Iz rata u rat, pa u smrt
U Armanovu 31 godinu stao je bogat život, ali ne dovoljno dug i bogat koliko roditelji uvijek priželjkuju. Njegovu životnu priču sa nama je podijelio njegov otac Sulejman Soldin
bio jednom jedan dječak, hrabar i neustrašiv dječak... Život Armana Soldina je počeo u ratu, a u ratu, nažalost, i završio. Sarajlija, reporter i snimatelj AFP-A poginuo je izvještavajući iz Ukrajine. Preživio je brojne ratove, kako onaj u svojoj domovini, tako i one širom svijeta, ali raketna vatra 9. maja u blizini Chasiv Yara u istočnoj Ukrajini odnijela je jedan veliki osmijeh.
Sada Francuska posthumno odlikuje Armana Soldina Ordenom Legije časti. A francuska ministrica za Evropu i vanjske poslove Catherine Colonna najavila je da će prva nagrada “Anna Politkovskaïa - Arman Soldin” za hrabrost u novinarstvu biti dodijeljena danas. Nagradu su zajednički ustanovili ministarstvo i dobitnik Nobelove nagrade za mir 2021. Dmitry Muratov. Ovom nagradom odavat će se počast radu izvjestitelja i fotoreportera koji nastavljaju svoju vitalnu misiju širenja besplatnih, pouzdanih i kvalitetnih informacija u kriznim i konfliktnim područjima.
Najbolji u svemu
U Armanovu 31 godinu stao je bogat život, ali ne dovoljno dug i bogat koliko roditelji uvijek priželjkuju. Njegovu životnu priču sa nama je podijelio njegov otac Sulejman Soldin.
- Već sa 13 mjeseci otišao je iz ratnog Sarajeva u Francusku. Učio je usput francuski i bosanski i niko ga nije razumio, sjeća se njegov otac kroz smijeh i dodaje da je jedino njegova starija sestra znala da “prevede” šta je govorio.
Bernard Kouchner, francuski političar i osnivač Medicinara bez granica, bio je taj zahvaljujući kome je Arman otišao u Francusku.
- On je rekao: “Ja ću pokupiti 150 djece do dvije godine sa majkama i odvesti ih” i tako je sutradan Arman krenuo. Dočekali su ih na aerodromu. Sigurno 500 novinara je fotografisalo prve izbjeglice koje su izašle iz opkoljenog Sarajeva. Armana je nosio francuski ministar iznad svoje glave, jer je on bio jedino dijete koje je bilo budno u 10 sati navečer. To je slika koja će mi ostati urezana do kraja mog života, prepričava Soldin.
Izuzetno je ponosan na svog sina što je dobio najveće priznanje Francuske. To je, kako kaže, jedna mala značka, najmanja po veličini, ali najveća po značaju.
Već drugi dan rata u Ukrajini Arman je otišao tamo kako bi izvještavao, baš kao što je to i njegov otac radio godinama prije njega. Sulejman je, priča nam, preživio četiri pokušaja državnog udara i dva državna udara.
- Taj dan kada je Arman poginuo, Rusi su stalno gađali. U jednom momentu kada su on i njegove kolege mislili da su izvan dometa Rusima, čuo se jedan plotun i jedini koji je pao je Arman. Bilo ih je sedmero. Imao je zaštitu i šljem, kaže Soldin.
A otkud Arman na tim rizičnim mjestima i u rizičnim situacijama? Magistrirao je kulturu i film, ali ga je njegov otac nagovorio da proba da radi kao reporter.
- Kada su gostovale francuske reprezentacije u Sarajevu, ja sam obavezno radio simultane prevode, a jedanput sam ga prevario i kada je bila glavna utakmica za kvalifikacije, rekao sam: “Armane, mene boli glava, da li bi ti mene mogao zamijeniti?”. On kaže: “Ali tata, kako ću ja?”. Rekao sam mu da će biti pet-šest novinara, neće biti problema, a ako bude nešto problematično, ja sjedim iza i ja ću uskočiti. Međutim, kada smo ušli u salu za konferencije, bilo je 150 novinara, on je pogledao u mene i pitao: “Šta je ovo?”. I tako je on krenuo, ponosno prepričava Sulejman.
Odmah poslije utakmice tražili su da Arman nastavi raditi.
- On je tada položio u pravom smislu za novinara, naglašava njegov otac.
Priče o izbjeglicama su ga najviše pogađale. Da li zbog toga što je i sam to bio ili zbog velike empatije koju je posjedovao, samo je Arman znao.
- Kada je korona krenula, on je bio u Italiji i snimao je sve što se dešavalo, ali sve to je bilo nula u odnosu na ono kada je dočekivao izbjeglice iz Afrike koje su stizale u improvizovanim čamcima, priča Sulejman.
Pored maternjeg jezika, tečno je govorio francuski, engleski i italijanski, što mu je pomoglo da komunicira sa izbjeglicama iz kojeg god dijela svijeta one dolazile.
- Volio je pomagati i sama činjenica da je i on bio izbjeglica i kada se odlučio da ide u Ukrajinu, više je bilo iz sentimentalnih razloga nego što je morao da ide, govori Sulejman.
Prvi put je saznao šta je rat i šta rat sa sobom nosi kada je imao 10-11 godina, tada je francuskim turistima prevodio dešavanja iz rata.
- Prevodio im je sa našeg jezika na francuski i plakao. Pričao je o tome kako su ginuli u Goraždu i preživljavali, prepričava naš sagovornik.
Žali samo što njegov sin nije duže poživio.
- Malo je 31 godina, bez obzira na to kako izgledalo. To je jedan trenutak, jedan treptaj, koliko život traje.
Sudbina novinara
Htio je uvijek da bude najbolji u svemu - ne samo u školi već i na akademiji, u sportu, poslu... Magistrirao je u Sarajevu. Na svaki mogući način bio je vezan za Sarajevo. Njegov otac nam priča da je u njihovoj šestoročlanoj porodici Arman bio najveća poveznica.
- Toliko je veliko srce imao. Na bilo kojoj od ovih manifestacija povodom njegove smrti ima barem po 200 njegovih kolega koji su ga obožavali upravo zbog njegove naravi i dobroćudnosti. Bio je šef koji je rukovodio zabavama i susretima, bilo u Parizu, Londonu ili Kijevu. Strašno je volio životinje. Bio je upravo ono što su svi željeli, svima je izlazio u susret. Uvijek je uskakao i spašavao. Ali sudbina novinara jeste da je uvijek sa onima koje malo viđa, ali ostaju vječno prijatelji, kaže nam Armanov otac sa suzama u očima.
Ostaje nam da se sjećamo Armana velikog srca i da budemo ponosni.