Iz našeg razreda je otišao i Ahmet Tahić
Pokušavam se sjetiti gdje je Ahmet sjedio u razredu... Vjerovatno u onom redu klupa nasuprot klupa uz prozore? Sjedio je s Enverom Malkićem? Do samog zida? Na zajedničkim đačkim fotografijama uvijek je bio među onima koji se osjećaju vedrima, poletnima, nasmijanima, sretnima...
Među učenicima prvog razreda Gazi Husrevbegove medrese školske 1972./1973. godine bilo je i nekoliko Krajišnika. Medresu su, koliko me sjećanje ne izdaje, upisali Hasib Ćoralić, Eniz Baltić, Enver Melkić, Bešir Duraković, Vehbija Makić, Mujo Spahić, Asim Hafizović, možda je bio još neki učenik iz Bosanske krajine, a među novim “gazinovcima” septembra sedamdeset druge bio je i Ahmet Tahić (1957-2021.). Tahićevo rodno selo Lubarda pripadalo je cazinskoj općini, danas je selo u sastavu Općine Bužim... U tim sam godinama, sjećam se, prema Krajišnicima imao neku vrstu unaprijednog poštovanja zbog epskih narodnih pjesama, koje sam, tokom cijele svoje osnovne škole, čitao seljanima komšijama na izateravijskim i drugim sjedeljkama. Junaci bošnjačke krajiške epike – braća Hrnjice, pa Mustajbeg Lički, Budalina Tale, doživljavani su u mojoj jugostočnoj Bosni kao nacionalni mitski heroji.
Ahmet Tahić se tokom provedenih pet godina u Medresi nije ničim naročito isticao u razredu, osim da je bio lijep, uredan, odgojen, principijelan, tih, ali i hujovit ako bi ga se u nečemu naljutilo, odan drugar, od punog povjerenja, sklon da pomogne drugima, bio je među onim učenicima koji je uvijek “znao šta hoće”, rado je častio medresanske drugare u sarajevskim slastičarnicama i kafanama, s obzirom da su Krajišnici, uglavnom, imali znatno više novaca uz sebe negoli drugi učenici.
Dok oblikujem ovaj tekst, pokušavam se sjetiti gdje je Ahmet sjedio u razredu. Vjerovatno u onom redu klupa nasuprot klupa uz prozore? Sjedio je s Enverom Malkićem? Do samog zida? Na zajedničkim đačkim fotografijama uvijek je bio među onima koji se osjećaju vedrima, poletnima, nasmijanima, sretnima
Nakon završene Gazi Husrevbegove medrese svako je od svršenika otišao na neku svoju ovozemaljsku stranu, zadržavajući, dakako, temeljnu karakternu odgojno-obrazovnu supstanciju stečenu školovanjem u “vjerskoj školi”, sretali bismo se kao obradovani rođaci, zabavljeni različitim poslovima i obavezama.
Ima, međutim, jedan naš susret koji će mi ostati u trajnom sjećanju.
