Kome (zakonska) zvona zvone?

Stvar je jednostavna, ako vam je ovakav zakon neprihvatljiv, da li to znači da vi želite da veličate genocid i da na tome gradite svoju političku priču – koja bi trebala odvesti, gdje? Nije da nam ova priča nije poznata, na svjetskoj političkoj sceni ov

Nakon što je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko donio Odluku o izmjeni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, kojom se zabranjuje negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, rasprave u javnosti i reakcije političkog vrha iz RS-a ne jenjavaju. Dopunom Krivičnog zakona svima koji negiraju ratne zločine, uključujući i genocid nad Bošnjacima, odnosno ne poštuju sudske presude izrečene počiniteljima ili ih veličaju i nagrađuju, propisana je kazna zatvora i do pet godina. Neposredno nakon ove Odluke, iz Tužiteljstva BiH su potvrdili kako će odmah formirati predmet i početi s procesuiranjem osoba koje budu kršile nove zakonske odredbe.

Iako je donošenje ovog zakona dobilo široku podršku međunarodne zajednice, uz pozive da se prekine s retorikom podjele i fokus političkog djelovanja usmjeri na dijalog i reforme, politički vrh RS-a nesmanjenim intenzitetom pokušava ovu Odluku obesmisliti, učiniti je neprimjenjivom i nevažećom i nakon što je objavljena u Službenom glasniku BiH, dakle, nakon što je stupila na snagu.

Između ostalog, politički dužnosnici iz RS-a su najavili kako ove zakonske odredbe neće poštovati, a brzopotezno bi NSRS trebala razmatrati i prijedlog posebnog zakona kojim bi se zabranilo provođenje ovakvog, dopunjenog Krivičnog zakona BiH. Također, planiraju usvojiti zakon kojim bi se kaznom do tri godine zatvora sankcionirala “povreda ugleda RS i njenih naroda”, a odnosila bi se na osobe koje taj entitet kvalificiraju kao genocidnu tvorevinu. Kao da ni to nije dovoljno, najavljena je policijska “zaštita” onih koji dopunjeni KZ BiH prekrše.

Dugo najavljivana (i očekivana), po svom sadržaju ova izmjena Krivičnog zakona BiH predstavlja civilizacijsku normu te je, kao takva, prilika za drugačiji odnos prema sopstvenoj prošlosti. S obzirom na ozbiljnost ove izmjene u zakonu države, u kojoj se djelo negiranja genocida zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina opetovano čini, apsurdno je da se bilo ko, ko računa na budućnost i zagovara mir buni protiv njegova donošenja. Kao da cjelokupna društveno-povijesna stvarnost koja stoji u pozadini ove odluke već nije dovoljno izvan etičkih načela! I kao da čin počinjenog genocida ustvari nije potpuni slom etičnosti! Dodatno nas izvan svih etičkih standarda postavlja izbjegavanje da se prepozna koliko je za sve u Bosni i Hercegovini važno da ova djela budu zaista neprihvatljiva, a i kažnjiva, makar kao pokušaj da se u društveni život, na političku i zakonsku scenu BiH, vrate minimalne moralne i civilizacijske vrijednosti. I to je više nego zabrinjavajuće.

Nismo navikli da političari baš posebno vode računa o etičkim normama i kategorijama, ali navikli smo na političku pragmatičnost. Odbijanje ovakvog zakona, za bilo kakvu dugoročnu i politiku stabilizacije nije ni politički pragmatično, niti inteligentno. Osim ako ne pripadate političarima koji, nasuprot svih međunarodnih konvencija, stoje iza ideologija veličanja genocida i međunarodnih ratnih zločinaca i koji zastupanje takve ideologije smatraju prihvatljivom političkom strategijom. Stvar je jednostavna, ako vam je ovakav zakon neprihvatljiv, da li to znači da vi želite da veličate genocid i da na tome gradite svoju političku priču – koja bi trebala odvesti, gdje? Nije da nam ova priča nije poznata, na svjetskoj političkoj sceni ovako ograničene, ali i opasne, metode smo viđali. Vidjeli smo, uglavnom i kakav im je kraj bio. Ako su pojedini politički akteri u našoj državi razumjeli da je ovo posljednja tačka iz koje mogu nastaviti odbacivati međunarodni pravni poredak i presude međunarodnih sudova o ovom pitanju – mora se primijetiti da im račun nije dobar. Konceptualno nema baš velike razlike između, naprimjer, Dodika i drugih političkih predstavnika koji su politiku gradili na nepriznavanju legitimiteta međunarodnih sudova ili konvencija i, naprimjer, političkih predstavnika jednog ISIL-a. No, neke razlike, dakako, postoje. Jedna je da je ISIL bio divljački, zločinački, gerilski instant-projekat. RS je rezultat politike koja i danas traje. Podršku ISIL-u nije dala nijedna država na svijetu. Podršku politikama iz RS, sudeći prema izjavama premijerke susjedne Srbije i tamošnjeg ministra unutrašnjih poslova ipak daje jedna međunarodno priznata država. No kada je riječ o samom konceptu – ista je to priča: nepriznavanje, odnosno negiranje institucija međunarodnog poretka, legalnih organa međunarodne zajednice, u prvom redu sudova i sudskih presuda.

Uz sve to, i ono što pratimo ovih dana na političkoj sceni jasno je koliko je ova izmjena zakona bila nužna i važna. Prije svega da se prestanu uznemiravati žrtve. A što se tiče izgradnje dugotrajnog mira, to će zavisiti od stava institucija, ali i šireg društva u RS i Srbiji. A ono što smo do sada vidjeli, ideološki konsenzus najžešćih entitetskih političkih protivnika po pitanju negiranja genocida, nije baš obećavajući. Doduše, izbacivanje negiranja genocida iz političkog i kulturološkog mainstreama daje nadu da će izrasti nove generacije, spremne na samorefleksiju. I koje neće na slavljima pjevati „Oj Sjenice, nova Srebrenice.“