Uloga malih ekrana u čuvanju velikih vođa
Desetine i desetine hiljada ljudi šetale su gradovima Srbije u petak uveče. Bio je to najveći skup nakon 5. oktobra, tvrde strani izvještači, fokusirani na proteste u Beogradu: 5. oktobar 2000. godine, za one koji su zaboravili, bio je dan kada je Srbija ustala protiv Slobodana Miloševića, tražeći da odustane od golim okom prepoznatljive izborne krađe i prizna pobjedu Vojislava Koštunice i bez drugog izbornog kruga. Rijeka demonstranata, kojoj se pridružio i znatan broj policije, ušla je u Skupštinu i Miloševićev bastion - Radio-televiziju Srbije, zgrada RTS-A je i zapaljena, a dan kasnije diktator je položio oružje. Nisu to bili prvi protesti u Srbiji protiv Balkanskog kasapina, pa ovih dana gotovo svi mediji u regionu podsjećaju na seriju onih iz 1996. godine, kada je Milošević uzvratio kontramitingom koji će ostati upamćen po rečenici Volim i ja vas. Ne toliko zbog diktatora Slobe, već zbog potrebe aktualnog predsjednika Srbije da se s njim poistovjeti: još i prije ovog 12. maja, odmah naime nakon prvog okupljanja pod geslom “Srbija protiv nasilja”, Aleksandar Vučić je najavio kontraproteste za 26. maj. Nije teško pronaći sličnosti u retorici, tim prije što su i Milošević nekad kao i Vučić danas nastupali jednako nespremni da se pogledaju u vlastito ogledalo i čvrsto riješeni da sve koji su se usudili da izađu na ulicu proglase izdajnicima srpstva i države i otimačima vlasti. Zato bih se radije pozabavila ulogom televizija u narodnim bunama, jer jednako onako kako je 5. oktobra protestantima prva linija Miloševićeve odbrane bio RTS, danas su Pink i Happy TV crvena krpa i jedan od tri zahtjeva vlastima: protestanti, naime, ultimativno traže oduzimanje nacionalnih frekvencija televizijama s kojih se - u ime vlasti - jednako atakuje na zdrav razum, sije mržnja i kompletno društvo drži u ratnom stanju.
Za gledatelje u Bosni i Hercegovini, koji iz higijenskih razloga izbjegavaju ove TV adrese, tek kratko objašnjenje: to su oni programi od jutra do sutra nakrcani dužnosnicima SNSA koji narod uvjeravaju kako im je dobro, jer imaju njih i Vučića, to su televizije s kojih se predsjednik Srbije svako malo obračunava sa svima, sve uz pomoć kineske table, i sa kojih - za svaki slučaj - ujutro poruke šalje Dragan J. Vučićević, prva ispostava i uzor ostalim kreatorima tabloidnih prljavština, da bi ih uveče - kod notornog Milomira Marića - sam Vučić isponavljao, sve persirajući reinkarnaciju Riste Đoge dok ovaj, naravno, svom gostu predsjedniku i dalje govori ti. Pink i Happy protestanti u Srbiji smatraju najvećim krivcima za posrnulo društvo, za život u permanentnom ratu protiv svih, za promociju nasilja, u čije rezultate ubrajaju i nedavni masakr u beogradskoj školi “Vladislav Ribnikar”, kada je dječak s nepunih 14 godina ubio osam vršnjaka i domara škole, kao i krvavi pir u selima oko Mladenovca, gdje je 20-godišnjak ubio također osam i pokušao ubiti još 12 ljudi. Da nije sve do Pinka i Happyja, protestanti argumentiraju drugim zahtjevom, onim za smjenu kompletnog Regulatornog tela za elektronske medije, a traže i ostavke ministra policije Bratislava Gašića i Aleksandra Vulina, šefa Bezbednosno-informativne agencije BIA. Vučić se već u više navrata izjasnio da i ne razmišlja da se odrekne svojih kadrova - Gašića, koji je donedavno bio Vulin, i Vulina koji je donedavno bio Gašić, a oduvijek je predsjednikov trbuhozborac.
