Što svi ljudi nisu kao što je bio profesor Kalmar?
In memoriam: Prof. dr. sc. Aleksandar Kalmar preminuo je u Sarajevu, poslije duge i teške bolesti, osam dana prije nego što bi obilježio osamdeset peti rođendan
Nedavno nas je napustio još jedan poznati i priznati Sarajlija, Aleksandar Aco Kalmar, umirovljeni profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Preminuo je u Sarajevu, poslije duge i teške bolesti, osam dana prije nego što bi obilježio osamdeset peti rođendan.
Dolazak u Sarajevo
Rođen je u lijepom, urbanom i opjevanom Somboru, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Okolnosti ga, kao i mnoge druge mlade ljude iz tadašnjeg šireg okruženja Bosne i Hercegovine, dovode u Sarajevo. Upisuje studij Ekonomije (1956) kao student pete generacije Fakulteta. Diplomirao je 1961. godine, a izborom u zvanje asistenta na predmet Teorija troškova, dvije godine kasnije, započinje njegova akademska karijera. Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1969, a doktorat ekonomskih nauka stekao na matičnom fakultetu 1971. godine. Bio je dio veće skupine asistenata koja je sa onim probranim iz ranijih generacija svršenih ekonomista Ekonomskog fakulteta predstavljala snažan talas podmlađivanja i osnaživanja kadrovske baze Fakulteta. Ta skupina mladih saradnika je bila motor razvoja i afirmacije Fakulteta koji u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća postaje prepoznatljiv kao jedna od vodećih visokoobrazovnih institucija u oblasti ekonomije bivše zajedničke države.
Među studentima je profesor Kalmar bio omiljen. Njihovu pažnju je plijenio veoma sadržajnim, preglednim i razumljivim, dobro pripremljenim, predavanjima. Pored Teorije troškova predavao je i predmete Ekonomika preduzeća i Teorija troškova i cijena. Teorijske postavke svakog od navedenih predmeta bile su testirane na primjerima iz prakse. Profesor Kalmar je rutinski demonstrirao vezu između troškova i cijena, kao i osnovnih principa poslovanja: ekonomičnosti, produktivnosti i rentabilnosti. To je srce mikroekonomije i upravljanja poslovnim procesima. Briljantno je prezentirao i elaborirao numeričke podatke i grafičke ilustracije kretanja troškova, cijena i finansijskih rezultata poslovanja. Studenti su s posebnim užitkom pratili dubinsku analizu profesora Kalmara koja se odnosila na stanje u energetskom sektoru kod nas i mogućnosti njegovog bržeg i efikasnijeg razvoja. Imao sam priliku od studenata čuti mišljenje da se kod profesora Kalmara na samim predavanjima moglo naučiti više od onoga što je bilo potrebno za polaganje ispita. Zbog toga su njegova predavanja studentima bila zanimljiva i natprosječno posjećena.
Profesor Kalmar je pratio literaturu i studentima preporučivao najbolje od kapitalnih, svevremenih djela ekonomske teorije čiji su autori bili, npr. Hayek, Shumpeter, Keynes, Samuelson i dr, zvučna imena ekonomske misli, neki od njih i dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju. Tekstove ovih kao i drugih autora protagonista razvoja tržišne ekonomije morali su konzultirati ne samo doktoranti i magistranti, nego i studenti osnovnih, odnosno dodiplomskih studija. Profesor Kalmar je i sam bio autor većeg broja objavljenih naučnih i stručnih radova, kao i sudionik istraživačkih projekata. Kao predavač često je gostovao na drugim ekonomskim i tehničkim fakultetima.
Studenti su ga posebno cijenili i zbog toga što ih je tretirao sebi ravnim sagovornicima i poštovao njihove osobnosti. Mnoge generacije studenata u čijem je obrazovanju sudjelovao zadržat će ga u lijepom sjećanju.
Isti stil ponašanja profesor Kalmar je njegovao i u kolektivu u kome je proveo cijeli radni vijek. Bio je neposredan i odmjeren u komunikaciji, s dobrom namjerom i taktom u razgovoru, strpljiv i tolerantan u traženju mogućih rješenja, čak i kada je obavljao zahtjevne i odgovorne funkcije. Ne sjećam se da sam tokom više od polustoljetnog druženja s njim na Fakultetu i izvan njega, prilikom službenih ili privatnih porodičnih putovanja u inostranstvo, pa i za vrijeme ljetnih pauza u našem Orebiću na Pelješcu, ikada svjedočio povišenom tonu u njegovom glasu ili nervozi u reakciji.
