Sportisti su najbolji ambasadori
Mustafa Đonlagić, jedan od najsvestranijih sarajevskih sportista, govori za Oslobođenje o košarkaškoj i rukometnoj karijeri i načinu života
Današnji intervju je ujedno i priča o sportu u Sarajevu prije nesretnih ratnih događanja, a i priča o sportovima kojima se bavio naš današnji sagovornik Mustafa Đonlagić, jedan od najsvestranijih sarajevskih sportista. Davnih sedamdesetihgodinamustafaseopredjeljuje i počinje dugogodišnju sportsku karijeru kao košarkaš u sportskoj porodici klubova bordo boje, gdje je glavni nosilac fudbalski klub.
Zašto je ta početna ljubav trajala samo dvije godine i šta su razlozi odlaska u rukometne vode?
- Košarka je moja istinska ljubav. A i svi mladi su u to doba igrali basket, dogovarali turnire i družili se. Moj angažman u klubu Sarajevo je trajao kratko, toliko da sam obavio pripreme na Jahorini, a onda pred sami početak lige morao sam donijeti važnu odluku fakultet ili sport, odnosno košarka. Prije konačne odluke razgovarao sam sa tadašnjim trenerima Lučićem i Toljem i rekao im da je moja odluka ipak da se u narednim godinama posvetim studiranju na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Kratak period
Nastavio sam igrati košarku u klubu Visoko i Koševo koji su bili nižerangirani klubovi, ali sam u isto vrijeme počeo igrati i rukomet u klubu ETF-A koji se zvao Steleks.
RK Unis je poslužio za rukometno usavršavanje, a potom prelazak u RK Željezničar, odnosno ulazak u najviši savezni rang takmičenja sa protivnicima koji su donosili zlatna odličja sa olimpijskih, svjetskih i evropskih takmičenja. Recite nam kakvi su Vaši utisci poslije sportske konfrontacije sa tim najboljim rukometašima svijeta?
- Iz studentske rukometne lige trener Branko Raca me pozvao da igram za Unis, poslije je uslijedio poziv RK Željezničar. Sticajem okolnosti mjesto desnog beka u napadu i centralnog u odbrani bilo je u to vrijeme u klubu slobodno, ja sam svojim angažmanom u napadu, a prevashodno u odbrani obezbijedio mjesto u timu. Tako da sam postao saigrač sa, u to vrijeme, igračima svjetskog glasa kao što su Dizdar, Jovanović, Delahmetović, Mijatović, Jovičić itd. Izvinjavam se ako nekog nisam pomenuo. To su bili igrači od kojih sam u kratkom periodu mogao mnogo toga u rukometu naučiti. Naravno, moje napredovanje u rukometnim vodama bilo je i zahvaljujući angažmanu tada velikih trenera i dobrih ljudi kao što su Ante Kosteljić, Branko Raca te Goran Čengić. Tako sam 1982. godine i ja bio dio tima koji je igrao finale EHF kupa Evrope protiv Gumerzbaha.
Četiri godine u Želji i istovremeno učešće na takmičenjima u mnogim sportovima u organizaciji Univerziteta Sarajevo. Tu je bilo i košarke i rukometa, odbojke, hrvanja, skoka uvis, džuda i sticanje titule jednog od najsvestranijih sportista grada Sarajeva. Šta je prava istina Vaše zaljubljenosti u sve te sportove?
- Upravo iz studentske lige Univerziteta je i počela moja rukometna karijera. Pored rukometa sam se takmičio i u ostalim sportovima kao što su košarka, odbojka, hrvanje, skok uvis i džudo. U svim ovim sportovima sam ostvario vrhunske rezultate te postao najsvestranija sportska ličnost Sarajevskog univerziteta u 1982. godini. Ne mogu reći da sam bio zaljubljen u sve te sportove, jer da sam bio zaljubljen, bio bi to samo jedan sport. Ja sam tada bio mlad čovjek, fizički jak i sa dobrom koordinacijom pokreta, tvrdoglav i željan da dokažem da u sportu mogu mnogo toga postići i to ne samo u jednoj već više grana sporta.
Poslije ostvarenih zavidnih uspjeha na univerzitetskim takmičenjima imali ste čast da u ime studenata Univerziteta Sarajevo učestvujete na Cvjetnoj utrci Sarajevo - Beograd i položite cvijeće u memorijalnom centru “Josip Broz Tito”.
- Te 1982. godine 6. aprila, na Dan oslobođenja grada Sarajeva, organizirana je prva Cvjetna trka od Sarajeva do Kuće cvijeća u Beogradu. Bio sam tada apsolvent Elektrotehničkog fakulteta, već proglašen kao najsvestranija sportska ličnost Univerziteta, finalista Kupa EHF-A sa Željom u rukometu te mi je Organizaconi odbor Univerziteta povjerio da upravo ja u ime svih studenataiuposlenikasarajevskoguniverziteta položim cvijeće na grob voljenog Tita. Naravno da sam bio vrlo ponosan na tu čast koja mi je ukazana.
Poslije tri godine provedene u Španiji dobio sam poziv da igram u Francuskoj za rukometni klub Usam Nimes
Škole sporta su osnov od kojeg treba krenuti kako bi se od velikog broja dječaka iskristalisali oni najbolji, koji bi bili pokretač razvoja rukometa na ovim prostorima
Godina 1986. bila je doviđenja jugoslovenskom sportu i odlazak u profesionalne vode španskog rukometa.