Naša je zemlja - i kada su mediji u pitanju - nešto ispred Srbije. Nije da mi nemamo lokalnih vučićevića, nismo ni naročito imuni na hvaljenje svojih zločin(ac)a, jednako kao što ne oskudijevamo u programima u ime (jednog) naroda, vjere i partije. No, da bi naši političari voljeli biti Vučić (šta Vučić, utrkuju se i u divljenju Putinu), nije neka tajna, kao što nije daleko od istine da se lider SNSD-A i predsjednik Republike Srpske najviše približio ovim idealima. Baš je zato zanimljiva bitka za beogradske proteste koja se odvijala na marginama događaja osvajanja Gazele i čak plijenila i veću pažnju medija od samog prolaska šetača za Srbiju bez nasilja preko Mostarske petlje (i toponimi puno govore, zar ne?). Elem, dok su Vučiću odani mediji - Pink i Happy prije svih - proteste proglasili lešinarskim, domaći eresovski vožd odlučio ih je (Sram ga bilo, zagrmio je Vučićević i na Twitteru i na Pinku) prenositi uživo. “Protest, iz minuta u minut, prenose svi opozicioni mediji, što je i očekivano, ali je pravo iznenađenje da to isto čini Una TV, čiji je vlasnik Igor Dodik, sin Milorada Dodika”, izvijestio je beogradski Večernjak (tabloidi su unisono prenijeli istu vijest), sve pozivajući se na blog Slobodana Vaskovića koji je tog petka bio istinski i ubjedljivo najcitiraniji u regiji. U odbranu oca i brata ustala je Gorica Dodik, kojoj je (opet!) replicirao Vučićević (nije pristojno citirati) uz znakovitu poruku: “Dosta je više vaših laži i prevara!” Osim njega, čitava je plejada esenesovaca papagajski ponovila iste stavove, a bosanskohercegovački portali listom se bacili na uzroke najnovijeg nesuglasja na relaciji Vučić - Dodik. Ko će pobijediti?
Da srbijanski predsjednik nije uvijek fan Dodikovih eskapada, nije tajna. Kad je nedavno s RTS-A procurio
Jednako onako kako je 5. oktobra protestantima prva linija Miloševićeve odbrane bio RTS, danas su Pink i Happy TV crvena krpa i jedan od tri zahtjeva vlastima u Beogradu
off-snimak Miloradovih objeda porodice Novaka Đokovića, u kuloarima su se zasluge pripisivale upravo Vučiću, no Dodik je požurio da preko svojih krugova optuži mrske strance i posuo se pepelom izvinjavajući se javno Đokoviću, njegovom ocu i bratu. Još su ranije procurile strogo pov informacije o Miletovim ambicijama da svrgne Vučića i zavlada svesrpskim tronom na Balkanu, a dobro obaviješteni tvrde da je korijen svih problema u otimačini za Putina. Ruskom voždu Dodik iduće sedmice nosi Orden Republike Srpske na ogrlici, kojim ga je darivao (neustavnog) 9. januara. Vučiću - koji je usred problema sa (ne)prihvatanjem njemačko-francuskog plana za Kosovo i pripremom kontraprotesta - samo još treba Dodik u Moskvi. Nastavak okršaja svi očekuju na malim ekranima, kako Vučićevih tako i Dodikovih televizija, s tim da je pitanje dokle će ići RTRS. Jedan od dva entitetska javna emitera u BIH nikada nije postao dio profesionalnog Javnog servisa, a u Federaciji služi kao alibi da Korporacija nikada i ne zaživi. I to već jako dugo svima odgovara. Naša zemlja i ovdašnji političari i na ovaj način pokazuju koliko su nespremni da krenu dalje i čvrsto riješeni da se ostanemo valjati u ratnom blatu. Javni servis - u civiliziranim društvima postoji da bi pinkovi i happyji bili upravo ono što i jesu, šund. Jučer je u Mostaru sahranjen Drago Marić, prvi - usuđujem se reći i posljednji direktor koji je vjerovao u Javni servis BIH. Jesmo li spremni naučiti lekciju na vrijeme?