Da li je društvo ponovo odlučilo: Pablo Picasso više nije genije

Ašta ako je istinski genije Picassa bio u tome da odgovara pojedinost po pojedinost ideji koju smo imali o ‘geniju’? Kubistički slikar je u suštini bio ‘etalon majstora’ u tom smislu, utjelotvorujući do karikaturalnosti sve aspekte mita stvaralačkog genija.

Čudesan, proizvodan, raznovrstan, nenadmašiv, nadljudski, vječan, nadahnut… nekrolozima su nedostajali superlativi nakon njegove smrti 8. aprila 1973.

Rečenica poput “Ja ne tražim, ja nalazim” (uostalom, često pogrešno shvaćena) dokazuje, ako je potrebno, da Picasso nije patio od bilo kakvog sindroma varalice.

Baš kao i što je bio svjestan svog finansijskog genija.

Kao i priča koja kazuje da je uvijek plaćao čekovima, svjestan da ga primatelj čeka neće unovčiti, jer ga je više volio uokviriti: potpis je sigurno vrijedio mnogo više od iznosa čeka.

Ili ona o ugostitelju koji je od Picassa, umjesto da plati račun, zatražio crtež. Picasso je izveo crtež na papirnom stolnjaku i pružio ga ugostitelju, koji je malko razočaran rekao da je zaboravio potpis. Picasso je navodno odgovorio: “Razgovarali smo o cijeni obroka, a ne o kupovini restorana.”

Međutim, Jackie Wullschläger, kritičarka umjetnosti Financial Timesa, pokazuje da su se stvari, pedeset godina nakon njegove smrti, unekoliko promijenile. Nije da je rejting kubističkog slikara opao. Njegova djela i dalje doživljavaju lijepa vremena na aukcijskim prodajama: 2015. je slika “Žene Alžira” prodata za 179,4 milijuna dolara, a 2020. kod

Christiesa “Žena koja sjedi pored prozora” za više od 103,4 milijuna.

Ali utjecajni slikari koje Wullschläger sreće s njom razgovaraju o Matisseu ili o Manetu. Ne više o Picassu. I iako su tokom cijele godine brojni događaji obilježavanja planirani u cijelom svijetu, nijedan neće biti obima ni na visini blockbustera kao što je bila retrospektiva 1980. u Moma u Newyorku koja je privukla preko milijun posjetitelja.

Gubitak utjecaja potkrijepljen istraživanjima 2004. i 2005. među 500 umjetnika i kustosa sa ciljem odrediti najpresudnije djelo moderne umjetnosti: izbor je krunisao Fontanu ready made Marcela Duchampa iz 1917.

Sve suprotstavlja dvojicu umjetnika na formalnom planu, ali štoviše, precizira Wullschläger, Pisoar Duchampa implicitno slavi queer kulturu, potpuno oprečnu virilističkom, mačističkom i testosteronskom univerzumu Picassa, za kojeg ‘homoseksualci ne mogu biti istinski umjetnici, jer vole muškarce’. To pokazuje do koje je mjere Duchamp, već od 1917. vizionarski osmislio ono što će postati suvremena umjetnost krajem XX i XXI stoljeća, otvorivši je u novoj paradigmi.

A Picasso je, uprkos svim svojim slikarskim reinvencijama - od plavog perioda sve do svog autoportreta suočenog sa smrću - ostao vezan za posve ‘klasičnu’ viziju umjetnika demiurga, majstora figuracije. Jer u suprotnosti sa općeprihvaćenim a priori stavom, kubizam nema nikakve veze sa apstraktnom ni konceptualnom umjetnošću, nego je zaista oblik figuracije, ili nadfiguracije, moglo bi se reći.

Sa Picassom imamo dokaz da je genije konstrukcija: društvena i privremena. Plod zeitgeista, a ne vječna bit. Svaka epoha, uostalom, bira vlastito porijeklo genija. Naša epoha danas bira Matissea ili Duchampa, prije nego Picassa.

Isto kao što u književnosti, naša epoha više gleda prema Marcelu Prustu nego ka Victoru Hugou, koji je dugo vrijedio za neospornog genija francuskog jezika.

Picassu se vjerojatno ne bi dopalo da njegovo cjelokupno djelo nadvisi jedan pisoar. Šala na vlastiti račun mu nije bila jača strana.

Za razliku od Duchampa, za kojeg je Fontana na početku bila samo šprdnja. Smijeh održava duže u dobrom zdravlju, kažu. Možda je to eliksir dugovječnosti za genijalce.