Roman o pravdi, hrabrosti i solidarnosti
Roman Izedina Šikala “Velika avlija” (izdavač “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2023. godina) podsjeća na događaj kada su 3.000 Sarajlija spasile živote 13 nevino optuženih Jevreja
“H iljadu i jedna noć” neupitno je, nepobitno i opće priznato, jedno od najpoznatijih djela u svjetskoj književnosti. Malo kome na um pada i malo se ko sjetio da, kada Šeherzada caru ili kralju priča uzastopce bez prekida hiljadu i jednu noć ili dvije godine i devet mjeseci čarobne i bajkovite priče, ona tim usmenim umjetničkim činom spašava hiljadu i jedan život od izvjesne i sigurne smrti. Naime, prije Šeherzade car ili kralj je svaku noć spavao sa drugom ženom i svaku je ujutro lišio života jer mu nije znala pričati lijepe priče.
Kao što je svojevremeno deset stoljeća prije Šeherzade veliki učenjak fizičar i matematičar Arhimed pomoću nauke, velikih ogledala, spasio grad Sirakuzu, tako je Šeherzada pomoću umjetnosti spasila hiljadu i jedan ljudski život. Umjetnost - ars, mimezis, poezis je jedan od dragocjenih darova i oblika ljudske svijesti kao specifičan vid duhovne i moralne djelatnosti, unutar čovjeka, na lijep način. Ona u sebi sadrži elemente stvarnosti i osjetilnosti, a istovremeno uključuje u sebe kreativni momenat, samo umjetničko djelo, kreativni akt, čin i proces.
Slika slike
Ma koliko bila kreativni momenat, stvaralački akt, proces, inspiracija, nadahnuće, ilham, ilmu/ledun, umjetnost je neminovno i oponašanje, na neki način podražavanje/ mimezis, imitiranje i kopiranje vanjskog ili epifonimenalnog svijeta i života. Zato je po Platonu realni stvarnosni svijet isključivo slika, sjena ili kopija svijeta ideja, a umjetnost nije ništa drugo nego oponašanje, podražavanje, sjena i slika vanjskog svijeta, dakle kopija kopije ili sjena sjene, ili slika slike. Za Aristotela, ljudskoj naravi je kao mislećem biću svojstvena imitacija, ali umjetničko oponašanje nije puko i automatsko preslikavanje kamerom vanjskih pojava i stvarnosnih događaja, već njihov unutrašnji doživljaj, shvaćanje i viđenje umjetnika u sebi, pomoću umjetničkog genija, nadahnuća, inspiracije i darovanog talenta - Ilhama.
Primjera radi, Picassova slika “Gernica” za ljudska srca, duše, žića i bića jače je i veće svjedočanstvo o nacističko-fašističkim zločinima u Španiji od 1936. do 1939. godine od svih kamera i dokumenata svijeta. Kako je moguće da samo jedna slika možda veličine metar sa metar ima toliki i takav utjecaj na opću, posebnu i pojedinačnu svijest? Kvantna fizika kroz empirijsko znanstveno istraživanje potvrđuje novu paradigmu da je svijest, a ne materija, koja je u neprestanom procesu i promjeni, temelj sveg postojanja. Larry Dosseyen piše: “Um nije u prostoru i vremenu ograničen na mozak i tijelo, iako može raditi kroz mozak i tijelo. Kao rezultat toga ako je um, nelokalan, postoji jedan um, koji je indentičan onome što zovemo Duša. Postoje dokazi da se um ponaša na nelokalan način. Možda je to teško zamisliti, ali fizikalni eksperimenti pokazuju da je nelokalnost karakteristika svijeta na subatomskom nivou.”
Amit Goswami, profesor fizike, piše: “Mentalni fenomeni kao što su svijest o sebi, slobodna volja, kreativnost, pa i izvanosjetilno opažanje, dobivaju jednostavne, zadovoljavajuće odgovore kada se problem uma i tijela preformulira, slika uma, mozga omogućava nam da sebe u cjelini shvatamo u skladu s onim što stoljećima tvrde velike duhovne tradicije. Svemir je sastavljen od jednog cjelovitog polja svijesti neograničenog, nepodijeljenog i vječnog. Ta ista svijest i individualno se doživljava kroz materijalne fizičke nosače-nosače (kao što se struja provodi kroz bakarnu i drugu žicu ili svjetlo kroz stakleni prozor, a ni žica nije struja niti je prozor svjetlost) koju zovemo tijelo i um. Međutim, to doživljavanje je iluzija, ili kao što bi rekli učitelji, potrebno je prodrijeti duboko iza ovog iluzornog identiteta, da bi se sebe doživjelo kao ono temeljno cjelovito polje Jednote svijesti.”
