U izgradnji domovine

Na tuzlanske omladince je naročit utisak ostavila posjeta gradilištu Hidroelektrane Jablanica, “gigantu našeg Petogodišnjeg plana”

U junu 1952. godine, Omer Ibrahimagić, u svojstvu sekretara štaba Tuzlanske srednjoškolske omladinske radne brigade “Pašaga Mandžić Murat” (u to vrijeme nije bilo neuobičajeno da brigade, ulice pa i gradovi, dobijaju imena živućih narodnih heroja), učestvuje u izgradnji puta Prozor -Jablanica, a u okviru velikog projekta izgradnje Hidroelektrane Jablanica. Iz Tuzle se putovalo teretnim vagonima, na prostirci od slame. U dnevniku sekretara brigade opisan je “praznički izgled Tuzle” i raspoloženje brigadira uoči polaska: “Na svima se opazila radost što će još večeras poći da u vozu zajedno sa svojim drugovima udruže ovo prazničko raspoloženje u jednu rijeku koja će da ih vodi ka njihovom cilju. (...) Zbor brigade je zakazan pred Klosterom (muškim internatom) u 19.30 sati. Kada se približavao čas okupa, sa svih sporednih ulica pristizali su brigadiri sa stvarima, odakle su svi zajedno krenuli na stanicu ostaviti stvari u vagon. Zatim smo pošli u stroju i sa pjesmom kroz grad do “SES-E”, gdje su nas čekali drugovi iz Vatrogasne glazbe. Na placu pred školom izvršeno je prestrojavanje, a zatim sa glazbom smo prošli glavnom ulicom. Nije bilo prozora na kojem ne bi bilo po nekoliko radoznalih lica. Defile brigade je izazvao kod građana kao i samih brigadista buru oduševljenja. Naši drugovi su bili ponosni, uzdignutog čela su išli naprijed, pomalo i preozbiljni. Šta su njihova mlada srca toga časa osjećala, šta su oni mislili, da li o onome što ostavljaju ili na ono što će doći? (...) Čuli su se uzvici “Držite se dobro”. To znači budimo dostojni sljedbenici naših prošlogodišnjih brigada koje su se vraćale uvijek kao najbolje.

Omladinsko ushićenje

Na tuzlanske omladince je naročit utisak ostavila posjeta gradilištu Hidroelektrane Jablanica, “gigantu našeg Petogodišnjeg plana”. Omladinsko ushićenje pomiješano je sa egzaktnim podacima u tekstu golobradog ali studioznog novinara-saradnika Omera Ibrahimagića: “Ušli smo u tunel koji nas je odveo u veliku halu u kojoj će biti smješteno svih šest turbina, razni strojevi kao i komandni most. Sa ovog mjesta će se struja slati u raznim količinima i pod raznim naponima po cijeloj Hercegovini. Hala je smještena 100-200 metara ispod velikih naslaga kamena pomiješanog sa granitom. Hala je dugačka oko 140 m, visoka 36 m i široka 28 m. To je ogromna prostorija u koju dolaze dva tunela koji dovode vodu za turbine i dva odvodna tunela koji će tu vodu ponovo vraćati u Neretvu. Brigadisti su bili oduševljeni ovim velikim remek-djelom. Mi smo se divili tom izumu i tim ljudima koji su mrtvi plan sa papira pretvorili u djelo tako velike vrijednosti za našu dalju socijalističku izgradnju”.

Počeci izviđačkog pokreta u Bosni i Hercegovini obilježiće 1951. godinu. Prvi vodovi i čete izviđača i planinki najprije nastaju u Mostaru i Sarajevu, a 1952. godine u Tuzli, Banjoj Luci i drugim mjestima.

Savez izviđača BIH je osnovan 29. juna 1952. godine. Ibrahimagićeva ljubav prema prirodi i druženju, kao i sklonost prema strukturiranom omladinskom aktivizmu, na najsretniji način spojili su se u njegovom angažmanu na formiranju i djelovanju prve organizacije Saveza izviđača u Tuzli. Pored toga, od 1952. do 1955. godine Ibrahimagić će takođe biti i član Starješinstva Saveza izviđača Bosne i Hercegovine i u rukovodstvima SI BIH i SIOJ. Koncem pedesetih će za zasluge u razvoju pokreta izviđača u BIH i Jugoslaviji biti nagrađen i zvanjem izviđač-partizan.

Radna akcija

U julu 1952. godine je u Vitini kod Ljubuškog održana izviđačka škola. Jedan od učesnika je trebao biti Omer koji je, međutim, u školu poslao jednog izviđača i jednu planinku a sam se opredijelio da te godine ode na radnu akciju izgradnje puta Prozor -Jablanica. O toj odluci Ibrahimagić kaže: “Šta me je rukovodilo da se čvrsto opredijelim da ne idem u izviđačku školu nego na radnu akciju, činjenica je da sam ja u četvrtom razredu gimnazije (1950) bio prijavljen na radnu akciju na izgradnji autoputa Beograd - Zagreb, međutim, CK omladine i Gradski komitet omladine su me poslali na omladinsku političku školu u Semizovcu. Zatim sam i u petom razredu (1951), umjesto da idem na ORA na izgradnji pruge Doboj - Banja Luka, poslali su me u omladinsku političku školu u Stojčevcu. Tada sam 1952. godine, samovoljno, odlučio da moram ići na akciju jer sam rekao da će mi prigovoriti drugovi da vršim agitaciju, a nikad ne idem na radnu akciju”.

U susret 90. rođendanu prof. dr. Omera Ibrahimagića, Oslobođenje u ovom feljtonu donosi izbor tekstova iz monografije “Omer Ibrahimagić: od đaka pješaka do akademika” autora Saše Leskovca.