Blagost i dobrota njegove osobe su pored profesionalnosti i odgovornosti, bile najbolje preporuke da se profesoru Kalmaru povjere razne dužnosti kako na Fakultetu tako i u širem društvenom okruženju. U nastavnom procesu i procesu upravljanja obavljao je sve važne poslove Fakulteta. Vodio je Katedru, Izvršni odbor Fakulteta, bio prodekan, predsjednik Savjeta, rukovodilac postdiplomskog studija, rukovodilac permanentnog
Briljantno je prezentirao i elaborirao numeričke podatke i grafičke ilustracije kretanja troškova, cijena i finansijskih rezultata poslovanja
Među studentima je profesor Kalmar bio omiljen. Njihovu pažnju je plijenio veoma sadržajnim, preglednim i razumljivim, dobro pripremljenim, predavanjima
obrazovanja i u dva mandata dekan Fakulteta (1981 - 1983. i 1993 - 1995). Drugi put je tu najodgovorniju dužnost obavljao u najgorim mogućim, ratnim, okolnostima kada je trebalo sačuvati osnovnu biološku i funkcionalnu supstancu Fakulteta.
Aktivno je djelovao u stručnim i političkim tijelima lokalne zajednice općinama Stari Grad i Centar, kao i Gradu Sarajevu. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća bio je potpredsjednik Skupštine BIH i poslanik u Skupštini Jugoslavije (ondašnja Savezna skupština) u kojoj je vodio Odbor za monetarno-kreditnu politiku.
Za društveni angažman je odlikovan Ordenom rada sa srebrenim vijencem (1977), a dobitnik je i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva (1979). Plakete visokih ekonomskih škola iz Krakova (1982) i Bratislave (1984) profesor Kalmar je dobio kao priznanje za doprinos razvoju saradnje Ekonomskog fakulteta Sarajevo i pomenutih visokih škola.
Jedan standardni, ispostavit će se sudbinski, mladalački susret markantnog, privlačnog “lale” i kršne Sarajke, buduće supruge, odredio je njegovu životnu sredinu. Ostao je u Sarajevu za čitav život. Sređen i skladan brak sa suprugom Enverom Enom trajao je šezdeset jednu godinu lijepog i sretnog porodičnog života. Sinovi - Damir i Alen, dvije onima s kojim si prijateljevao u svom Orebiću, mjestu u kome si, pored Sarajeva, proveo najveći dio svog života i s kojim si se srodio, i kojeg si toliko volio. Posebno ćeš nedostajati Tvojim najdražim - sinovima i njihovim porodicama. Neka im utjeha bude ugled i poštovanje koje si imao u sredini u kojoj si proveo život.
Počivaj u miru, u našem Sarajevu, ponovo u društvu sa svojim najbližim kolegama i najboljim prijateljima, profesorima Klobučar, Milanović, Tihi, Salihom Čustović, Simić, Ćećez, Vučković... Vječna vam hvala za doprinos koji ste dali razvoju ekonomske teorije i prakse i drage Bosne i Hercegovine.
Ujaku je kvarila priliku za blinkerisanje, baki posao u bašči, a dedi odlazak u vinograd. Kišu bi prizivali početkom proljeća, ali samo koliko je voću i povrću potrebno da
kiša je remetila sve planove i akcije. Kvarila je pecanje, rasturala je utakmice, prekidala je nemušto grickanje suncokretovih sjemenki na dunavskoj obali. Iako nismo znali šta ima toliko strašno u kiši, bježali smo kući da nas ne bi skroz uhvatila. Ako bi nas dohvatila više nego što je trebalo, matere bi žugale sat-dva i već spremale neophodnu medicinu za nastupajuću prehladu.
Ni stariji nisu ljubili kišu. Ujaku je kvarila priliku za blinkerisanje, baki posao u bašči, a dedi odlazak u vinograd. Kišu bi prizivali početkom proljeća, ali samo koliko je voću i povrću potrebno da krenu i u julu i avgustu kad se sunce odveć raspusti. Ali, i tada su vračali i ukrštali prste da pada tek toliko koliko je potrebno i ni kapi više. Ako nastavi da sipa, zemlja će se rascocati i sve što je u njoj, neće biti ni za krmaču.
Ipak, postojao je, a postoji, bogami, i danas, još jedan više nego značajan razlog zbog kojeg ne volim kišu. To je – kišobran. Kišu bih možda nekako mogao i da progutam, ali kišobran ni u jednom od svih mogućih svjetova. Radije bih sedam dana kisnuo, nego pola sata držao kišobran. Nekoliko puta sam pokisao do gole kože, ali ne zato što me je kiša iznenadila, nego zato što sam tvrdoglavo odbijao da ponesem kišobran.
Ćaća me nije nikada tukao (ako se ne računaju dva-tri pedagoška šamara), mater me na mrtvo prebila samo jednom, a sve ostale batine dobio sam isključivo zbog patika i – kišobrana. Prvi put sam fasovao kaiš kada sam izgubio nove patike koje mi je predak nekoliko dana ranije donio iz Beograda. Bile su to patike kakve niko u selu nije imao (ta laž je i danas divna kao što je bila divna i prije trideset godina), a ja sam ih posijao na putu od škole do kuće. Čim sam ušao u kuću, znao sam da mi nešto fali. Vratio sam se trkom istom rutom kojom sam došao, ali