Gospoda ratni zločinci?!
posebno degutantni zločini Nemaju svi zločini jednaku težinu, ali postoje zločini koji izazivaju posebno gnušanje. Seksualni delikti, posebno oni na štetu maloljetnika ili ranjivih osoba, u percepciji mnogih najdegutantniji su, najvulgarniji i najteži oblik narušavanja dostojanstva ljudske osobe. Potpuno apsurdno i društveno neprihvatljivo bi bilo kada bi recimo osuđeni pedofil, nakon odsluženja kazne, u svrhu rehabilitacije i resocijalizacije dobio radno mjesto domara u nekoj osnovnoj školi. Ili, recimo, skandalozno bi bilo da osuđeni obiteljski nasilnik postane upravitelj sigurne kuće za žene. Skoro nezamislivo bi također bilo da su im posvećeni afirmativni dokumentarci na javnim programima - oni koji veličaju i lik i (ne)djelo istih, a perverzija svoje vrste bi bilo imenovanje neke ulice ili javne ustanove njima u čast. Na degutantne individualne zločine reakcije većine ljudi su sasvim očekivane - naprosto se grozimo takvih stvari. Kada se radi o posebno ogavnim zločinima - a pedofilija i obiteljsko nasilje to jesu, onda nam je već na prvu jasno kako su javna rehabilitacija i resocijalizacija osuđenih zločinaca vrlo problematične kategorije koje su već na prvu uvjetovane težinom počinjene radnje. No, kada su u pitanju ratni zločini visokog intenziteta koji su u velikoj mjeri obilježili sva postkonfliktna društva, za mnoge, stvari nisu tako jednostavne. Dojma smo kako je unatoč činjenici da je vrlo tanka granica između fikcije i realnosti, ipak nemoguće negirati ratne zločine kao takve. No, ono što je često je da se interpretacije činjenica kreće u potpuno devijantnom tonu, te da se dominantni narativ pokaže kao svojevrsni amortizator ratnih strahota. Formula bi bila - ratni zločini su se dogodili, ali ipak, bilo je to takvo vrijeme. Civilne žrtve rata - da, nažalost, ali tako je to u ratu, reći će mnogi relativizatori. Opsade, logori, silovanja, masovna ubojstva, nasilje nad djecom i svako ono narušavanje svetosti ljudskog života priznajemo, ali treba shvatiti kontekst, odnos snaga te spiralu straha i nasilja. Lingvisti će dobro detektirati kako je u sličnim tvrdnjama uvijek najvažnije ono što slijedi nakon veznika “ali”, dakle dio rečenice koji ublažava i do apsurda relativizira počinjenu grozotu. Iako su ratni zločinci, zbog intenziteta i brutalnosti, ogledni primjer onoga što se nekada naziva “neprijatelji ljudskog roda”, duboko nehuman i društveno neprihvatljiv trend glorifikacije istih krasi mnoga postkonfliktna društva. Mnogi su stava da ako su osuđeni, to je zasigurno zbog neke međunarodne urote i fabriciranja dokaza - osnovna teza; izdržavanje kazne po tuđinskim kazamatima je duboko nepravedno, a i u tome zločinci pokazuju svoje herojstvo - malo složenija teza; a kada kaznu odsluže, uz obaveznu glorifikaciju, sve prošlo se briše i oni se vraćaju na osnovne postavke iskonske nevinosti završna teza. Srećom, realnost je ipak drugačija.
Anonimnost ratnih zločinaca Najrecentnija praksa Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove podsjetila je na ono što nam se čak i zdravorazumski nameće kao istinito. Istaknuto je kako “nije prikladno rehabilitaciju počinitelja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina promatrati kroz potpuno istu paradigmu kao rehabilitaciju počinitelja tzv. običnih zločina presuđenih na nacionalnoj razini”. Sve je jasno iz citiranog paragrafa, ali, naglasit ćemo kako nije isto rehabilitirati i resocijalizirati primjerice osobu koja je ukrala nekoliko metara drva iz javne šume i učiniti isto za osobu osuđenu za ratne monstruoznosti. Težina zločina, a onda i mogućnost restorativne pravde, uvjetuje mogućnost rehabilitacije i povezane