Iz grobova ustaju dobri Bošnjani

Vjeru možeš birati. A šta si po nacionalnosti, šta si po rođenju? To ne možeš birati, govorio je Sidran

Zanimljiva je i tvoja pjesma, znam, sad ćeš ti to odmah izrecitovati, “Iz grobova ustaju”. Kažeš: “U progon, u grob, ko djeca, bezazlena odlaze bosanski Muslimani. I tvoj Rudo u “Zvorniku” bezazleno ulazi u opasne situacije. Ovo je tvoja definicija Bošnjaka kako su ušli u rat.

Sidran: “Dobro, to je autodefinicija. To bošnjački narod sam sebe definira. A autodefinicije ne moraju biti tačne i obično nisu. Jer, ako bismo vjerovali u tačnost srpskog naroda: pravedan, nikad nikom zla nije nanio itd...”

Švercerski kofer

Ipak, Muslimani kao djeca nisu svugdje ulazili, kako si napisao.

Sidran: “Ta pjesma ima dva, tri skrivena dna, kao oni švercerski koferi. biti Musliman i biti Bošnjak... Molim, Šefko, da ovo bude doslovce...

Biti Musliman i biti Bošnjak – to su dva tačna odgovora na dva različita pitanja. A tada su u Sarajevu postojali, među njima i neki meni veoma dragi ljudi. Strahovito pametni! Pametniji od mene po sto puta! I šakom o sto je lupao jedan strahovito pametan čovjek, kad mrva njegove pameti vrijedi kao deset mojih. I lupajući, govorio je: ‘Nema Bošnjaka u rovovima. U rovovima su Muslimani’. To je bio jedan veliki skup. Tad sam ja usto i izgovorio ovu misao: Činimo spor oko nečega što je jednostavno. A jednostavnost je u ovoj definiciji koju sam reko:

’Biti Musliman i biti Bošnjak su dva tačna odgovora na dva različita pitanja’. Šta to znači? Biti Musliman

Koliko god grdili Vuka Karadžića, jer on je u svojoj neukosti proizveo ove političke gluposti, ono: Srbi, vamo, tamo... Ali, kad su njega priveli dvoru, kako se zove, onaj Kopitar, pa bio Gete, pa ga pita kraljica, kralj, ko li ga je pitao:

’A šta ste vi po nacionalnosti’? On je odgovorio genijalno, kako se bolje ne može odgovoriti:

’Znate, Vaša visosti, ja sam po nacionalnosti ono što biste i Vi bili da Vas je moja mati rodila’”.

E, sad, molim te – o toj pjesmi. Nemoj mi žurbe!

Dakle:

“Silaze u grob ko djeca bezazleni bosanski Muslimani. Imaju još dvije takve strofe. I onda ima:

Iz grobova ustaju

U duhu jači dobri Bošnjani.

Dakle, ta kataklizma, koja nas je zbivala, dovela nas je do nacionalne samosvijesti. On mene ubija kao muslimana, jer on i ne da da ja budem Bošnjak. Jer, ako sam Bošnjak, njegove pretenzije na moju zemlju... ima da nestanu, da se istope. Lakše će osvojiti moju zemlju ako u njoj ne postoji insan i narod po imenu zemlje”.

Sidrane, da završimo ono kako si u ratu ispravljao novinare, a i druge, koji supisaliiligovorilida“padajugranate”.

Uvažena sugestija

“Istovremenojenašzavodzazdravlje izdavao svakodnevno saopštenje koliko je u Sarajevu žrtava. I redovno upotrebljavao termin: Danas je u Sarajevu poginulo 19... A ja im se nisam skidao sa leđa. Stalno sam im dokazivao i pokazivao: Nije – poginulo! Pogine čovjek kome cigla s krova padne na glavu. Pogine čovjek u saobraćajnoj nesreći. Ovi ljudi su ubijeni, svjesno. Dugo je to trajalo, dok mi jednog dana nije pokucao na vrata, mislim da se Smajkić zvao, je li Arif, i kaže:

’Evo, završena je sjednica, gospon Sidran. Odlučili smo da prihvatimo vašu sugestiju’. Pa, su onda počeli pravilno govoriti: Danas je u Sarajevu ubijeno... A ne – poginulo!”

Novinar Oslobođenja Šefko Hodžić je prije dvije decenije posjetio Abdulaha Sidrana, povodom izlaska iz štampe sabranih djela u pet knjiga velikog pisca, u njegovoj kući u selu u blizini Goražda, a potom i u Sarajevu. Hodžić se prisjeća zanimljivih razgovora koje je tada vodio sa Sidranom, koji nas je napustio ovih dana.