Ja nisam umišljen, ja nisam...

POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: U saltima preskače sve principe, od društva je napravio porodičnu dinastiju, kontroliše sve medijske i druge sadržaje, te uspostavlja vladavinu sile i moći, kao primarnih kategorija

Zateleringalo se ovih dana u gradu na Vrbasu, do te mjere da to ni vašarski ringišpili, svi zajedno kad se spoje, ne bi mogli tako zavrtjeti niti ispratiti. Miloradu Dodiku se svašta može osporiti, ali mu se ni u kom smislu ne može osporiti domišljatost u kreiranju i uzdizanju vlastite pozicije među sveserbskim nebesnim svodom. Svašta je on u ovih dvadeset i kusur godina bio, pa nije bio, postao, pa nije postao, zalagao se, pa se nije zalagao, bio od junoše demokratizacije hajdučkog narativa do najvećeg hajduka, i sve tako redom i sve tako ukrug. Bez njega entitet ne bi postojao, pa on je ugaoni kamen entiteta, pa svaki je napad na njega direktni atak na opstojnost entiteta, pa krivi su stranci, pa cicije su Đokovići, pa valja Grigorije, pa ne valja Vučić, pa lane, pa se pokunji, pa pokloni kradenu ikonu, pa mu podmeću, pa mu nisu podmetnuli, pa je za saradnju, pa je protiv saradnje, pa je uz Putina, pa je američki igrač...

Unedogled bi se moglo nabrajati svekoliko kameleonstvo ovog političkog frankeštajna, sve njegove kontradikcije, podšatorske popijevke, kićenje sirotinje markama i eurima, teferičenje gdje god kroči, on kao takav još uvijek u puku predstavlja atrakciju i zavodi svojim trikovima. Otuda bi se legitimno onda dalo postaviti pitanje, kakav je taj puk, o čemu misli, čime se u životu bavi, kuda stremi i šta su mu želje, ako za suštinu svog bitisanja tu gdje jeste opetovano na čelo svoje kolone postavlja čovjeka koji dresove i ambleme preoblači u hodu. U saltima preskače sve principe, od društva je napravio porodičnu dinastiju, kontroliše sve medijske i druge sadržaje, te uspostavlja vladavinu sile i moći, kao primarnih kategorija u bespoštednoj borbi za zgrtanje što više sredstava i kapitala u vlastitoj upotrebi. Taj puk koji mu udahnjuje politički život, iznova i iznova, evidentno je sveden na puko etnonacionalno vegetiranje - koje ga je začahurilo do te mjere da je zaboravio svaki drugi oblik vladanja, svoju političku tradiciju i kulturnu paradigmu koja je u prošlom vijeku ipak gradila ovo društvo na nešto zdravijim principima opstojnosti i zajedništva - te tako homogeniziran on se autogetoizirao, gledajući u Dodiku personifikaciju svoje mitomanske epske paraistorije, umjesto da u svojoj prošlosti traži drugačije, vremenu prijemčivije i vedrije tradicije.

Budući da je tako ušuškan u dušeku naciona, sa narodom koji ga još uvijek slijedi, Dodik može do velikih visina da se samouzdiže i vaspostavlja iznad cijelog jednog naroda kao njegov dobri duh i nadasve zaštitnik. Jer poslije njega, zna se, samo može nastupiti potop. A znamo kako to biva kad su Srbi kao narod posrijedi, vladari se trpe i obožavaju, do jedne granice, potom, balon ili kubura. No, daleko smo, očito je, od reakcije naroda, za sada on još uvijek stoluje kao epski junak, koji se razvija, čiji mit kvasa kao dobro potkuvano tijesto, rakijski kazani se lože, ražnjevi se okreću, dakle sve je kako treba biti u epskom narativu. Da sve bude kao biber po pilavu, pobrinuće se ponovo niko drugi do on sam, pa će kad mu se kod Mate okrene telegram, kako dolikuje uz gusle junaku, o sebi zaguditi: “Mislim da sam ja nacionalno bogatstvo Srba i Republike Srpske. Ja mislim… I nisam umišljen, ja nisam umišljen. Ozbiljno vam kažem. Ne može se mene ni klonirati ni patentirati. Mislim da je moja volja i energija koju ulažem u poziciju RS-A očuvala njene konture, očuvala je ovo što sad imamo. Učinila je da je Republika Srpska mirna, stabilna, da nema izazova te vrste”. Tako da, šta god vi mislili, on misli, i misli u tom mišljenju da nije umišljen. Raja je, rekao bi Rambo Amadeus, krenula da se pali i žari...