoslavenske reprezentacije koja je 1984. godine u Los Angelesu osvojila olimpijsko zlato. On ima i po jednu srebrenu i bronzanu medalju sa svjetskih prvenstava. Za nacionalnu selekciju odigrao je 137 utakmica i postigao 369 golova. S Borcem je četiri puta bio prvak države i isto toliko puta i pobjednik nacionalnog kupa. U finalnoj utakmici za prvaka Evrope bio je najbolji strijelac Borca - šest golova. U svijetu rukometa Rađenović je poznat i po jednoj finti koju je koristio u napadu, prilikom zaobilaženja odbrambenog igrača. Ta finta se u Danskoj naziva Rađenovićeva finta. Za Rađenovića se našlo mjesta i u jednoj enciklopediji o najboljim igračima u istoriji rukometnog sporta u svijetu. Enciklopedija je objavljena u Danskoj. Njegovo ime našlo se i u jednoj knjizi o rukometnim legendama u svijetu, koja je objavljena u Švedskoj. Vasile Stinga, jedan od najboljih rukometaša svijeta 80-ih godina, svojevremeno je rekao: “Rađenović je jedan od najboljih rukometaša koje je svijet ikada vidio”. Nakon što je patike okačio o klin, Rađenović je više godina bio šef stručnog štaba u Borcu. Početkom ovog milenija Rađenović je bio i član Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine. I danas živi u Banjoj Luci.
Nebojša Popović Pop (1947. godine, Prijedor) dvadeset godina je igrao u Borcu i u 400 utakmica postigao skoro 1.700 golova, što mu je priuštilo i titulu najboljeg strijelca u istoriji ovog kluba. On ima i najviše klupskih titula: pet puta je bio prvak države i čak šest puta pobjednik nacionalnog kupa. Bio je i u ekipi Borca koja je postala klupski prvak Starog kontinenta. Reprezentativni dres oblačio je 115 puta i pritom postigao 252 gola. Dva puta je igrao i za najbolju selekciju svijeta. Pored zlatne olimpijske medalje osvojene u Münchenu 1972. godine, ima i dvije bronzane medalje sa svjetskih prvenstava. Kuriozitet je da je Popović igrao isključivo na mjestu pivotmena, tako da je do savršenstva usavršio vlastiti stil igre na liniji od šest metara, te da u Borcu nikada nije bio rezerva u timu. Popović je i doktor medicinskih nauka te univerzitetski profesor (ortopedska hirurgija je njegova specijalnost). Već petnaestak godina živi u Kataru, u koji je došao po pozivu, nakon uspješne karijere ortopedskog hirurga u Belgiji. Na Svjetskom prvenstvu u fudbalu koje je krajem ove godine održano u Kataru, Popović je bio u timu koji je vodio brigu o zdravlju učesnika ovog velikog takmičenja.
Šta bi se za kraj ove kratke analize dodjele najprestižnijeg banjalučkog priznanja moglo reći? Možda ovo: zbog načina na koji se dodjeljuje, zbog onoga zbog čega je dodjeljivan, zbog onih kojima je dodijeljen (s časnim izuzecima) Ključ grada s Poveljom Počasni građanin i nije neko priznanje. Kako nada umire posljednja, nadati se da će ipak doći do promjene kursa pri dodjeli ovog priznanja, odnosno do značajnog povećanja njegovog rejtinga. Biće to onda kada iščezne ko će kome, nego svoj svome, odnosno kada prestane da sjaji partijska knjižica, a zasjaji zlato. Nažalost, za svagda će ostati ko je jamio, jamio je.
U ženskom košarkaškom klubu Čelik BH Telecom iz Zenice zadovoljni su proteklom sezonom koju su okončali na petoj poziciji u domaćem prvenstvu i sa 30 osvojenih bodova. Dvije pobjede su ih dijelile do plasmana u doigravanje za prvaka Bosne i Hercegovine, a dvije pobjede imaju više od šestoplasirane ekipe Leotara iz Trebinja.
Pozicija
Aida Kalušić, trenerica Čelika, rekla je da je ekipa ove godine napravila iskorak u odnosu na prethodnu sezonu te da su zadovoljni rezultatima. Kazala je da su ih povreda pojedinih igračica koštale plasmana u play-off.
Objasnila je da nisu imali niti jednog stranca u ekipi i da su dali priliku mladim igračicama, te dodala da joj nije jasno da se dozvoljava da ekipe pred samu završnicu regularnog dijela sezone dovode strane igračice.
Za narednu sezonu je kazala da žele stepenicu više, među četiri ekipe koje će se boriti za titulu prvaka. Čelik bi trebao zadržati kostur ekipe iz ove sezone, a biće jači za bh. reprezentativku Saru Heljić, koja igra na pozicijama četiri i pet, koja se vraća nakon povrede i odlučila je da provede godinu u matičnom klubu.
- Uz neupitno znanje i kvalitet Sare Heljić, tu su reprezentativka Almedina Ahmić, te Berina Mustafica i Arduana Delić, čime ćemo imati kvalitet ispod koša, istakla je Kalušić.
Ona je čestitala ekipi zeničkog Jumpera na plasmanu u elitni razred bh. košarke i rekla da joj je drago da će Zenica imati gradski derbi.
Podsjetimo, košarkašice Jumpera u finalu A1 lige sa 2:0 u finalnoj seriji bile su bolje od Startz iz Tuzle. U Areni “Husejin Smajlović” u Zenici u prvom meču su slavile rezultatom 77:54, a u revanš meču u Tuzli pobijedile su rezultatom 72:53.
Adna Omerdić bila je jedna od nositeljica igre Čelika u protekloj sezoni. Rekla je da je zadovoljna ekipom te kako vjeruje da bi igrali u završnici da nije bilo povreda u posljednja četiri kola.
- Trudit ćemo se da ovo ljeto dobro radimo, kako bismo što spremnije ušle u sljedeću sezonu. Vjerovatno ćemo se izboriti i za play-off. Potrudit ćemo se da ostvarimo taj cilj, poručila je Omerdić.
Ima nešto posve nerazumljivo: već decenijama rukovodstvo Borca, bez obzira na to ko je u njemu, gluho je kada je u pitanju javni poziv
Oporavak
Zeničanka Sara Heljić, 22-godišnja reprezentativka BIH visoka 192 centimetra, igrala je za mađarski tim Vasas Academy, a trenutno se oporavlja od povrede. Sa 16 godina je zaigrala za juniorsku selekciju Bosne i Hercegovine (dvije godine kasnije bila je i kapitenka ove selekcije), a sa nepunih 17 za U20 tim naše zemlje na EP-U u Portugalu. Igrala je za seniorsku reprezentaciju BIH u posljednjim kvalifikacijama za EP.