- Bila je to prekretnica u mom angažmanu u rukometu. Trener Žarko Trajković, koji je trenirao španski klub Aratte u Eibaru, pozvao me da dođem u ekipu. U toj ekipi sam proveo tri godine. Uspjeli smo da ekipu uvedemo u najelitniji rang, a ja sam postao sedmi strijelac španske lige.
Nakon tri godine prelazak u Francusku i poslije jedne sezone povratak u Želju. Prijete ratni sukobi pa nam ispričajte nešto o sarajevskom rukometu pod granatama.
- Poslije tri godine provedene u Španiji, dobio sam poziv da igram u Francuskoj za rukometni klub Usam Nimes u gradu Nimesu. Bila je to, po mom mišljenju, najbolja ekipa u kojoj je igralo čak pet francuskih reprezentativaca i ja kao stranac. Bili smo 1990. šampioni Francuske. Nakon toga ipak sam se zbog porodičnih razloga odlučio vratiti u Sarajevo, ali i dalje sam ostao u rukometu. Tako sam ponovo zaigrao za Želju, nastojeći da doprinesem da se klub vrati u prvu ligu. Ostvarili smo taj cilj, ali rat je počeo i liga je prekinuta. U okupiranom Sarajevu smo 12. avgusta 1992. pod granatama organizirali prve ratne utakmice između Željezničara i Bosne. Rukometaši Želje igrali su iste godine i sa fudbalerima Sarajeva u tri sporta rukomet, fudbal i košarka. A ratne 1993. se formira i prva rukometna reprezentacija BIH. Obavljene su pripreme reprezentacije BIH za Mediteranske igre u Montpellieru. Pripremali su se rukometaši u ratnom Sarajevu pod kišom granata sa agresorskih položaja, ali sa velikim sportskim srcem koje je prkosilo svim nedaćama. Nakon priprema u Sarajevu ja sam odlukom Predsjedništva BIH postavljen na mjesto generalnog konzula u Istanbulu, te sam tako imao mogućnost da pozovem sve igrače prema spisku selektora Memnuna Idžakovića koji su u to vrijeme bili izvan BIH, ako žele da se pridruže reprezentaciji BIH na Igrama u Montpellieru. Mnogi rukometaši su tada dali veliki doprinos učešću reprezentacije BIH na Mediteranskim igrama. U toj prvoj reprezentaciji koju su predvodili selektor Idžaković te pomoćni treneri Rusmir Delahmetović i Ševko Halilović igrali su: Ranko Božinović, Mustafa Đonlagić, Ejub Kukavica, Boris Matoničkin, Adnan Hodžić, Zaim Kobilica, Adem Vukas, Nijaz Ruhotina, Željko Anić, Adem
Bašić, Adnan Jašarević i Muhamed Memić. Svima nama koji smo bili dio tereprezentacijebilajevelikačastigrati zaprvubh.reprezentacijuurukometu.
Vaš angažman u poslijeratnom periodu, povratak rukometa i njegovo podizanje na viši nivo te razvoj sporta uopšteno na prostorima naše države.
- Pred kraj agresije na našu zemlju 1995. osniva se RK Preporod Unis koji se poslije tri godine djelovanja spojio sa RK Bosna. Država je ta koja treba da napravi razvojni projekat kako za individualni tako i kolektivni sport. Sa moje strane ja ću nastojati da organiziram sve rukometaše koji su postigli uspjeh u rukometu širom Evrope, a koji su sa prostora naše zemlje.
Sredstva
Želja nam je bila da napravimo udruženje i da damo doprinos razvoju rukometa u BIH. Osnovali smo i organizacioni odbor koji čine Željko Anić, Borko Jovičić Borko i ja te ćemo u saradnji sa budućim sportskim centrom na Bjelašnici nastojati da okupimo sve rukometaše.
Vaše mišljenje o tome da li će sport u BIH obasjati sunce i hoće li se neko od nadležnih sjetiti da su sportisti i sport najveći ambasadori jedne države. Šta mislite o školama sporta za najmlađe?
- Škole sporta su osnov od kojeg treba krenuti kako bi se od velikog broja dječaka iskristalisali oni najbolji koji bi bili pokretač razvoja rukometa na ovim prostorima. Naravno, mi smo još mlada zemlja i neophodna nam je i pomoć naročito evropskih i svjetskih rukometnih asocijacija te olimpijskog komiteta, za koje vjerujem da će nam dati podršku kako finansijsku tako i moralnu. Zna se da su sportisti uvijek bili ambasadori jedne države, ali i država tim ambasadorima treba pomoći. Iskreno se nadam da će naša država ipak imati sluha i iznaći materijalna sredstva, a mi kojima je rukomet još u venama ćemo svojom stručnom pomoći doprinijeti ponovnom procvatu rukometa i sporta uopšte na ovim prostorima. Dobar primjer je i prvenstvo osnovnih škola u košarci koje već niz godina organizuje klub MV Basket Vjećislavatolja,uzneophodnusvesrdnu finansijsku pomoć BH Telecoma i Radijam.krozutakmicesenajboljerazvijaju i talenat i ljubav prema sportu.