Preneseno na plan života, doživjeti i gledati devet milijardi ljudi kao samog sebe na drugačiji, različit, ravnopravan, slobodan, miran i povjerljiv način. “Odmah pada u oči da kur’anska antropologija polazi od ideje integralnog (cjelovitog) čovjeka. Čovjekov život nije puko trajanje (animalnost) ili samo briga za svakodnevnost nego je unutrašnji zadatak duhovnog i moralnog samoosvješćenja. Apsolutno (idealno) se sigurno ne može doseći, ali je čovjekova dužnost stalno mu stremiti čistim srcem i valjanim djelima, duhovnim znanjem i unutrašnjom intuicijom. Zbog toga je Ruh-duh postao najviša oznaka čovječijeg bića. Socijalna strana čovjeka neobično je značajan faktor za ideal pravog života. Islam je po svojoj biti individualni čin (niko ne može za drugog vjerovati) srca i ruha, ali je on intencionalan na kolektivnu sudbinu čovjeka. Iz Kur’ana se da izvesti dokaz da ideal pravog života pojedinca, tj. Sa smislom (teleolosom), zrači i znači svoju vrijednost na sve druge. Prema Kur’anu čovjekov život je zadatak (misija), a ne samo svakodnevno (kao na pokretnoj traci) bivanje, to je zadatak čovjeka da se ostvari onom što ga određuje čovjekom: stičući svijest o sebi, o svrsi i istini života. Život je samo Božiji dar, moralni zakoni, što ih Kur’an objavljuje uzdižu čovjeka na razinu života i taj život čine smislenim i lijepim. Zemaljski život nije uzalud stvoren i nije lišen smisla. Ali je on dan u jednom kontekstu višeg pravog (i neprolaznog smisla).” (Nerkez Smailagić, “Uvod u Kur’an”, 42. i 43. str.)
U svojoj strukturi ili sastavu čovjek je biće sa četiri dimenzije: đism - tijelo, nefs - egzistencijalna stvorena duša koja tijelo vodi i nosi u sve zemaljske izazove, akl - um i razum koji treba da kontrolišu jačeg od sebe, a to je nefs. Četvrta dimenzija čovjeka i jedina koja nije stvorena nego preko meleka (anđela) u čovjeka udahnuta je Ruh - duh koji nikada ne griješi, nikada ne prekida veze sa Stvoriteljem i nema materijalnih izazova. Sufije kažu, dok je Ruh bio skupa s tijelom, on je gledao okom, slušao uhom, mirisao nosom, dodirivao rukom, ali suštinu stvari znao je sam po sebi i za sebe.
Četiri su odlike i manifestacije Ruha: savjest, stid, sjećanje i san. Svijest kao sveukupno znanje o pojavnom svijetu pita i proučava šta je ovo i čemu prolazno služi, a savjest pita čije je ovo, koja mu je konačna i neprolazna svrha i je li to neprolazna vrijednost ili samo relativna korist. Preko svijesti svijet i život se zna, a preko savjesti se spoznaje. Suprotstavljati svijest i savjest jednu drugoj je zločin na ovom i grijeh na onom svijetu. Bez svijesti nema pamćenja, bez savjesti nema sjećanja. Bez svijesti nema straha, bez savjesti nema stida. Kada spavamo u Sarajevu, a sanjamo se u Berlinu, u Berlin je tu noć neko putovao, ne tijelo nego Ruh.
