Biti na pravoj strani - Celtic
Navijači širom svijeta uprkos upozorenjima vlada, saveza ili čak svojih klubova dižu glas u korist palestinske borbe za postojanje
U djelu koje se bez trunke dileme i nepotrebne lažne skromnosti može nazvati kapitalnim za historiju fudbala “Inverting The Pyramid: The History Of Football Tactics”, britanski autor Jonathan Wilson donosi detaljan historijski pregled osnivanja i razvoja najpopularnijeg sporta današnjice, obraćajući pažnju na sve, pa i detalje koji su doveli do njegovog oblikovanja baš u ono što je danas postao.
Iako naslov knjige “Okretanje piramide: Historija fudbalske taktike” sugeriše prvenstveno osvrt na konstantnu taktičku evoluciju od postanka pa do današnjih dana fudbala, ovo djelo zapravo se bavi mnogo većim brojem fenomena političke, socijalne, ekonomske i duhovne prirode, koji su doveli do nevjerovatno brzog uspona fudbala do statusa najvažnije sporedne stvari na svijetu. Kako to Wilson u svom djelu neupitno uspijeva dokazati, fudbal nije slučajno dostigao status kakav ima, dostigao ga je jer je nudio glas obespravljenima, radničkoj klasi, manjinskim etničkim grupama, siromasima iz južnoameričkih favela i svim onim koji su u određenom momentu potkraj 19. i početkom 20. stoljeća na svojoj koži osjećali nepravdu.
Glas obespravljenih
Organizovanje u fudbalske kolektive davalo im je neupitnu mogućnost da koherentnije artikulišu svoje grupne stavove, a sposobnost da nadmudre i pobijede protivnika, nerijetko protivnika koji im je upravo politički oponent ili, ako hoćete, tlačitelj, davala je i njima i protivniku još jednu jasnu lekciju, i jedni i drugi su bili ljudi od krvi i mesa. U vrijeme kad Izrael progoni i dehumanizira Palestince, po uzoru na model kojim je nacistička Njemačka progonila i dehumanizirala prvenstveno Jevreje, vršeći nad njima genocid nesagledivih razmjera, ovo je izuzetno bitno napomenuti. Jer u vrijeme kad je fudbal nastajao, mnogi su u njemu vidjeli direktan alat u borbi protiv šovinističkih i fašističkih ideologija, koje su po svemu bile nalik današnjim, samo nisu nosile takva imena.
Primjera radi, škotski, ili bi možda poštenije bilo reći irski, Celtic prvenstveno je ponikao kao humanitarna organizacija usmjerena na pomoć sve većem broju irskih doseljenika u škotski Glasgow, koji su u 19. stoljeću bježali iz domovine. Velika krompirova glad je jedan od najtragičnijih događaja u historiji irskog ostrva, procjenjuje se da je odnijela milion života, a kroz masovne emigracije i umiranje uzrokovano manjkom hrane, populacija ostrva je smanjena za cijelu četvrtinu. Fudbalski klub Celtic bio je samo jedna od sekcija veće organizacije, ali je u međuvremenu prerastao u svjetskog velikana.
Celtic je posebno zanimljiv klub iako je i on, baš kao i kompletan svjetski fudbal, neupitno zauvijek promijenjen kapitalističkim procesima industrijalizacije i komercijalizacije. Ne postoje, pogotovo na najvišem nivou, klubovi koji se po bilo čemu razlikuju od onih sa kojim se takmiče. Svi su podjednako bljutavi, bez ikakvog sistema vrijednosti i bez truni identiteta sa kojim bi se iko poistovjećivao, osim možda onoga koji može donijeti trunku pozitivnog PR-A. To je, međutim, samo jedna strana priče.