Bio je rat, ramazan, odabrana noć Lejletu-l-Bedr, bit će da je bila godina 1995., Sarajevo je stiskala teška januarska zima, moje je bilo da u jednoj brdskoj brigadi Armije RBiH, čija je komanda bila smještena blizu Austrijskog trga, naprema Bistrika, budem gost te održim prigodno predavanje iza teravih-namaza. U toj brigadi, čije odbrambene linije bijahu izuvijane po padinama Trebevića, bio je i moj medresanski drugar Ahmet Tahić, koji je bio pripadnik Armije RBiH od prvoga dana. Krajišnik je najbolje znao gdje je njegovo pravo mjesto. Ahmet je na iftaru sjedio blizu mene... Ne znam šta sam sve govorio tu večer, kako su moje obraćanje doživjeli borci i njihov starješinski kadar, trudio sam se biti što mirniji i sabraniji, ali znam da sam u studenu sarajevsku noć izišao jako postiđen i ljut na sebe. Postidio sam se što sam tu večer očekivao da će na iftaru, kad se, eto, obilježavala i odabrana noć Lejletu-l-Bedr, doći iza čorbe s lećom još neko jelo. Moguće da je u čorbi bilo i graška, možda još nečega, ne znam... Sljedećega jela nije bilo! Tu ramazansku večer sam spoznao da posvemašnjoj logorskoj oskudici nije izloženo samo sarajevsko civilno stanovništvo, nego je, nažalost, u hrani oskudijevala i naša vojska. Pobojao sam se da ko nije primijetio iznenađenost na mome licu kad je iftar bio gotov nakon prvog i jedinog jela. Ahmet i ja smo se, kroz isprekidani zveket kašika, prisjećali ponekoga od svojih profesora i učenika iz razreda. Trudio sam se biti što vedriji, što raspoloženiji i horniji za priču. Jedan od vojnika, koji kao da je imao neki starješinski status (predstavili su ga kao brata kadrovika SDA Timura Numića), upitao je dokle će za Sarajevo ginuti jedino rođeni Sarajlije, drugi su izvukli svoje zadnjice, pobjegli, izdali su Sarajevo, Sarajevo brane samo Sarajlije, znao sam da to uopće nije tačno, pitanje je djelovalo krajnje glupim, priprostim, neumjesnim, strpio sam se da ne reagiram žustrije, valjalo je ostati mirnim, rekao sam kako mi svi branimo Sarajevo, koliko ko može, svako na svoj način, na sarajevskim odbrambenim linijama ima dosta i Krajišnika, i Hercegovaca, Sandžaklija, Fočaka, Višegrađana, ima boraca iz srednje Bosne i iz svih krajeva Bosne i Hercegovine... To što sam mirno pretrpio jedno nesuvislo pitanje vjerovatno je bilo uvjetovano postiđenošću što sam očekivao još neko jelo za iftar.
Dok sam, poslije, uzimao abdest, Ahmet me blago zagrlio i zahvalio se što sam ostao pribranim. “Svako voli da svašta priča”, rekao je.
Iza rata smo se Ahmet i ja najčešće sretali petkom, u Tabačkom mesdžidu, u vrijeme džume... Svaki bismo put, nazuvajući obuću ispred zgrade mesdžida, ponavljali kako bi bilo dobro sjesti gdje skupa na koji sahat, što prije se susresti, zovnuti i druge medresanske drugare, pa se dobro iznapričati, o svemu... Nismo se, međutim, nikako sreli otkako je našim životima i putevima obvladala pandemija izazvana virusom Covid 19.
Za pomoć u sklapanju priče u ovome Iverju morao sam zamoliti našeg kolegu iz razreda Husejina Omerovića, te Ahmetova sina Ensara... Tako sam saznao da je Ahmet Tahić rođen 7. oktobra 1957. godine, od oca Huseina i majke Rabije. Otac je pečalbario u Austriji, majka je bila domaćica... Ahmetovi roditelji imali su šestero djece, dva sina te šest kćeri. Majka je na Onaj svijet otišla 1995., a otac dvije godine kasnije.
