Nacionalno blago smije na posao i u pola deset

Ja sam nacionalno bogatstvo Srba i Republike Srpske. To je 11. maja, u emisiji “Telering”, pred umornim i nezainteresovanim domaćinom, rekao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Ono što je godinama stanovalo u Doboju, preselilo se, izgleda, i u Laktaše. Do sada je samo Sanja Vulić mislila da je Dodik bog (ili je bar jedina imala dovoljno hrabrosti ili manjka obraza da to i javno kaže), sada to isto misli i glavni i jedini junak njenog obožavanja.

Ne može se mene ni klonirati ni patentirati. To je 11. maja, u emisiji “Telering”, pred klonulim i bezvoljnim domaćinom, rekao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Šta bismo dobili da je kojim slučajem drugačije i da se Dodik ipak može klonirati? Recimo da imamo tri Dodika umjesto ovog jednog. I prvi i drugi i treći bi imali po tri kuma. I svakom kumu treba dati zgradu, fakultet i tender za puteve. To su, ako matematika ne laže, tri zgrade, tri fakulteta, tri tendera.

Svaki bi od ta tri Dodika imao po jednog sestrića kojima treba dati (najmanje) po jedan fudbalski savez. I prvi bi Dodik imao zeta, i drugi bi Dodik imao zeta, i treći bi Dodik imao zeta, a ne ide da zet ne radi ništa. Bile bi to najmanje tri kompanije koje bi se bavile, na primjer, proizvodnjom rakije. Koja bi se potom dalje prodavala svim institucijama u kojima se sva tri Dodika ponaosob nešto pitaju. A ako se jedan Dodik ne pita u svim institucijama sve, tri će sasvim izvjesno smoći snage da to učine.

Svako onaj ko hoće da radi danas u Republici Srpskoj, može da zaradi. To je 11. maja, u emisiji “Telering”, pred utučenim i pokunjenim domaćinom, rekao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Tačno. Evo, recimo, Mićo Mićić, koji je iza sebe ostavio toliko pokretne i nepokretne imovine da je nijedan kantar ovoga svijeta ne bi mogao premjeriti. Ili Mirko Šarović, koji i ne zna gdje sve ima stanove, kuće, vikendice i garaže. A niko, pa čak ni Dodik, ne može da kaže da njih dvojica nisu željela da (za)rade.

Ja sam danas krenuo na posao u pola deset, a pogledajte koliko je sad sati. Koliko je sati? Pola deset. I to je svaki dan tako. A neko misli da samo treba da bude rođen i da mu padne sa nebesa. To je 11. maja, u emisiji “Telering”, pred sivim i malodušnim domaćinom, rekao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Opet tačno. Osim ako nisi rođen u bakinačkom ataru. Tad sve pada s nebesa. I restorani i kompanije. Tad ne mora da se rmba od pola deset do pola deset. I narod će pomoći - juče novim traktorom, danas regresiranim gorivom, sutra “sitnom” pozajmicom.

Ako si rođen tamo gdje treba, onda je sve dozvoljeno i dostupno. I milionski krediti da se djeca igraju umjesto da se, gluvo bilo, drogiraju. Svakome po kafić, firmu, radio, klub. Za svaki dan u sedmici - druga djelatnost. Da se djeca ne dosađuju, jer je dosada majka svakog zla. Ako ništa drugo, Dodik bar zna zbog čega je svakog dana na nogama od pola deset do pola deset. Što vele u onoj pošalici: kako je tek u onim kućama gdje oboje rade?

Oni koji nisu rođeni gdje treba i koji nemaju člansku kartu određene boje - moraće da rade. Ako budu imali gdje i kome. U Republici Srpskoj je u 2012. bilo 46.567 studenata. Deset godina kasnije taj broj je gotovo prepolovljen i broj studenata je spao na 24.807. To je, veli opet matematika, pad od 46,73 odsto. Oni koji znaju će otići, ostaće samo oni koji ne znaju i koji ne moraju da kičmaju da bi im palo s nebesa.

Ja sam nacionalno bogatstvo Srba i Republike Srpske. To je 11. maja, u emisiji “Telering”, rekao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Malokrvni i bezbojni domaćin propustio je sjajnu priliku da poentira i da predsjedniku kaže: To je možda baš tako kako ste rekli, ali zar nije svako nacionalno blago dobro sakriveno i zakopano?