Navijačku bazu Celtica danas čine ljudi koji dijele sistem vrijednosti zbog kojeg su njihovi pradjedovi ili generacijski puno udaljeniji preci i osnovali klub. I oni se bore protiv opresije sa jednakim žarom sa kojim su se borili i njihovi preci. Dokumentovana je snažna veza
Čelnici Celtica su po instrukcijama britanske vlade probali ušutkati vlastite navijače. Dobili su veliku odmazdu od ljudi koji ne žele saviti svoju kičmu
između Celtica i Palestine još decenijama prije, a navijačke grupe slavnog kluba pokrenule su i akademiju na Zapadnoj obali, kao pokazatelj obespravljenoj palestinskoj djeci da ih nije baš svako zaboravio.
Otkad je počeo novi napad Izraela na Pojas Gaze, navijači Celtica pružaju ogromnu podršku Palestini na svakoj utakmici. Klupska uprava bliska Konzervativnoj partiji koja upravlja Velikom Britanijom pokušavala je začepiti usta svojim navijačima da bi na kraju navijačkoj grupi Zelena brigada zabranila prisustvo utakmicama. Dobila je uprava kao odgovor još veći broj zastava Palestine i među onim “običnim” navijačima, koji nisu pripadnici Zelene brigade, jer je to identitet svakog navijača Celtica. Brojne navijačke grupe čelnike kluba su nazvale izdajnicima i posve je jasno ishodište takvog sentimenta.
U ime krune, pobijeno je previše Iraca da bi njihovi današnji potomci mirno gledali kako njihovi nekadašnji tlačitelji podržavaju činjenje sličnog drugom narodu. Irci nisu zaboravili zlo koje im je u njihovoj borbi za slobodu nanijela Velika Britanija, odnosno Engleska. I nisu Irci usamljeni u takvom sentimentu. Evropa, ili bi se moglo reći dio svijeta koji se (samo)proglašava razvijenim, nije zapravo uspjela riješiti desetine konflikata koji su stoljećima bili aktivni. Osim što su u ime evropskih kraljeva kroz proces kolonizacije počinjeni brojni genocidi, brojni se narodi i danas osjećaju potčinjenima, čak i na tlu same Evrope.
Katalonski dokeri protestno odbijaju utovariti teret na brodove koji bi trebali prevoziti oružje u Izrael. Oružje kojim će se onda ubijati palestinska djeca. Navijači baskijskih klubova poput Osasune i Real Sociedada prave nevjerovatne performanse sa vrlo snažnim porukama u znak podrške Palestini. Palestinska patnja nije više samo palestinska, traume koje su generacijama kod pojedinih naroda prešućivane sada sve više isplivavaju na površinu i kontrola narativa se polako gubi.
Historija će pamtiti
Kompletna misao da će Baski, Katalonci, Irci, posljednji potomci genocidom zbrisanih američkih domorodačkih plemena koji danas žive u džepovima teritorija poznatim pod imenom rezervati (kao da su egzotične životinje), potomci afričkih robova i drugih potlačenih naroda, kroz nekoliko generacija i blago poboljšanje ekonomske situacije postati pobornici ideje da zapad ima neupitno pravo da bira dobre i loše momke, polako pada u vodu.
Istovremeno je i smiješno i tužno da mnogima to još nije jasno, jer svoj moralni kompas i svoj sistem vrijednosti uporno projiciraju na druge. Za razliku od tih drugih, kod njih nema prostora za empatiju, nema ničega osim pokoravanja kapitalu i moći, a kičma im nije slomljena jer je nikad nisu ni imali. Mogu takvi vladati još decenijama, možda i vijekovima, ali će prije ili kasnije izgubiti.
Jednom kad sve ovo bude jučer, kako bi rekao poznati bosanskohercegovački kantautor, historija će blagonaklono gledati samo one koji su bili na pravoj strani. Navijači Celtica će, recimo, imati gotovo mitski status, samo dodatno osnažen u odnosu na današnji. I to samo jer su bili neupitno na strani istine i pravde. Valjda svi možemo učiniti barem toliko. Ne čini se teško, zar ne?