Nakon završene Gazi Husrevbegove medrese, Ahmet Tahić je upisao studij orijentalistike na Filozofskom fakultetu u Prištini, zajedno s dojučerašnjim kolegama iz Medrese Halimom Alibašićem, Ismetom Osmanovićem i Ramizom Hamidovićem. Kasnije će im se pridružiti i Husejin Omerović, koji je morao, nakon završene Medrese, prvo otići na odsluženje vojnog roka. Prijatelji se sjećaju da je Ahmet u vrijeme studentovanja najviše vremena provodio s kolegom Halimom Alibašićem, s kojim je zajedno i stanovao u Prištini. Prvo zaposlenje, nakon završetka studija orijentalistike (1981.), imao je u jugoslavenskom Saveznom sekretarijatu narodne odbrane u Libiji, u svojstvu prevodioca za arapski jezik u vojnoj srednjoj školi, koju su nastavnički pokrivali jugoslavenski vojni stručnjaci i pedagozi, potom se zapošljava u građevinskoj firmi Bosna putevi, također kao prevodilac za arapski jezik. Ubrzo odlazi na gradilište preduzeća u Jemen. Nakon izvjesnog vremena, vraća se u matičnu firmu u Sarajevo, gdje ga 1992. godine zatiče velikosrpska, neonacistička agresija na Bosnu i Hercegovinu. Kao iskreni patriot i ponositi Krajišnik, nije imao dileme kojim putem valja krenuti. Priključio se odbrani domovine kao pripadnik tadašnje Desete brdske brigade, kasnije Petnaeste motorizovane brigade, čije su linije bile uspostavljene na padinama Trebevića. Nekoliko je puta ranjavan. Srećom, bez većih posljedica. U Petnaestoj motorizovanoj brigadi Prvog korpusa Armije RBiH ostaje do polovine 1995. godine, kad je prekomandovan u Generalštab Armije RBiH, u Službu za moral i vjerska pitanja. Na tom mjestu dočekao je kraj agresorskog rata. Od 1996. godine bio je angažiran u Kantonalnom odjeljenju za odbranu pri Federalnom ministarstvu odbrane u Bihaću, gdje radi do 2000. godine, potom se vraća na službu u Federalno ministarstvo odbrane u Sarajevo, gdje ostaje do penzionisanja, pod tadašnjim povoljnim uslovima, 29. augusta 2007. godine.
Sa Ovoga svijeta otišao je iznenada, gotovo nečujno, preselio je 25. maja 2021. godine. Dženaza mu je klanjana tri dana kasnije. Ukopan je Gradskom mezarju Vlakovo, u Aleji veterana. Kolega Husejin Omerović kaže da je Ahmet sedam dana prije smrti sjedio s društvom na Baščaršiji, u nekadašnjoj poznatoj kahvedžinici Behar. Bio je petak, izadžumansko vrijeme, djelovao je vrlo raspoloženim, veselim, nije davao nikakve znake da je ikoliko bolestan. Umro je, kako rekoše, doma, negdje u ikindijskom vremenu, smrt je neposredno uzrokovana stomačnom aneurizmom.
Iza Ahmeta Tahića su, u braku sa suprugom Bibom, ostale kćeri Emel (1985.), koja, nakon okončana studija elektrotehnike u Sarajevu, radi u Njemačkoj, Adna (1994.), koja živi i radi u Austriji, Rabija (1998.), koja studira na Elektrotehnici u Sarajevu, te sin Avad (1988.), koji s porodicom živi u Njemačkoj. S drugom svojom suprugom Esmom dobio je sina Ensara (2002.), koji ove godine započinje studij informatičkih tehnologija na Internacionalnom Burch fakultetu u Sarajevu.
Dok ovo pišem, osjećam da sam još u nekadašnjem našem razredu. Okrenut sam prema klupama koje stoje uz zid. Miješaju se lica, osmijesi, glasovi, prijateljska začikivanja, hitre reakcije, ili trenuci kad učenik odgovara neki nastavni predmet, pa strka u vrijeme velikog odmora ili nakon posljednjega školskog zvona... Prema Medresi smo se odnosili kao prema roditeljki, voljeli smo je i ponekad se ljutili na nju, bivali tužni kad nas se nije razumijevalo u mjeri kako smo to zasluživali i bivali neizmjerno ponositi što smo upravo mi Medresini đaci... Do svijesti mi dolazi odgovor Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., kad ga je neko od savremenika upitao koji je vjernik najpametniji: “Najpametniji je onaj vjernik koji se najviše sjeća smrti i koji se za nju najprimjerenije sprema...” Kako koja godina prolazi, sve nas je manje među živima u nekadašnjem razredu... “Život živimo prema naprijed, ali ga razumijemo unatrag”, skretao nam je pažnju Søren Kierkegaard. Rahmet Božiji plemenitoj i smjernoj Ahmetovoj duši!