Učenje historije na drugačiji način
Svi koji smo prošli školski sistem, barem u novije vrijeme, svjedoci smo udžbeničkog nemuštog jezika kada su u pitanju dešavanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992–1995.
Nedostatak informacija, negiranje genocida, podaci kojima se nedovoljno ili neadekvatno artikulira rat i ratna dešavanja ostavljaju prostor za manipulacije veoma bitnim segmentom historije Bošnjaka novijeg vremena. No, Mreža mladih unutar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ima prostor za učenje na jedan poseban, drugačiji način. Iskustveno i doživljajno, prvenstveno s ciljem upoznavanja novih generacija s onim što su proživjeli i preživjeli njihovi očevi i pošteni Bošnjaci na ovim prostorima.
S tim u vezi, Mreža mladih Muftijstva travničkog je organizirala i ove godine odlazak na pohod s kojeg se mnogi Srebreničani nisu vratili, a oni koji jesu svjedoci su veoma teškog puta, kojeg su i sami učesnici dijelom prešli, vidjeli i na sebi svojstven način doživjeli. Njih 23, čija starost u prosjeku nije prešla 20 godina, imali su priliku proći veoma zahtjevnu trasu puta, od preko 110 kilometara od Nezuka do Potočara. Na put ih je ispratio muftija travnički dr. Ahmed-ef. Adilović uz poruku da uče i da iskustvo koje će doživjeti na tom putu pamte cijelog života. Jer se iskustvo ne uči u knjigama. Bezbeli.
Nezuk nadomak Sapne u srijedu uveče je bio mjesto okupljanja svih grupa koje su prethodnih dana krenule iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine, kako bi učestvovale u ovogodišnjem Maršu mira, a njima su se pridružili i naši omladinci, aktivisti. Svjedočili su koliki je značaj džamije, ne samo kao mjesta za obavljanje molitve, nego i za okupljanja, jer je tu večer džamija u Nezuku bila puna svih onih koji su na taj način došli odati počast preživjelima i stradalima tokom rata. Džamija u Jošanici će posvjedočiti isto.
Više od 3.000 učesnika Marša mira, prešli su prvih 30-tak od oko 110 kilometara koliko su trebali preći tokom trodnevnog hodanja trasom koju su prelazili Srebreničani u ljeto 1995. godine tražeći spas na slobodnoj teritoriji na području Tuzle. Nimalo lagan put, u tri dijela, prošli su pod teškim uvjetima, prvi dio – vrelina, drugi dio – kiša, treći dio – duljina i susret s ostacima odjeće i obuće, ostavljene da svjedoči vremenu. I historije, o kojoj smo i počeli pričati. Na početku. Iskustvene. Ne u knjigama.
Kolonu Marša mira svake godine predvode veterani koji su uspjeli preživjeti put smrti i genocid iz jula 1995. godine, i svaki učesnik je barem jednu dionicu proveo u razgovoru upravo s njima. O učenju je riječ. Neposrednom, kroz svjedočanstvo i lično proživljeno iskustvo. Ne iz knjiga! Nego iz čovjekovih očiju, očiju svjedoka!
Od Nezuka, prema Liplju, preko Kamenice, Glodi, Udrča, Đuguma, odnosno Mravinjaca, preko Kamenice, Buljima, Jagnjića i Budaka, uči se historija istočne Bosne, i Bošnjaka u istočnoj Bosni, da bi u konačnici učenici, mladi aktivisti Mreže mladih skupa s ostalim učesnicima, došli u kompleks Memorijalnog centra u Potočarima, i na taj način odali poštovanje stradalima, ukopanim u Potočarima.
Na svakoj od navedenih lokacija aktivisti Mreže mladih su bili u prilici vidjeti neko od značajnih mjesta iz ne tako davne prošlosti, na kojima su pronađene primarne ili sekundarne masovne grobnice. Valja napomenuti da se predsjednik Ajdin-ef. Terzić pobrinuo da put protekne u najboljem redu, a briga koju je iskazao je bila za primjer, aktivistima, kako se vodi i pazi grupa. Učenje. Ponovo. Iskustveno. Proživljeno.
Kako reći nešto više o ovome. Iskustveno? Da. I treba ići! Proći! Treba doći i proći historijom, jer nas ona uči tim putevima. Putevima nezaborava.
U okviru Mreže mladih značaj učenja na ovakav način je nemjerljiv, stoga pohvaljujem organizatora na čelu s Ajdin-ef. Terzićem.
Aktivisti iskustveno nauče značaj ispraćaja i podrške predvodnika IZ u BiH, koji na poseban način omogućavaju mladima razviti kulturu sjećanja. Kulturu sjećanja kad knjige ne umiju, ili su im slova nemušta.