Zadah kukavičluka
Hitler je agresivno nastupio prema Chamberlainu i Daladieru, koji nisu bili spremni na ratni konflikt sa Nijemcima
Vidjeli smo kako su reagirali u savezničkim zemljama na upad njemačkih trupa u susjednu Austriju 1938. Nacisti su pravdali upad ovih jedinica u Austriju provedbom prava na samoodređenje, odnosno faktom da su mnogi Austrijanci sami sebe smatrali integralnim dijelom njemačke nacije od koje su bili odijeljeni nametnutom, umjetnom granicom. Videći neodlučnost savezničkih zemalja koje su po svaku cijenu željele mir sa Trećim rajhom, Hitler je odlučio da isti scenarij ponovi u Sudetima u susjedoj Čehoslovačkoj, gdje su Nijemci predstavljali dominantnu većinu.
Ultimatum Benešu
Čehoslovačka nije u početku željela da pregovara oko nacionalne cjelovitosti zemlje, računajući prvo da je dobro naoružana, a drugo pouzdavala se u vojno-politički savez Malu antantu, koji su uz nju činile još Jugoslavija i Rumunija. Također, Čehoslovačka se pouzdavala u svoju saveznicu Francusku za koju je vjerovala da je neće izdati. Hitler je svoju agresiju temeljio na sve snažnijim glasovima sudetskih Nijemaca, kojima Berlin nije suflirao samo da napuste proteste i traženje autonomije već da zahtijevaju pridruživanje Njemačkoj. Osnovali su političku stranku predvođenu Konradom Henleinom, koja je bila logistički dobro naoružana. Stalno je prikazivan težak život Nijemaca pod čehoslovačkom vlašću, što je Hitleru davalo izvanredan predtekst za pritisak na Britance i Francuze. Nijemci su ih stalno pritiskali da pristanu na kompromisno rješenje za sudetski problem. Njihove note su urodile plodom pa je dogovoreno da se sudetsko pitanje napokon riješi u Münchenu, a na sastanak su pozvani talijanski duce Benito Mussolini, šef britanske vlade Neville Chamberlain, predsjednik francuske vlade Édouard Daladier, uz domaćinstvo Adolfa Hitlera. Hitler je agresivno nastupio prema Chamberlainu i Daladieru. Ova dvojica nisu bila spremna na ratni konflikt sa Nijemcima.
U namjeri da se riješe neugodnog pressinga iz Berlina saveznici su uputili ultimatum čehoslovačkom predsjedniku Edvardu Benešu prijeteći mu da će Čehoslovačka u eventualnom ratnom sukobu ostati potpuno sama. Poručili su predsjedniku Čehoslovačke da ne računa na njihovu pomoć ukoliko ne pristane. Politika popuštanja je doživjela kulminaciju 22. septembra, kada su se sastali Chamberlain i Hitler u Bad Godesbergu. Njemački diktator je odmah pročitao Britancu svoje uslove, a ovaj je očigledno bio spreman da dâ i više od očekivanog. Okuražen defetizmom i popustljivošću Chamberlaina, Hitler je sada tražio još više.
Dobitak Sudeta
Njemački diktator je zatražio hitnu evakuaciju Sudeta, postavio je rok 26. 9. 1938. Sa namjerom da potpuno “pojede” Čehoslovačku, tražio je revidiranje poljske i mađarske granice. Sastanak je završio bez konkretnog dogovora, s tim da je Hitler u međuvremenu malo popustio, jer je odmaknuo rok za odgovor na ultimatum. Postavljen je novi rok, 28. septembar, a da povlačenje Čehoslovačke započne 1. oktobra 1938. Francusko-britanska delegacija kukavički se vratila u Njemačku 29. septembra da završi ovu diplomatsku blamažu, tj. da potpuno preda Sudete i udovolji ultimatumu Adolfa Hitlera. Mussolini je predložio plan iz Bad Godesbega, koji je prethodno dobio iz njemačkog Ministarstva inostranih poslova.
Raspravi koja je počela odmah poslije 12 sati nisu prisustvovali čehoslovačkipredstavnicidr.hubertmasaryki dr. Vojteh Mastny, koji su prisustvovali minhenskoj konferenciji u drugoj sobi bez prava da iznesu čehoslovačko mišljenjeiakoseradiloonjima.tekoko22 sata istog dana im se obratio britanski predstavnikkojijetomprilikomnesretnim Česima uručio izmijenjenu kartu njihove zemlje. Čehoslovačka vlada je dobila nalog o evakuaciji sudetskog teritorija. Nije bilo nikakvih pregovora, samo je ponuđena opcija: uzmi ili ostavi. Čehoslovaci su mogli odbiti, a to je značio rat sa Njemačkom bez podrške Francuske i Britanije, što bi značilo dalje komadanje države. Pošto je rok za potpis isticao u 5 sati ujutro, dr. Hubert Masaryk i dr. Vojteh Mastny su potpisaliimakarmaloodgodilidefinitivanraspadsvojedržave.čehoslovačka vojskasemoralapovućisa“njemačkih” teritorija u Sudetima do 10. oktobra, s tim da su morali ostaviti netaknutim vojna postrojenja.
Britanija i Francuska su ostavile Čehoslovačku na milost i nemilost Hitlerovoj Njemačkoj, koja će ih nešto kasnije rasturiti za tili čas. Izdajom evropskih zemalja u Münchenu, Čehoslovačka je izgubila 29.000 km2 svog teritorija sa preko 3,5 miliona ljudi, što je 25% njene ukupnosti. Razvijena industrijska država je potpuno osiromašila.
Raspadanje nekada jedinstvene države je nastavljeno njemačkom okupacijom, a Slovačka je pretvorena u satelitsku kvazidržavu. Završena je tako revizija Versailleskog sporazuma. Njemačka se ujedinila. Bila je skoro na vrhuncu svoje moći. Hitlerovoj gramzivosti, međutim, nije bilo kraja. Otimačina tuđih teritorija nije zaustavljena na Čehoslovačkoj, nego je ona bila uvod u Drugi svjetski rat.
U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je nezamijećeno prošao “jubilej” mračne ideologije - 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke. U Berlinu je 30. 1. 1933. fašizam stupio demokratskim putem na političku arenu sa koje će biti nemilosrdno izbrisan 1945. sa padom Hitlera pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitlerovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našle i druge etničke, vjerske i političke skupine, među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koji su smatrani manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici - komunisti, socijaldemokrati, disidenti i drugi koji su se suprotstavili ovoj ubilačkoj mašini. Nacisti su ubijali i ratne zarobljenike, homoseksualce, Jehovine svjedoke i one koji su bili mentalno i fizički onesposobljeni, napisao je u feljtonu Oslobođenja akademik Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Adolfa Hitlera, a prije njega Mussolinija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nirnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nameće se zaključak da, ako je vjerovati iskustvima, nacizam/fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. Posljednji genocid u Srebrenici o tome zorno svjedoči.