Metar Zahiragićevog sela, SDA cijela

Ibi Kongres. Bakir Izetbegović je uspio ostati predsjednik Stranke demokratske akcije, izabran je po treći put i na kraju ovog mandata - 2027. godine - moći će se pohvaliti da je duže vodio partiju od svog oca Alije, koji je bio njezin lider od osnutka 1990. do 2001. godine. No, nedostajat će mu staža da sustigne Sulejmana Tihića i njegovih 13 godina liderstva, pa već sad treba kalkulirati sa odgađanjima narednog Kongresa jer su očito apetiti neutaženi. Vidjelo se to po potrebi da svog jedinog protukandidata za predsjedničku poziciju - Šemsudina Mehmedovića - eliminiranog iz svake mogućnosti za izbornu utrku, grubo optuži za napad na partiju, što će reći da mu nije bilo dovoljno da sebi priskrbi monopol na kandidaturu, već je trebalo i stvoriti preduvjete za narednu etapu obračuna sa drznikom koji je pomislio da se suprotstavi sultanu. Mehmedović nije bio na Kongresu, kao ni Adil Osmanović, koji je javno ustao protiv monopoliziranja partije i liderske autokracije: obojica su u SDA od njezinih prvih dana, no već se čini da broje i posljednje. Lider koji se globalno pohvalio da mu je otac stranku ostavio u naslijeđe i koji ne krije da ne može podnijeti drugačije mišljenje od osobnog, nije mogao smoći snage da se makar na performansu demokracije, na šta je ličio Osmi kongres SDA, ugrize za jezik pa suzdrži od objeda spram onih čiji mu se stavovi ne dopadaju. Zato i onih osam koji su prilikom aklamacijskog izjašnjavanja protiv izbora Bakira za predsjednika, kao i deveti suzdržan, čak i ako su uistinu dogovorni protivnici, kako su neki kalkulirali, imaju razloga za zabrinutost. Veliki vođa, kako sebe Izetbegović mlađi doživljava u ogledalu, najbrže i najslađe se sveti saveznicima. Ko ne vjeruje, neka pita Asima Sarajlića, jednog od dvojice ključnih aktera u potčinjavanju SDA Bakiru i zatiranju svega tihićev(sk)og u partijskom djelovanju. Uoči ovog kongresa, Sarajliću je navodno obećavan veliki povratak pod sultanske skute, no bolji poznavatelji (ne)prilika u stranci su merakali, posve uvjereni da od toga neće biti ništa: od crnolistaša, objašnjavali su, Bakiru trebaju samo Fadil Novalić i Osmica, što je u svom nastupu potvrdio i sam predsjednik stranke neinventivno tražeći po ko zna koji put od State Departmenta da njemu(?!) objasni zašto su bivši federalni premijer i kućni ljubimac od Alijina vakta, dugogodišnji šef OSABIH Osman Mehmedagić, završili na zloglasnom spisku SAD-A na kome se pomno bilježe kršitelji Daytona i korupcijski lideri na Balkanu.

Što se tiče potrage za onim nasljednikom u najboljim godinama, što je u Bakirovoj interpretaciji 50+, on pliva u bazenu punom potpredsjednika. I nije ona, to je bjelodano jasno, jer smo već poodavno razumjeli da žene u partijskom životu SDA imaju niži status. Izuzev jedne, a ona je supruga. Elem, među 25 kandidata za potpredsjednika bile su ukupno tri žene, jedna je izabrana, Aida Obuća, inače prijateljica supruge. Druga prijateljica Melika Mahmutbegović, potpredsjednica Federacije u prošlom mandatu, uprkos primjetnim rezultatima, ispala je iz utrke, možda još i prije nego je Refik Lendo dobio zadatak da prkosi cijelom entitetu. No, ni on - a proslavio se inaćenjem - nije prošao. Jasmina Bišćević-tokić je ipak bolje prošla od Sarajlića, no oboje su slavno propali, a među onih preostalih osam pretendenata (sve je dakle u simbolici broja osam) na predsjednički status ima šarolikog svijeta: uz već pomenutog Novalića, tu je vječni Ramiz Salkić i voljeni predsjednikov kadar Edin Ramić, obojica iz Republike Srpske, gdje SDA stoji nikad lošije. Mirsad Mujić je dobio najviše glasova, Muamer Zukić i Šerif Špago su također dobro prošli - obojica su se i dokazali odbranom tvrdih Izetbegovićevih stavova, mada Špago slovi kao znatno korektniji, a u prvoj petorci je i vjerovatno najizrasliji esdeaovac Mirsad Zaimović, od čije moguće pretendencije na lidersku poziciju je Izetbegović najviše i zazirao. No, pravo iznenađenje je što je svoju potpredsjedničku kandidaturu - bez obrazloženja - povukao Safet Softić, nekada možda i najbliskiji Izetbegoviću i jedan od onih koji su, legenda kaže, bili zaduženi da lideru skrene pažnju kada griješi. Ko zna, možda je to i uradio? Ne treba zaboraviti da ovaj potpredsjednički spisak, iako od Kongresa izglasan, nije Bogom dat: predsjednik, naime, u skladu s izmjenama Statuta stranke, može pokrenuti smjenu potpredsjednika, što će reći da valja očekivati nastavak prakse na koju je Osmanović upozorio - rukovodstvo SDA će svoja mišljenja i dalje iznositi prije samog sastanka, dok ne čuju liderov stav.