Ni u Begovu ni u Carevu već odavno ne zalazim. Ne mogu. Gospodar nam zabranjuje prilaziti namazu u pijanom stanju, a tamo džamije pune pijanih. Opile ih vlast, čast, strast
Povijesna podloga
U muslimanskoj tradiciji i pojedinačno - posebnoj i općoj svijesti, iskustvu i doživljaju svijeta i života avlija je srednja bitno značajna veza, kupola i halka između intimnog, privatnog, porodičnog, familijarnog i javnog, društvenog i zajedničkog života. Zato je avlija prostrana, široka, ukrašena, mirisnim cvijećem nagizdana, lijepim kamenim ćilimom zastrta, vodom sa česme kao i kuća neprestano čišćena i održavana. Svaka avlija ima svoju kapiju, što znači adresu, red, poredak, sistem i organizaciju, a iznutra povjerenje, sigurnost, mir, blagostanje, zaštitu, em
Krivi su što su Jevreji, druge krivnje nema. Da Bog sačuva i zakloni! To je Šejtan-paša! Poslao je paša haber da se mogu otkupiti za petsto zlatnih kesa, ne pitajući koliko imamo
patiju, solidarnost i pravdu kako je definira Aristotel: “Pravda je vrijednost i vrlina u kojoj je cilj (bez obzira na cijenu koštanja) tuđa, a ne moja dobrobit.”
O takvoj (a ne tijesnoj, mračnoj, nesigurnoj, neizvjesnoj, smutnoj, “prokletoj”, krvavoj, zlokobnoj, nasilnoj) “Velikoj avliji” piše roman Izedin Šikalo. Kao podloga mu je poslužio neupitni i nepobitni povijesni događaj kada je tri hiljade mudrih, odvažnih, hrabrih, uspravnih, dosljednih, iskrenih i pravednih Sarajlija sa svojom ulemom na čelu - intelektualcima, ešrafom - elitom, uglednicima iz javnog, društvenog, kulturnog, privrednog, ekonomskoj, političkog i vjerskog života, da sebi učine trajno dobro i zarade sevape tako što će iz zindana - robijašnice izbaciti i spasiti živote dvanaest nevino, nikom ni krivih ni dužnih Jevreja sa trinaestim rabinom Mošom Danonom, optuženih od zlih, podlih, podmukli, pokvarenih i perverznih duša.
Učinili su to na temelju osnovnog principa vjere na kojem počivaju ispravni međuljudski odnosi da čovjek imperativno i bezuvjetno treba čuvati, braniti i spašavati sebe od samog sebe ne čineći ništa što ugrožava, urušava i uništava njegovo zdravlje, moralni integritet, intelektualni kapacitet, unutarnji identitet, subjektivni autoritet i egzistencijalni dignitet, dostojanstvo, na isti način imperativno i bezuvjetno u svim sferama i po svim pitanjima, principima i načelima života čuvati, braniti, štititi i spašavati druge od sebe i na taj način i ovosvjetskim i onosvjetskim zakonima da aktivnom, preventivnom, pravovremenom i primjerenom odbranom čuvamo i spašavamo sebe od drugih, sve u okviru dozvoljenih i propisanih granica.
Sufije kazuju - čaršija je šejtanska džamija. Evo šta jedan od likova ovog polifonijskog romana Šahzudin kazuje: “Dugo nisam silazio u čaršiju. Nisam željan ni vreve ni galame. Volim ove male mahalske džamije, njihov miris i tišinu. Ni u Begovu ni u Carevu već odavno ne zalazim. Ne mogu. Gospodar nam zabranjuje prilaziti namazu u pijanom stanju, a tamo džamije pune pijanih. Opili ih vlast, čast, strast, neznanje, pohlepa, srdžba, zavist, mržnja, oholost i trka za dunjalukom, a takva pijanstva te mogu držati godinama - nekada do smrti - da se nikad ne otrijezniš. Na dnu sokaka ispod tekije sretoh sarafbašu velikog hasida - ordoksan pobožan vjernik Rafaela Levija. Mene traži. Nisam očekivao ovog starca, pa mu se ipak obradovah. Rekoh ti ja, moj Šahzudine, da sjeme zla neće mirovati. Sva ona travnička smutnja spustila se danas na sarajevske Jevreje. Rekoh li ti ja? Polako, Rafaele! Kakva smutnja? Eto, u naš šeher došao je ovaj novi paša, pa odveo u hapsanu i okovo dvanaest najuglednijih Jevreja i sa njima trinaestog