Opredjeljenje ka angažovanoj pisanoj riječi

Preduzeća se pravdaju da izdaju šund-literaturu samo zato da bi mogla pokrivati troškove kod izdavanja boljih djela, govorio je Ibrahimagić

Već početkom pedesetih Ibrahimagić objavljuje svoje prve tekstove u omladinskoj štampi. U prvim tekstovima za Omladinsku riječ, kao i u rukopisima izlaganja i obraćanja na sastancima i u izvještajima o radu organizacije Narodne omladine u Gimnaziji, prepoznaju se Ibrahimagićeva angažovanost, polet i želja da objektivnom kritikom (“u životu naše omladine ima ravnodušnosti i neaktivnosti”), ali i vlastitim primjerom kao aktiviste Narodne omladine, potakne bolji rad omladine u svojoj sredini.

Siromašne biblioteke

Ovo nije prošlo nezapaženo i u aprilu 1952. godine, na prijedlog dvojice istaknutih omladinaca, Osnovna partijska organizacija Srednje ekonomske škole u Tuzli sa sekretarom Selverom Pašićem (kasnije poznatim kompozitorom sevdalinki i harmonikašem), prima Omera Ibrahimagića, učenika šestog razreda gimnazije, u Savez komunista Jugoslavije. U vrijeme primanja u SKJ Ibrahimagić je na dužnosti ideološko-političkog rukovodioca gimnazijskog komiteta omladine, kao i član Gradskog komiteta Narodne omladine Tuzle do juna 1954. godine.

Kao učenik osmog razreda gimnazije, Ibrahimagić kao gost sudjeluje u radu IV kongresa Narodne omladine BIH, koji je održan od 20. do 23. aprila 1954. u Tuzli. Na jednoj sesiji Kongresa kojom je predsjedavao Hamdija Pozderac, tada također omladinac, Ibrahimagić se, iako u svojstvu gosta, javlja za riječ i ima zapaženo izlaganje o životu i radu srednjoškolske omladine i to o preopterećenosti programa u srednjim školama, kao i o pitanju lijepe i korisne knjige, sa akcentom na pojavu šund-literature: “Dobre knjige su skupe, a knjige lošeg sadržaja su jeftinije. Prividno je i razumljivo je da će svaki omladinac i učenik koji nema dovoljno sredstava uzimati tu lošiju knjigu. Naše biblioteke još su siromašne knjigama potrebnim srednjoškolcima. Nije onda čudo što su neki dan zatvorena dvojica đaka iz trećeg razreda gimnazije i prilikom pretresa kod njih je pronađeno 70-80 kg te šund-literature. Oni su obijali radnje i zamišljali da pođu u neki usamljeni kraj uz rijeku gdje bi živjeli nekim pustinjačkim životom. To je društveni problem i društvo bi trebalo da se pozabavi tim pitanjem. Budući da smo mi ovdje na Kongresu, najvećem forumu organizacije Narodne omladine BIH, trebalo bi da zauzmemo stav prema izdavanju te šund-literature i da poručimo izdavačkim preduzećima da prestanu da nam šalju taj otrov. (...) Preduzeća se pravdaju da izdaju šund-literaturu samo zato da bi mogla pokrivati troškove kod izdavanja boljih djela. To znači da se ukus omladine kvari baš u doba njegova razvijanja, a kasnije mu se prodaju bolja djela koja će za njega ostati nepristupačna jer ih neće razumjeti, niti imati interes za njih.”

Izlaganje je popraćeno aplauzom i objavljeno je u stenogramu sa Kongresa, što predstavlja, izuzevši njegove dotadašnje novinske članke, prvi Ibrahimagićev tekst koji je objavljen među koricama jednog zvaničnog političkog foruma. Čuveni bosanski književnik, inače Gradačlija, Ahmed Muratbegović tih je godina živio u tuzlanskoj Džindić-mahali i radio kao dramaturg Narodnog pozorišta u Tuzli. U četvrtom razredu gimnazije Ibrahimagić će Muratbegoviću odnijeti svoju dramu, tačnije, aktovku u dvije slike “Alijagin bijes”, kako bi čuo mišljenje priznatog pisca. U drami Ibrahimagić, pod uticajem realizma koji u to doba čita, opisuje autentične porodične scene, a likovi nose stvarna imena - Hanka (majka), Alijaga (babo), Osman (njihov sin) itd. Muratbegović je rad uzeo na uvid i zakazao sastanak s Omerom nakon nekoliko dana. Kad su se sreli, Muratbegović će, umjesto pohvala, nemalo naružiti gimnazijalca što u doba naše socijalističke izgradnje i novog vremena piše o takvim temama! I tako, osim te drame i nekoliko pjesama, Ibrahimagić, iako živi u susjedstvu sa gimnazijskim kolegom i budućim piscem, humoristom i satiričarem Enverom Enkom Mehmedbašićem, nije se nikad više okušao u književnosti.

Saradnja s Oslobođenjem

Ibrahimagićevi rani novinski tekstovi prate život i rad omladine naslovima “Iz Doma učenika u privredi GP Tehnika u Tuzli”, “Uspjelo brigadno veče”, “Jedna tona azbesta za dva džipa” i “Veliki uspjeh na fiskulturnom polju”. Iste godine Ibrahimagić počinje sarađivati i u sarajevskom Oslobođenju, odakle stižu pohvale njegovom pisanju i poticaji da češće piše i upućuju ga na tadašnjeg stalnog dopisnika iz Tuzle Stanislava Kovačevića, koji će mu pomoći savjetom. Ibrahimagić u to vrijeme piše i za tuzlanski Front slobode, a dopisnik je i beogradske Omladine. Kad je babo Alija u martu 1953. preminuo, Omer je sa svoje štedne knjižice podigao novac, zarađen od novinskih članaka, i sahranio oca.

U susret 90. rođendanu prof. dr. Omera Ibrahimagića, Oslobođenje u ovom feljtonu donosi izbor tekstova iz monografije “Omer Ibrahimagić: od đaka pješaka do akademika” autora Saše Leskovca.