Plik na jeziku
Pristajem da se cvrčim na plus četrdeset, pristajem da se grčim na minus dvadeset, pristajem da u podne perjanu jaknu zamijenim lanenom košuljom kratkih rukava, pristajem na mećavu, na orkane i na uragane, ali na kišu ne pristajem. U svakom vremenu spreman sam da uživam, ali u kiši nikada i nikako. Čak i za onu bljuzgavu lapavicu mogu da pronađem pola sata razumijevanja, ali sa kišom nema ni razgovora ni dogovora.
Dvije naredbe
Postoje oni koji su srećni jedino kada je napolju salauka. Koji uživaju u “pljuskovima s grmljavinom”. Koji su vedri kada je oblačno. Što više pada, oni su ispunjeniji. Ne spava im se, nisu depresivni, ne tone im nijedna jedrilica. Poznajem takve. je sve bilo uzalud: platnene kese sa patikama nije bilo nigdje.
Svaki naredni put kaiš je potezan zbog kletih kišobrana. Kako se pojave dva oblaka na nebu, mater mi tutne u ruke kišobran i izda dvije naredbe: da ne čekam pljusak prije nego što ga otvorim i da ga slučajno ne zaboravim u školi. Prve sam se zapovijesti nekako i držao, ali druge ama baš nikako. Naprosto sam zaboravljao kišobrane kao što drugi zaboravljaju sveske, olovke, knjige, kačkete, šestare. Čim bih okačio kišobran na vješalicu ispred učionice, zaboravio bih na njega.
Materu nikakvi izgovori, naravno, nisu interesovali. Kišobrani nisu bili skupi, vazda su za sitne pare kupovani na vukovarskoj pijaci, ali pedagoški princip je pedagoški princip. Ako bih kišobran zaboravio kod ujaka ili kod Velimira, debelo meso bi još i imalo šansu. Ali, u svim drugim prilikama kišobran bi naprosto nestajao nakon što bih zaboravio na njega. Mati je probala i sa drugačijom logikom, pa mi je u dva navrata kupila daleko skuplje kišobrane, nalik onima u engleskim filmovima, ali moj karakter nikada kišobrane nije dijelio na jeftine i skupe i prema svima se odnosio sa istom nepažnjom.
Vremenom sam se odmakao od materinog dlana i njenog kaiša. Kišobrane više nisam gubio, ali samo zato što sam prestao da ih nosim. Zaboravljanje se pretvorilo u netrpeljivost, a netrpeljivost kasnije u odbojnost. Naprosto nisam mogao da podnesem da mi se u rukama nalazi bilo šta dok hodam. Kišobran mi je oduzimao slobodu. Kad god sam morao da ga otvorenog držim, osjećao sam se kao u kakvom kilometarskom redu u kojem me pritišću i oni naprijed i oni pozadi.
Zao sluga
Kad god bih podigao kišobran, osjećao bih se kao da sam izgubio ruku. Ona više nije mogla da radi ono što bi htjela, nego ono na šta su je primorali prokleta kiša i omrznuti kišobran. Sloboda se gubila pred nepotrebnim moranjem. Svaki put kad vidim nekoga sa kišobranom, taj mi izgleda kao da je na povocu, kao da ga kišobran vodi na isti način na koji neko drugi šeta retrivera ili pudlicu.
Kišobran porobljava. Zao sluga koji se neprimjetno pretvara u tiranina. Na početku uliva strah, na kraju vezuje ruke. Ne govori, a naređuje. Ponaša se poput države: ovlaš brine o korisniku, a istovremeno ga tlači i ponižava. Neprijatan je i drzak čak i prema onima koji se od njega ne odvajaju. Takvima će u odsudnom trenutku pokazati svoje pravo lice: ili neće moći da se otvori ili će prilikom otvaranja puknuti žica s njegove unutrašnje strane. S okrutnim diktatorima samo je jedno: na lomaču.