rabina Mošu Danona. A zašto? Možeš li mi sad pojasniti ono ritualno umorstvo? Ma, mučno mi je govoriti o tom. Stara je to priča. Ih! Uglavnom, mržnja, zavist i pohlepa tjerali su druge da kazuju protiv nas Jevreja. U cijelome svijetu! Oni što nas ne vole, a ne vole nas mnogi, kazuju da su Jevreji mračna sila koja hoće upravljati cijelim svijetom. Tako je nastala priča da Jevreji u nekim ritualima koriste krv ubijenih kršćana kako bi bili zdraviji i kako bi im godina bila rodna. U tu priču povjerovali bi samo neuki, prosti ljudi, a Bog dao da neprosvijećenih ima napretek. Glupost raste i na suhom, ne treba mu kiša. Takve priče u Bosni se nikad nisu pričale, a sad me strah! Čega da te bude strah! Strah me pokvarenih i zlih ljudi, nerazumnih razvratnika. Razmišljam o prošlosti, naglašavam sadašnjost, a bojim se budućnosti. Ko je mogao znati šta će se sve ovom zlotvoru (odrodu od svoga naroda) roditi u blesavoj glavi Moši Haviji. Šta je bilo da ga izbacite iz zajednice? Zato što je nevaljalac! Sramotio je nas Jevreje na svakom koraku i na sve strane. Vi ste ga istjerali iz svoje zajednice. Kutarisali se belajsuza, a on se utrpa nama. Nismo mi Jevreji krivi. Kako smo mogli znati šta će taj spletkaroš učiniti i da će kadija prihvatiti njegovo pokajanje i sam Bog zna kako izgovoren šehadet. Zlo veliko! Na kraju, kad vidje da mu je sva priča i pisanija otišla uprazno, sjetio se (izdajnik židovskog naroda) i ritualnog umorstva. Čijeg umorstva? Nikome nijedno čeljade ne zafali, ali pokvarenjak optužuje, pa ti se sad brani. Eto, optužio je svoju dojučerašnju braću za taj gnusni čin! Smutljivac. Sjeme smutnje posijano po Travniku neće mirovati, jer sjeme zla i srdžbe nikne tamo gdje se i ne nadaš. Oblak smutnje podno Vlašića, što je pritisnuo travničke Jevreje, začas može skliznuti tu do Trebevića. A zašto, kakva im je krivica? Krivi su što su Jevreji, druge krivnje nema. Da Bog sačuva i zakloni! To je Šejtan-paša! Poslao je paša haber da se mogu otkupiti za petsto zlatnih kesa, ne pitajući koliko imamo. Kad bi sarajevski Jevreji prodali svu svoju i pokretnu i nepokretnu imovinu, ne bi mogli ni do pola dobaciti, a on gladan pa malo mačku i teleća glava. Zlo i naopako!” (str. 253., 254., 221., 222. i 255.)
Sve umne, mudre, hrabre, moralne, ulemanske i intelektualne glave Sarajeva: šejh Abdullah efendija, Šahzudin pisar kod Bašeskije, pravedni kadija Emin Isević, Gazi Husrev-beg, Gazi Ahmetaga Bosnevija, koji sa vrata Konaka proziva: “O valijo, o Šejtan-pašo, anadolska nesrećo, zašto se sakrivaš, izađi i kaži koja je krivnja okovanih!” (str. 264.) Tri hiljade Sarajlija iz svih struktura društva spasile su živote 13 nevino optuženih Jevreja, a 249 najuglednijih građana potpisalo je mahzar kolektivnu peticiju za sultana i ona je imala efekat jer je Šejtan-paša obješen, a izdajnika svoga naroda Mošu Haviju su njegovi likvidirali.
Sociologija se bavi društvenim tipovima, književnost pojedinačnim likovima. “Velika avlija” je roman pozitivnih i negativnih likova. Pozitivni likovi nosioci znanja i pismenosti su: Mula Mustafa Bašeskija, Šahzudin, mudrac i muderis hadži Hikmetefendija Gradaščević, šejh muderis Ahmed ef. Dubničanin, šejh hadži Abdullah efendija Čengić, hafiz Rusmir ef. Kojak, Muhammed Kučuk, sin hadži Ahmed ef. Dubičanina, Sidki Salih-efendija, Šefćet Džebžibula, likovi nosioci junaštva, hrabrosti i neustrašivosti su: Hasanaga Beširević Pećki, Pašaga Bilajac, Krajičnik Husan-beg Kojak, Ahmetaga Bosnevija bajraktar bilavski, likovi nosioci plemenitosti, darežljivosti pravih domaćina i imućnih ljudi su: Ibrahimbeg Kojak i muhtar Husref Mrndžo.
