Stid je odjeća čestitosti
„Osinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.
O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.“(El-A’raf , 26–27)
U nizu vjerovjesničkih vrlina jedna je ostala duboko urezana u moralni kod čovječanstva. Vrlina stida opisana je kao nezastarivo moralno naslijeđe svih ranijih vjerozakona i vjeronavjestitelja. U hadiskim zbirkama zabilježen je hadis: ,,Kad se ne stidiš, radi šta hoćeš.”
Kada nestane stida, kao što se može razumijeti iz ovih riječi, nijedan drugi moralni princip nema snagu da usmjerava, obuzdava i ograničava čovjeka. Ljudi bez stida govore šta hoće, posluju bez poštenih namjera, ulaze bez skrupula u javni prostor i u relacije među ljudima, razmeću se ekstravagantnim stavovima, ni pred kim se ne ustručavaju, ne respektuju ničije znanje, iskustvo, zasluge. S obzirom da je stid krunska odlika muslimana, razumljivo je da se u Poslanikovom hadisu stid i vjerovanje povezuju u neraskidivu vezu: “Stid i iman su uvijek jedno pored drugog, pa ako jednog nestane, nestaće i drugog.”
Stvoritelj nas posebno upozorava na najizraženiju formu početka gubljenja stida, koja se ogleda u golotinji, neprimjerenom odijevanju, nepristojnom otkrivanju tijela. Potpuno razgolićeno biće ne upravlja svojim nagonima, već nagoni vladaju i upravljaju njime, strasti postaju upravljači njegovom voljom, maštom i emocijama.
Od iskona svijeta prokleti Iblis, s namjerom da ponizi i degradira čovjeka na status bića ogoljenog i praznog iznutra, pokušava otrgnuti čovjeka od njegove vanjske zaštite – odjeće koja pokriva njegova stidna mjesta. Biće bez pristojne odjeće u javnom prostoru je biće bez osjećaja za razliku između intimnog i javnog, privatnog i transparentnog. Bestidan i razgolićen čovjek koji ne vodi brigu o elementarnoj kulturi odijevanja u javnom prostoru je tek ,,čovjekoliko“biće koje u moralnom smislu zaostaje za životinjom koja posjeduje instiktivni, urođeni stid.
Kant je s pravom govorio da se izum smokvinog lista može i treba smatrati epohalnim početkom ljudske vlasti nad nagonom. Ta prva simbolična odjeća naših praroditelja je ,,proizvod“izrazitog umnog i moralnog poduhvata, jer je obični smokvin list simbolizirao samosvjesnog čovjeka, čovjeka koji od osjećaja stida malo po malo dospijeva do osjećaja ljubavi, a odatle i do smisla za ljepotu.
Zato razgolićavanje nije samo sindrom lažne emanicipacije čovjeka, već prije svega simptom čovjekovog udaljavanja od svoje iskonske etičke samosvijesti. Razodijevanjem, bestidnim otrkivanjem stidnih mjesta, čovjek negira narav i bit u kojoj je stvoren, a to je fitret – primordijalna vjera. Poslije negiranje te biti slijedi ugrožavanje i unakažavanje sopstvene duše-nefsa.
Sveprisutna golotinja kao da više nikoga ne sablažnjava i ne zabrinjava. Nije li agresivna pseudokultura razodijevanja najočitiji vid zlostavljanja i ponižavanja čovjeka. Takvo zlostavljanje nije nimalo manje opasno i štetno samo zbog toga što današnja civilizacija golotinju prihvata i promovira kao slobodan izbor, kao pomirenost sa hedonističkim svjetonazorom života. Po tom svjetonazoru tijelo ima primat nad dušom, a povlađivanju tjelesnim prohtjevima daje se prednost nad pristojnošću i čestitošću.
Poslanikove riječi “Pogled je otrovna Iblisova strelica”, ukazuju na toksičnu dimenziju nepredvidivih posljedica deficita stida. Strelica o kojoj Poslanik govori ne ostavlja vidljive tragove na tijelu, ona pogađa pravo u srce i djeluje poput otrova. Ova strelica, nažalost, sve snažnije prodire u srca mladih ljudi koji su izloženi poplavi pornografije u digitalnim medijima, kojekakvim ,,zadrugama“i ,,farmama“.
Govor o primjerenijoj kulturi odijevanja, koliko god podrazumijeva vjersko i kulturno pitanje, ne iscrpljuje se samo na ravni duhovnosti i kulture. Insistiranje na čuvanju pogleda od onoga što je zabranjeno gledati, od svega što je ružno i razvratno, zagovaranje pristojnog odijevanja u javnosti, zahtjev je koji u sebi sadrži opće moralni imperativ zaštite svekolikog ljudskog dostojanstva i časti.
Šta je čovjek bez odjeće i bez stida, doli tek ,,raščovječeno“stvorenje koje će izgubivši vlastito lice posegnuti i za brisanjem drugih tragova čovječnosti na Zemlji.