Više od tragedije
VAGON POKRETNIH SLIKA: Film “The Iron Claw”, u režiji Seana Durkina, drama je o iscrpljujućem i negativnom uticaju oca na sinove koji je doveden do krajnjih granica i u konačnici uništenja jedne porodice
The only way to beat it is to be the toughest, the strongest, the most successful, the absolute best. To rely on no one but ourselves. I will get us there.
- The Iron Claw (2023)
Sada već slavna rvačka porodica Von Erich glavna je tema ovog filma i bazirana je na istinitoj priči o tragičnoj sudbini njenih članova. Fritz von Erich ime je koje je Jack Adkisson uzeo kada je započeo rvačku karijeru, a proslavio se potezom gvozdena kandža (u kojem širi svoju šaku preko lica protivnika zadajući mu bolan udarac). Iako se nije predugo zadržao na sceni i bez titule svjetskog prvaka, svoje je ambicije po svaku cijenu želio prenijeti i na sinove. I u tome je uspio. “The Iron Claw” je film o njima.
Posljedice odluka
Najstarijeg Kevina (Zac Efron) upoznajemo gotovo spremnog da se bori za titule u teškoj kategoriji, Kerry (Jeremy Allen White) vježba za Olimpijske igre, David (Harris Dickinson) jako brzo postaje senzacija u svijetu rvanja, dok je Mike (Stanley Simons) jedini kojeg taj svijet pretjerano ne zanima i naklonjeniji je muzici negoli sportu. Ništa drugo na kraju neće biti važno jer će Fritz (Holt Mccallany) biti taj koji će odlučivati za sve njih. Tragični događaji koji će uslijediti i nizati se jedan za drugim natjerat će Fritza da pomisli kako njegova porodica mora da je prokleta kada joj se događaju ovakve stvari, kasno shvatajući da nije u pitanju nikakva kletva, već posljedice njegovih odluka.
U nešto više od dva sata uronjeni smo do u detalje u misli i emocije svih likova, naročito braće Von Erich od kojih svaki sa sobom nosi teret očevog odgoja koji je usmjeren ka izražavanju bestijalne muškosti, a koja se do kraja razotkriva i kao glavni krivac i katalizator porodične drame. Fritz je sve svoje ambicije usmjerio prema sinovima i umjesto očinske ljubavi dao im je očinski bijes. U početku su braća uspijevala kanalisati njegove prijekore u ringu, ali su i njihovi međusobni odnosi umnogome zavisili od toga ko je u određenom trenutku Fritzov miljenik. Nakon smrti braće, Kevin će najjasnije sagledati posljedice takvog odgoja i života, bijesan na oca što mu je uskratio da ikada više bude brat - jedina uloga koju je volio.
Uz sve ovo, “The Iron Claw” je nesumnjivo dobar film koji odlično podnosi teret svoje kompleksne teme. Reditelj uspijeva napraviti balans između ličnog i kolektivnog, između porodice i društva pa tako u filmu imamo i jedan vrlo autentičan prikaz Teksasa sa kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka, uz mnoštvo fotografija i muzike koji su snažno obilježili spomenuti period. A i glumačke izvedbe valja pohvaliti, naročito Zaca Efrona, koji je odlično utjelovio Kevina von Ericha kroz kojeg se najbolje reflektuju odnosi svih članova porodice sa ocem. Nakon tragične Davidove smrti u hotelskoj sobi u Japanu i rutinske operacije ramena nakon koje Mike ostane u komi, Kevin se pita: Zašto nam se sve ovo događa?, shvatajući ubrzo da je jedini krivac za to njihov otac koji je po svaku cijenu želio da njegovi sinovi krenu njegovim putem. Fritz će na jednom mjestu u filmu reći:
“Bavio sam se rvanjem kako bih nas mogao izdržavati. I uvijek sam se nadao da ćete vi momci izabrati drugu profesiju. Ali Olimpijske igre su vam oduzete kao što je profesionalni fudbal uzet od mene. Svijet nam stalno nešto uzima i muka mi je od toga, želim da uzvratim. I što nas je više u tome zajedno, to bolje.”
...i tada ćemo razumjeti da Fritz kroz njih ostvaruje svoje želje i neostvarene uspjehe. Govori o tome ponajbolje upravo činjenica da je sinove, uprkos tragedijama koje su ih stalno dočekivale, uporno želio vidjeti u ringu i sa zlatnim pojasem oko struka. Očeva dominantnost koja se ostvaruje pod krinkom brige za porodicu ništa je drugo do toksični mehanizam kontrole i zadovoljavanja vlastitih ambicija. U filmu se jako dobro uspijevaju sagledati negativne implikacije odrastanja u sportskoj porodici, gdje je pater familias onaj koji svu svoju djecu vidi kao svoje nasljednike u doslovnom smislu te riječi.
“The Iron Claw” je nesumnjivo dobar film koji odlično podnosi teret svoje kompleksne teme
U filmu se jako dobro uspijevaju sagledati negativne implikacije odrastanja u sportskoj porodici
Patološka opsesija
Govoreći o tome, “The Iron Claw” bez sumnje ima blistave trenutke u ringu koji će zasigurno zadovoljiti i ljubitelje sporta, ali je primarno fokusiran na tragediju porodice koja se uništava pod teretom patološke opsesije i emotivnog zlostavljanja. Fritz se povukao iz svijeta rvanja, ali nije uspio osvojiti titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji i sa tim neostvarenim ciljem je započeo živjeti živote svojih sinova. Nekada vrlo otvoreno pokazujući koji mu je sin u tom trenutku omiljen i surovo degradirajući one koji to nisu bili.
Važno je napomenuti kako ovo nije dokumentarni film niti je u potpunosti vjerodostojna preslika Von Erichovih života, ali to za cjelovito razumijevanje nije ni važno niti se Durkin ovdje poigravao faktografijom. Za njegov film je ključno bilo, kroz prikaz svakodnevnice porodice Von Erich, predstaviti strahovite posljedice lošeg roditeljstva i kontinuiranog zlostavljanja kroz koje su svi, bez izuzetka, prošli. Iz tog razloga se Kevin ostvaruje kao najcjelovitiji lik u filmu, dok su ostala braća više nalik na figure u rukama njihovog oca negoli psihološki iznijansirani likovi. Što u određenom smislu jeste mana, ali mi se čini ipak neizbježna kada je riječ o ovako postavljenoj priči. Uprkos svemu navedenom, “The Iron Claw” je jasan i vrlo konkretan u svojoj zamisli i sa vrlo visokim stepenom univerzalnosti kada je riječ o temama koje plasira kroz Von Erichove.
Uprkos tjeskobi koju je nemoguće izbjeći kada je riječ o ovakvoj priči, “The Iron Claw” prevazilazi i temu značaja i uticaja rvanja kao sporta u tom periodu jer se ostvaruje radije kao epitaf emocije koja je bila toliko snažna da je pobijedila i sam život.