Stanje smrti, licemjerja i šutnje
”S vijet je pun gada”, kaže glavni lik iz jedne Andrićeve priče, a zapravo je riječ o piščevom doživljaju svijeta u kojem je živio i kojem su se, uz ostalo, desila dva velika svjetska rata. Ta misao je zapisana prije nekoliko decenija, a mogla je biti zapisana i prije dvije hiljade godina. Kako god, svijet je danas pun i prepun gada, a takvim ga čine ljudi. Nije samo riječ o stalnim ratovima i njihovim žrtvama – ubijenim, ranjenim i protjeranim, već o čovjekovoj uništavajućoj prirodi, o premoći zla nad dobrim. Sukob na Bliskom istoku, gdje jedan narod bez države, palestinski, već 75 godina živi u “stanju smrti”, trpeći zulum susjedne države Izrael, postao je paradigma zla logistički potpomognutog najmodernijim smrtonosnim oružjem. Još od 7. oktobra gledamo prijenos smrti uživo, najprije zločine hamasovaca i njihov lov na ljude, uključujući i djecu, a potom izraelsku odmazdu i patnje palestinskih civila i nestanak njihovih sa zemljom sravnjenih gradova u Pojasu Gaze. Pravo je čudo da tu iko ostaje živ. Stojeći među ruševinama stambenih zgrada, iz kojih su preživjeli pokušavali spasiti svoju rodbinu i prijatelje, u kataklizmičkom metežu, jedan Palestinac, očajan i prkosan, kaže pred TV kamerom: “Mi smo sada jedna smrt”, aludirajući na kolektivno kažnjavanje njegovog naroda. Mržnja između dva naroda narasla je do neba i neće prestati ni za sto godina, ali o tome sada ne vrijedi razmišljati.
Ono što je svakom dobronamjernom čovjeku jasno jeste da bi ubijanje civila u Gazi moralo hitno, najhitnije prestati. Međutim, to ne žele oni koji odlučuju o životu i smrti u maloj, prenaseljenoj enklavi, a najmanje premijer Netanyahu, živi dokaz da je svaki ekstremni desničar potencijalni nacista. Netanyahu je proteklih dana u nekoliko navrata rekao da će voditi rat do potpunog uništenja Hamasa, ali prizori pakla u Gazi svjedoče da je njegova namjera uništenje svih Palestinaca, iz čega nisu izostavljene ni žene i djeca. Uključujući se u debatu koja je pokrenuta ovim događajima, neizbježni Slavoj Žižek, Slovenac koji važi za najatraktivnijeg evropskog filozofa, piše: “Naravno da sam zaprepašten bombardovanjem Gaze, ali pravi događaj dešava se na Zapadnoj obali – postepeno etničko čišćenje palestinskog stanovništva”. Većina Izraelaca, religioznih fanatika, živi u uvjerenju da je Bog zemlju nastanjenu Palestincima dao Jevrejima. Oni su prošle godine ponovo doveli Netanyahua na vlast, a sada traže njegovu ostavku. Ne razapinju ga zato što čini užasan zločin, već što je dozvolio da Hamas iznenađujućim napadom izvede surovu osvetničku operaciju. Ona je u prvi mah ujedinila skoro čitav zapadni svijet, koji je stao na stranu Izraela, ali je podrška uskoro počela da jenjava. Skupovi osude izraelske odmazde sve su impresivniji. Istina, ljudi koji se na njima okupljaju nemaju rakete, avione i tenkove, njihova podrška Palestincima neće ohladiti usijane glave ratobornih političara i promijeniti trenutnu situaciju, ali je njihov moralni angažman znakovit.
”Rat za mir je jedini rat koji vrijedi voditi”, pisao je nobelovac Camus, učesnik francuskog Pokreta otpora. Međutim, Netanyahua ne zanima ni primirje, a kamoli mir. I ne samo njega. Otuda u cijeloj toj priči toliko licemjerja. Predsjednik
Ne postoji rat u kojem nije bio prisutan Bog. Zazivaju ga i ratnici koji u miru ne drže mnogo do njega. I svi vjeruju da je Bog na njihovoj, a ne na neprijateljskoj strani. U ratu na Bliskom istoku Bog je odavno prisutan i previše, jer vjerski fanatizam funkcioniše ne samo među Jevrejima već i među palestinskim muslimanima. A rat koji se vodi u ime Boga i oko Boga je najstrašniji. Izrael i njegovi saveznici podstiču islamofobiju tvrdeći kako brane kršćanske vrijednosti zapadne civilizacije, pa se predsjednik Erdogan, obraćajući se prisutnima na velikom mitingu solidarnosti sa Palestincima, održanom u Istanbulu, povišenim tonom zapitao: “Da li to neko želi rat krsta i polumjeseca, želi li da nas vrati u srednji vijek?” Iako je takav rat teško zamisliv, Erdoganovo hipotetično pitanje je ipak više od uzgrednog opažanja državnika koji je praktično dokrajčio Ataturkovu sekularnu Tursku. Do naših vjerskih poglavara kao da ništa od toga ne dopire. Zar sukob “na život i smrt” na Bliskom istoku, kojem, ako se ne zaustavi, neće biti kraja, nije bio razlog da se sastanu, zasjednu na divan, razmotre novonastalu situaciju i obrate se javnosti? Njihova šutnja na svoj način svjedoči o stanju duha u ovoj zemlji, o omrazi koja je zavladala narodima triju vjera i četvrte, jevrejske, a kojoj od devedesetih godina do danas doprinose i vjerske zajednice. Zašto se zatvaraju oči pred činjenicom da je odnos dominantne većine Bošnjaka, Srba i Hrvata prema događajima na Bliskom istoku motivisan razlozima koji su prvenstveno emotivne prirode? Mostar je najbolji primjer za to.
Nije u Bosni i Hercegovini sve potaman i nije “sve pod kontrolom” kako nas ovih dana uvjeravaju ljudi zaduženi za našu sigurnost. Kako sve može biti “pod kontrolom” u zemlji u kojoj, primjerice, poludjeli Dodik, misleći da je za to došao pravi trenutak, ide okolo i telali o ujedinjenju Srbije, Republike Srpske i Crne Gore u jednu državu? I ostaje nekažnjen.