Tragedija na tragu mita
“Medeja” je priča o licemjerju, tobožnjeg, prihvatanja drugosti, da bi se potom ta drugost odbacila jer nikada iskreno nije ni bila prihvaćena
Priča o Medeji utkana je u opsežni mit o Argonautima i legendarnoj potrazi za nedokučivimzlatnimrunom:zanjim u potragu kreće Jason, stiže u Kolhidu,noovdjenailazinagotovonemoguće prepreke da bi došao do njega, jedino mu u tome može pomoći magija - i tu na scenu stupa čarobnica Medeja. Unuka boga Sunca Helija, moćna i magičnim činima vješta, ta u rodu je i sa drugom velikom čarobnicom Kirkom, Medeja pogođena strijelom Erosa i zaluđena ljubavlju prema Jasonu čini nemoguće mogućim, on uspijeva ukrasti Zlatno runo, bježe od zločina koji su počinili. Dvoje zaljubljenihsevjenča,noopetbivajuprogonjeni, stižu na Korint, gdje im utočište pruža kralj Kreont. Jason podliježe čarima njegove kćeri, vjenča se sa njom svi uvjeti za tragediju su ostvareni, ponižena, osramoćena i ostavljena Medeja sprema krvavu osvetu.
U suvremenom ruhu
Svjedoče o tome i prve replike izgovorene u komadu, istoimenoj drami što ju je, vodeći se spomenutim helenskim mitom prije više od dva i po milenija, napisao Euripid, najmlađi od trojice nama najpoznatijih grčkih dramatičara, nakon četiri desetljeća ponovo postavljenom na scenu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, u režiji gosta iz Beograda Stevana Bodrože. Te replike izgovara Dadilja, sjajno je donosi Faketa Salihbegović-avdagić: “Poznajem je dobro. A strah me za nju, ne snuje li kakvo zlo. Jer kivno joj je srce, podnijet neće jad, što gadno trpi. Znam ja nju i bojim se. Ta strašna je, pa zavadi li se tko god s njom, taj neće lako zapjevati s pobjede!”/ (Euripid: Medeja - prijevod Koloman Rac). Dadilja nas, zapravo, uvodi u ono što ćemo gledati: saopćava nam kako su i zašto Jason i Medeja stigli na Korint, ali i upozorava - od sada ništa više neće biti isto. Već u prvoj sceni Bodroža nas priprema da ni “Medeja” koju ćemo idućih devedeset minuta doživljavati neće biti onakva kakvu smo navikli gledati - to jeste grčka heroina iz pradavnih antičkih vremena, ali u jednom suvremenijem scenskom ruhu - od prvih minuta igre gledamo je u kadi, mrzovoljnu i otresitu, kada ili više njih dominirat će, kao scenski rekvizit tijekom cijele predstave, u njoj će ubiti i vlastitu djecu, u kadi Medeja završava komad. Kaže Bodroža: “To rješenje je zajedničko, scenografa (Sabina Trnka) i mene, ja se i inače jako miješam u posao scenografa, ne mogu da režiram dok nemam viziju prostora, otuda su stigle te kade: šta je kada, kada je intiman prostor, kada je prostor u kome možemo da se čistimo, kada je prostor u kome možemo da vodimo ljubav, kada je prostor u kome možemo sebi da oduzmemo život, kada je prostor mnogih simbolika... tako da sve te ivice na kojima Medeja hoda u ovom trenutku u komadu su nekako povezane sa kadom, sa simbolikom kade!”
Uostalom,nijelidiogenesživioubačvi, kao posljednjem ljudskom skloništu, zašto ne dozvoliti Medeji da utočište i pribježište pronađe u jednoj običnoj kupaonskoj kadi! To je prva intervencija koju redatelj poduzima i bitno je da se izvede na samom početku komada - njime naglašava jedan pomalo samozatajan, ali ipak vrlo primjetan dašak ironije, pa čak i satire, kojim će, kao nekim poluvidljivim velom omotati zbivanja na pozornici, tragiku događanja pomalo pomjeriti ka apsurdu i odmaknuti predstavu od uobičajenog hoda po tračnicama klasične grčke tragedije - Dadilja, Glasnica, Učitelj, igraju ih vrlo precizno i točno prema redateljevoj zamisli već spomenuta Faketa Salihbegović-avdagić, Sabina Kulenović i Siniša Vidović, i kao lica kojanepripadajupovlaštenomkraljevskom rodu u ophođenju sa Medejom ne pokazuju taj očekivani stupanj poniznosti i servilnosti, dapače ponašaju se vrlo drsko i gotovo izazovno, na skali kazališnih žanrova kazaljku pomiču sa tragedije na grotesku - i to funkcionira besprijekorno! A da pritom predstava poštuje bitne sastavnice jednog Euripidovog komada.