Među pozitivnim likovima su i kršćani i hrišćani i Jevreji kao što su rabini: Rafael Levi i Moša Danon. Negativni i zli likovi su markirani i raspoznatljivi po imenima i nadimcima kao što su Duran Suprda zvani Prdimula i Moše Havijo - nevaljalac, belajsuz, spletkaroš i cinkaroš svoga naroda. U muslimanskom društvu i civilizaciji Jevreji nigdje i nikada nisu živjeli izolirano u getima, sovetima i izoliranim četvrtima i sa bilo kakvim trakama na rukama. Na 191. stranici romana piše: “Jevrejska zajednica je najmalobrojnija. Žive u gradovima, nikada na selu. Većina ih je u Sarajevu. Bogatiji prave kuće po muslimanskim mahalama, a sirotinja je smještena u zgradu koju zovu Velika avlija. Nalikuje getu, ali nije geto, jer se kapija nikad ne zatvara. Provjerio!
Svi Sarajlije su ponosni na ovu zgradu koju rado zovu Sijavuš pašine daire, nekad Čifuthana, a najčešće Velika avlija. Jevreji kažu Kortiž. Vole Bosnu, a sanjaju Jeruzalem.”
Polifonijski roman pred nama na 290 i jednoj stranici ima samo jedno poglavlje. To je roman mudrih izreka, pouka i poruka i sudbinskih dilema. Kao što glavni junak “Derviša i smrti” Ahmed Nurudin kaže, parafraziram - ako prihvatim saradnju sa vlastima, ostat ću bez karaktera, principa, načela, dostojanstva, a od imovine ionako ništa nemam i od mene će ostati samo ruševina, sličan slučaj, samo na drugi način, događa se u “Velikoj avliji” sa Gazijom Husanbegom Kojakom. Kada mu djevojka Džindžafića Zulejha koju neizmjerno, možda više od sebe, voli, kaže: “A ako si voljan na Mushaf se zakleti da ćeš s bojem završiti, ne moraš se mučiti i dolaziti po me - sama ću ti bolan doći. Šta je tebi, ludo jedna!? Šta hoćeš od mene!? Da okačim sablju o duvar, da se zavučem u tvoje dimije i da se vazdan s tobom na šiltetima valjam. Da izdam Bosnu? Da izdam ahbabe!? Ili i Bosni i ahbabe? Ko bi bio ja!? Da pljunem na sve ono što sa im dosad govorio i činio? Da s tobom sučem jufke i kadaif, dok drugi krvare!”
Ovo je svijest i govor epskih junaka koju svijet slike, simulakruma i artefakta uopće ne poima. Tema romana su i zablude, predrasude, površnost, neznanje i bolesti volje i karaktera. Prema Nasirudinu Et Tusiju, tri su ključna felera i bolesti volje: hauf strah, gadab - srdžba, huja ili ljutnja i džubun - kukavičluk. Tri su bolesti praktičnog uma ili djelatne prakse: Israf - pretjeranost, Nakis - nedotjeranost ili kusavost i Hubutun - promašenost, obesmišljenost, obezvrijeđenost i uzaludnost.
Hegel kaže da nema ništa opasnije i štetnije od neznanja u akciji. Tri su bolesti teorijskog ili čistog uma. To su Džehli besit - prosto neznanje od prirodnih neškolovanih ljudi, Džehli murekab - složeno i komplikovano neznanje kada zvanje ne pokriva znanje ili ljudi ne razume i ne povezuju ono što su učili i Džehli edžvef šuplje i nesistematično znanje ili ako su ljudi sa fiks idejama u glavi.
Dva crna bunara
U romanu su naglašeno uočljive usporedbe i opisi, posebno očiju djevojke Zulejhe na 152. stranici: “Posebno oči, te njene crne oči na kojima se ogledati možeš - dva sjajna garava bisera u snježnoj bjelini - o jadu me zabaviše. Dva zvjezdana crna bunara, crna a sjajna, u kojima se možeš osvježiti, napojiti, umiti, okupati, a možeš se i udušiti i nestati, okameniti se i u srsima odrveniti.”
Legenda kaže da je Tomas Mann, prije nego što je počeo pisati roman “Jozef (Jusuf a.s.) i njegova braća”, kupio i pročitao biblioteku knjiga. Koliko je menadžeru, inžinjeru Izedinu Šikalu trebalo truda i vremena da nauči i u roman unese toliko povijesnih, geografskih, topografskih, antropoloških i etnografskih podataka i više od 400 riječi sa orijentalnih i drugih jezika? Čestitam i preporučujem knjigu za čitanje.