Duša našeg grada

Tu pjesmu, uz još jednu moju pjesmu, kaže Sidran, odmah su u Sarajevu književnici, i mladi književnici, što je meni bilo bolno, proglasili udvaračkom prema režimu

Sidrane, kažeš ovako:

“Bolesnik Sarajeva, opet.” Sigurno se sjećaš te pjesme?

Sidran: “Postoje u mojim knjigama dvije, tri pjesme sa naslovom ‘Bolesnik Sarajeva’. Svako će se sjetiti onoga iz svakodnevnog života ‘bolesnik Želje’, ‘bolesnik Sarajeva’. Dakle, to su ljudi... Eto, važnije im je da mu tim pobijedi nego da mu šćer bude zdrava i živa. E, pa, iz psihologije takvog nekog čovjeka, koji je ‘bolesnik Sarajeva’... Sve mu je drugo nevažno, Sarajevo mu je važno.”

Proslava jubileja

Čitam početak te pjesme: “Nije mi žao što ću umrijeti...”

Sidran me prekida i nastavlja da

Sarajevu književnici, i mladi književnici, što je meni bilo bolno, proglasili udvaračkom prema režimu. To je vrlo bolno za mene. Jer, u suštini, i kako god se uzme, nije tačno. Evo kako je to!

U hotelu Holiday Inn, mislim da je bio decembar 1992. ili, možda, da je mrva zašla u 1993, Sarajevo, kao fudbalski klub, slavilo je neki svoj jubilej. Ne znam koji, kako. Ali sam tog popodneva čuo od ljudi da će biti veliki koktel. Bezbeli, ja ću doći. Jer, tu smo da se okupljamo pod granatama... I da je bila sjednica taka i taka, da ne znaju šta će i kako će. A predsjednik je bio bogat privatnik Hamo Muhamed Granov. I to šta sam ja pokupio iz tih usta u ili tu koja je bila, Titinu, pa dok su krečili, sišla. I ne znaju šta će. I sad ja napišem kako raspravljaju: ovaj bi ovo, onaj bi ono. A vjerujem da sam to dobro zaradio kod nekoga sevapa.” (Sidran recituje pjesmu “Duša našeg grada”): “Iz vitrine, iza tankog stakla, uramljena kao da je nova, gledala ih slika Hasetova. Tu predsjednik...” (To je Hamo Granov) “...presiječe stvar, demokratski efikasno, uprijevši prstom u vitrinu...”. Jer ranije se govorilo: “Ima l koga da mu nije valjo Tito?” Pa, oni, Bogami, ima i takvih da im nije valjo. Pa, “Ima l koga da mu nije valjo naš predsjednik Aljo? Kad osmotriš dobro sa tri, četir strane, našle bi se i tu neke mane.” I onda, pata karte, ne zna se šta će se. A otamo ih gleda Hasetova slika. Tu Hamo Granov, uprijevši, tu ja pjesnički izmišljam, imam pravo na to... I kaza: “Ima l iko, na cijelom svijetu, kom je išta učinio krivo? Ima l iko kome nije svoje srce živo davo? Eno onaj. Duša našeg grada.”

“I ja bih volio da se to dobro upamti: Hase je duša ovog grada...”

Bio si vidovit za ovu situaciju, kad je u pitanju dilema između Titove ili Alijine slike. Našao si treće rješenje: ni jedan ni drugi, nego - Hase!

“I tako su postupili”, kaže Sidran.

Uzajamno poštovanje

Poveo se razgovor o Izetbegoviću.

Sidran kaže kako je između njega i predsjednika Izetbegovića bilo “izvjesno uzajamno poštovanje. Ja njega kao čovjeka, i političara i vođu svega. On mene kao pjesnika i, vjerovatno, kao nekakvu ljudsku prirodu.”

Izetbegović Ti je rekao: “Čuvaj se, potreban si narodu i porodici!”

Sidran: “On je poslo doktoricu iz zgrade u kojoj je on bio. Ona je ušla u moju sobu da mi kaže: ‘Ja sam došla odozgo. Zamolio me Predsjednik da dođem i da Vas zamolim da poštujete ljekarska pravila i upute, jer još ste potrebni našem narodu.’” “A čuvaš li se?”

“Tome treba dodati”, kaže Sidran, “još sam potrebniji sebi nego narodu. Narod se brzo obikne bez ikoga.”

Aliji