No, najveće iznenađenje i ujedno najozbiljnije poniženje, 1.100 prisutnih (od 1.285 očekivanih) delegata priredilo je Šefiku Džaferoviću. Pravo govoreći, možda i nisu, možda je zato prebrojavanje glasova koje je trebalo završiti u 17 sati trajalo do 20, dok se nisu ostvarile sve predsjedničke želje, ali ispalo je na kraju kako je sarajevski favorit bračnog para Haris Zahiragić za prsa dobio člana državnog Predsjedništva u prošlom mandatu. Džaferović je u sudijskoj nadoknadi otpao iz potpredsjedničke družine za tri glasa koja su Zahiragiću dala prednost. I kako god bilo, to zapravo najviše govori o smjernicama i strategiji SDA (Deklaracije na Kongresu nije bilo), pravcu kojim lider kani gaziti, mnogo više od onih Bakirovih poskočica kako su SAD i SDA na istom putu u Bosni i Hercegovini i kako i SAD i SDA trebaju BIH. Ko ne vjeruje, dovoljno je da se prisjeti kako je mlađahni Izetbegovićev favorit Rusijom i Kinom prijetio Americi, a onda lansirao svoju doskočicu ali metar moga sela, Amerika cijela ne objasnivši nam pritom čak ni zbog čega Sarajevo smatra svojim selom. A kamoli otkad je Sarajevo u percepciji SDA selo. Šefiku Džaferoviću, šta god mu ko rekao, objašnjenja makar nikad nije nedostajalo: u svojoj političkoj karijeri bio je vojnik partije, nastojao je slijediti principe i strategiju stranke kojoj je čuvao obraz u zastupničkim mandatima, uporno istrajavajući na traženju minimuma dogovora i zajedničkih sadržilaca u svakoj prilici - u BIH i izvan nje - i u kontaktu s kolegama iz drugih partija. Njegova kandidatura za državno Predsjedništvo bila je prilično iznenađenje, s obzirom na to da je kao javna tajna slovio konsenzus da će Bakir i SDA izbornu utrku povjeriti Denisu Zvizdiću, no Džaferović je, iako iz pozadine, istrčao utakmicu i mandat završio podrškom svojoj partiji na izborima prošle godine, kada je SDA - za razliku od svog lidera - uspjela osvojiti (pojedinačnu) pobjedu. Trostruki je lider pak izgubio, ne samo na izborima već i u pregovorima s političkim partijama, što ga nije spriječilo da i na Kongresu govori o jačanju koalicijskih kapaciteta svoje stranke.

Kongres je ipak donio i barem dvije novosti: prva je (konačno) Izetbegovićeva iskrenost, priznao je, naime, da SDA mora čekati sljedeće izbore za šansu da vlada kako Federacijom tako i BIH. Druga je skrivena u onim njegovim obračunima s neistomišljenicima, jer je valjda i vrapcima na grani jasno da će iz SDA nastati barem još jedna politička stranka. Suviše je razočaranih esdeaovaca koji nakon ovakvog stranačkog raspleta, posve neopterećeni predsjedničkim objedama da bilo gdje idu u potrazi za funkcijom, jer su one manje-više podijeljene, imaju priliku da pod svojim političkim nebom realiziraju one pravce i ciljeve o kojima vole govoriti kada pričaju o državotvornosti partije koju su odabrali. Što se SDA tiče, više je no jasno da će takvim raspletom predsjednik biti zadovoljan, lišen svake primisli o preispitivanju svojih odluka, ušuškan u naslijeđe za koje vjeruje da mu porodičnim pravom pripada. I, naravno, aklamacijom.

Najveće iznenađenje i ujedno najozbiljnije poniženje delegati su priredili Šefiku Džaferoviću. Pravo govoreći, možda i nisu, možda je zato prebrojavanje glasova trajalo do 20 sati, dok se nisu ostvarile sve predsjedničke želje