“Pa to su arhetipovi koji su utkani u nas. Euripid jeste prvi pravi psiholog evropske dramaturgije i najveći psiholog od tri sačuvana starogrčka dramatičara i upravo te dubine, mrakove ljudske duše on prvi hrabro razotkriva i daje sebi u zadatak da ih oslika. Te njegove rečenice koje zvuče čudesno moderno, a pitanje je zapravo da li zvučemodernoilizvučepoznato,jersu rečenice koje smo često, u nekim trenucima očajanja sami sebi govorili”, smatra Bodroža. I dodaje: “Izazovno je baviti se Medejom. Tri hiljade godina je strašno malo - ja uvek razmišljam o tome kako je u vreme kada su pisane grčke tragedije postojao znači taj starogrčki jezik, u vreme kada su pisane vede postojao je taj sanskrt, ti jezici su toliko složeni kako nijedan jezik danas nije složen - znači koliko hiljada godina, koliko desetina hiljada godina su nastajali ti jezici kao autentičan izraz načina mišljenja ljudi koji su govorili tim jezikom da bi se došlo do tačke da se napišu ta izvanredna dela koja mi doživljavamo kao početak naše civilizacije. Prema tome, čovekova priča je jako dugačka i verujem da su neke
Medeje, i neke narcističke rane kakve Medeja ima, postojale i kod pećinskih ljudi. Nemamo zabilježeno, ali je tako. Grčke tragedije apsolutno ne gube na aktuelnosti. Grčka tragedija je neobično aktuelna, ne gubi savremenost jer su se te tragedije bavile čovekom!”
Euripidova“medeja”četvrtajepredstavastevanabodrože(beograd,1978) u BNP-U Zenica, nakon komada “Mousefuckers” Almira Imširevića, “Balkanskog rekvijema” autorskog trojca Imširević, Almir Bašović i Doruntina Bašo te omnibusa “Svakog trena mislimnate,zemljomoja”.dramujepreveo Gordan Maričić, izuzetno pitko i pogodno za scensku igru, naravno uz sve moguće štrihove i skraćenja, dramaturgiju i jezičku adaptaciju potpisuje Nedžma Čizmo, koja će u programskoj knjižici predstave zapisati: “Ono što nas je najviše intrigiralo jeste činjenica da je Medeja strankinja u gradu gdje je zatiče ljubavna nesreća i da je, iako nedužna, ona ta koja mora bježati i napustiti dom koji je konačno izgradila. Njena različitost od Helena među kojima živi, njihov odnos prema njoj i odbacivanje dovest će Medeju do osjećaja nepremostive usamljenosti i bezvrijednosti, da više neće biti u stanju racionalno rasuđivati i misliti o bilo čemu drugom osim o osveti”. Nešto slično na istom mjestu bilježi i redatelj: “U epohi u kojoj živimo, kada još stotine hiljada izbeglica, tj. migranata, svakodnevno dolaze u Evropu, svedoci smo kako su svi naši svetonazori, svi principi i pogledi na stvarnost dovedeni u pitanje naglim mešanjem sa ljudima koji su od nas drugačiji. Čovek nije sposoban lako da prihvati drugost i odatle se rađaju strah, ksenofobija, nasilje. Medeja je varvarka, duboko strana, usled svojih običaja i verovanja, sredini u kojoj živi. Ova treba da budu istisnuta, vraćena tamo odakle je došla, njeno lice puno strasti, bola i autentične žeđi za životom je poput nekog antiogledala na kom Jason i ostali koji okružuju Medeju ne vide sopstveno koristoljublje, flegmatični i pragmatični mir, emotivnu ugašenost, pregaženost imperativima sticanja i materijalnog. Zato što ne vide te rezone na njenom licu, oni je se plaše, daleko pre no što je ubila svoju decu. ‘Medeja’ je danaspričaobezuspešnomsusretucivilizacijakojirezultiratragedijom,‘medeja’ je priča o licemerju, tobožnjeg, prihvatanja drugosti, da bi se potom ta drugost odbacila jer nikada iskreno nije ni bila prihvaćena...”
