Žalostan pokušaj povratka rediteljice
Treba znati kada stati: naš redovni posjetitelj kinodvorana otkrio je da je život prekratak da bi ga se trošilo na ostvarenja poput onog koje je tek stiglo na repertoare
Kada vidite sami font kojim je ispisan naslov filma “Mafia Mamma” (sami naslov!) jasno vam je kao dan da će tu biti dosta referenci, prema nekima, na najbolji film u historiji kinematografije “The Godfather” (Kum, 1972). Naravno, i njegov još bolji nastavak “The Godfather Part II” (1974). Na “trojku” se (toliko) ne referira, iako mu je po kvalitetu (?) bliži od pomenuta dva filma. Te reference, iako prema svojoj prirodi komične, baš vas i neće ostaviti nasmijane. Toliko očite da ne možete a da ih ne primijetite, ostaće tek puki pokušaj omaža.
Vjerovatno i najuspješnija scena te svojevrsne počasti jeste ona u kojoj na pitanje: “Nikad nisi gledala ‘Kuma’?”, lik Toni Collette odgovara protupitanjem: “Ko će u današnje vrijeme naći vremena za film od tri sata?”. To opet zvuči malo ironično jer današnji filmovi, tj. njihovi reditelji kao da se utrkuju u tome ko će napraviti što duži film, što se posebno odnosi na holivudski štanceraj superherojskih stripovskih storija. “Mafia Mamma” traje ispod dva sata i za razliku od Marvel/dc “šarenih laža” zaboravlja se još brže.
Sama premisa filma o Kristen (Collette), Amerikanki italijanskih korijena, koja kao da je sporedni lik u ulozi u vlastitom životu, nakon što sazna da joj je djed Don Giuseppe Balbano (Alessandro Bressanello) ostavio u nasljedstvo vinariju (i još neke poslove), mogla je (i trebala) biti bolje iskorištena. Kristen će nakon što otkrije da je muž vara, odgovoriti na poziv iz Italije, spakovati kofere i zaputiti se u Lazio na dedinu sahranu, te pokušati pronaći vlastitu verziju filma “Eat Pray Love”. Saznavši da je vinarija samo paravan za nešto što Bianca (Monica Bellucci), odgovorna za provođenje posljednje želje Dona, tvrdi da je poput “nevidljive familije”, Kristen će se naći unutar mafijaškog rata.
Kako kaže stara narodna poslovica: “Gdje je puno baba, kilava su djeca”, tako je i u slučaju scenarija za “Mafija mamu”, koji potpisuje scenaristički trojac: Amanda Sthers, J. Michael Feldman i Debbie Jhoon. Komedija je to koja pretjeruje sa komičnim detaljima - prilično neukusnim šalama, te ne pomaže niti razigrana Collette, a još više odmaže Bellucci, koja kao da se “bori sa glumom” na engleskom jeziku.
Rediteljica Catherine Hardwicke, nakon obećavajućih indie ostvarenja “Thirteen” (2003) i “Lords of Dogtown” (2005), upavši tako u holivudsku mašineriju za pravljenje novca, režirala je “Twilight” (2008) - prema popularnom bestseleru i prvom u nizu “Sumrak” sage, samo da bi izgubila vlastiti “kompas autentičnosti”. Hardwicke se sa “Mafia Mamma” pokušala vratiti u veliku ligu, ali nažalost, uspjela je napraviti upravo to. Žalostan pokušaj.
Kako kaže stara narodna poslovica: “Gdje je puno baba, kilava su djeca”, tako je i u slučaju scenarija za “Mafija mamu”