Iza velikih zastora
Bodroža znalački krati komad, izbacuje Zbor, mijenjaju ga tek dvije Korinćanke, vrlo usklađeno ih igraju Snežana Vidović i Selma Mehanović, mnoge epizode, prizore i scene koje nisu neposredno vezane uz glavni dramski tok - sazrijevanje plana osvete i središnji lik - samu Medeju - jednostavno briše, nema ni djece u finalu, ali ih zato vidimo u sjajno odigranoj igri sjena iza velikih zastora! Scenografkinja i kostimografkinja je Sabina Trnka, posvećena detalju koji upotpunjuje sliku u cjelini - najbolje se to vidi na haljini koju nosi Medeja. Naime, na samom početku komada njen inače svijetao, boje pijeska kostim ima maleni crni obrub, poslije prvih ubojstava Korinćanki on se znatno širi prema gore, a nakon trovanja nove Jasonove nevjeste i njena oca Kreonta, te čedomorstva, ta crnina preuzima veći dio njene haljine, da bi u samom finalu i nju odbacila i obukla neku sasvim drugu, plamenokrvave, crvene boje. Ton i atmosferu povremeno potcrtava vrlo dobro muzika Igora Kasapovića, scenski pokret i koreografiju potpisuje Emir Fejzić, a scenski govor Mehmed Porča. Tri muška lika okružuju varvarku i čarobnicu: Jason, njen odmetnuti muž, častohlepan i posvećen novoj ljubavi, Kreontovoj kćeri, rola je to Nusmira Muharemovića, odigrana sa svim potrebnim nijansama, proživljena i uronjena duboko u lik. Egej Benjamina Bajramovića, jedino lice koje bezrezervno podržava Medeju, tu iskrenost i privrženost odaje od početka do kraja te nevelike uloge, dok je Kreont, neumoljivi vladar, gospodar života i smrti na Korintu, kralj koji će Medeju prognati iz svog kraljevstva, surov i milostiv istodobno, svjestan da griješi što se tako ponaša i da će ga to koštati - odlično se snalazi u tom procijepu i toj dilemi glumac Saša Handžić. Lana Delić je Medeja - strasna, neobuzdana, obijesna i okrutna, strašna u osveti, ali i izuzetno nježna i osjetljiva u dodiru sa djecom, to lomljenje unutar sebe same kada spoznaje da će ipak ubiti vlastitu djecu, ali se i bori protiv toga, no uzalud, svakako spada u vrhunce predstave. Lana Delić i njena Medeja ono je što će se pamtiti dugo nakon što napustite pozornicu na kojoj ste ju gledali.
“Dok pišem, nastojim biti vjeran jednom snu, a ne okolnostima. Dok pišem, ne mislim na čitatelja (jer čitatelj je izmišljeni lik) i ne mislim na sebe (možda sam i ja izmišljeni lik), već mislim na ono što nastojim prenijeti i činim sve da to ne pokvarim.
Čovjek nije sposoban lako da prihvati drugost i odatle se rađaju strah, ksenofobija i nasilje
Grčke tragedije apsolutno ne gube na aktuelnosti. One su neobično aktuelne, ne gube savremenost jer su se te tragedije bavile čovjekom
Dok pišem, nastojim zaboraviti sve u vezi sa sobom. Zaboravljam osobne okolnosti. Naprosto pokušavam prenijeti sadržaj sna. A ako je taj san nejasan i mračan (što u mom slučaju obično jest), ne pokušavam ga uljepšati, niti čak razumjeti. Može biti da sam u tome i dobar...” Tako je nekoć, na svojim predavanjima koja je držao na Harvardu koncem šezdesetih godina prošlog vijeka govorio veliki Jorge Luis Borges. Svoj san o Euripidovoj Medeji strasno i predano nastojali su nam prenijeti glumci BNP-A Zenica, pod redateljskom palicom gosta iz Beograda Stevana Bodrože.