Dove Jusufa, a.s.

Nemoguće je proći kroz život, a da nas ne sustignu iskušenja za koja nemamo odgovor i za koja trebamo tražiti Božiju pomoć. Stoga je dova veoma važna u islamu. Kur’an obiluje sadržajem koji ukazuje na to, a jedan od primjera su dove Jusufa, alejhi-s-selam. Koji je bio njegov ambijent i kakav je kontekst njegovog obraćanja Bogu dovom? Razmislimo kako bi se to moglo reflektirati u našim životima dok koračamo prema budućnosti.

Dova je veoma važna u islamu. Tome u prilog, dovoljno je zapaziti samu formu kur’anskih dova. S druge strane, vrlo je zanimljivo uočiti kontekst događaja koji su prethodili nastanku dove.

Utočište u neizvjesnosti i iskušenjima

Obratimo pažnju na dovu poslanika Jusufa: “O Gospodaru moj! – zavapi Jusuf. Draža mi je tamnica od (udovoljavanja onom) na šta me ove žene mame; ako Ti ne otkloniš njihovo lukavstvo od mene, ja bih ipak mogao podleći njihovoj čari i postati jedan od onih koji ne znaju (šta je ispravno, a šta krivo)” (Jusuf, 33).

Dovi Jusufa, a.s., prethodio je slijed događaja:

zavist koja je potekla iz bratskih srca, savjetovanje braće o njegovom ubistvu, loše procjene Jusufove braće u zavjeri koju su isplanirali, Jusufovo spoznavanje samoga sebe u tamnici, Zulejhino zavođenje itd.

Šta uočavamo ako čitamo Jusufovu dovu u kontekstu navedenih događaja?

U Kur’anu, zapravo, možemo iščitati jasnu vizualizaciju životnih neizvjesnosti kroz koje prolazi svaki čovjek i društvo na ovom svijetu. Najbolji primjer toga je splet životnih okolnosti u kojima se našao Jusuf, a.s:

dječačke intrige među braćom, nedaće u dubinama bunara, spašavanje od strane karavane, ropstvo, povlašten položaj kod vladara Egipta, iskušenje sa Zulejhom, tamnica, ministar robnih rezervi, susret s braćom i susret s ocem.

Život je ispunjen padovima i usponima, teškim momentima i radosnim trenucima. Ustvari, ljudski život je zasnovan na tim principima. Kada je posrijedi životna putanja poslanika Jusufa, vidimo da je ispunjena izvjesnim životnim padovima i usponima. Iza svakog pada slijedi uspon koji budi Jusufovu nadu u bolje sutra; iza svakog uspona slijedi pad koji upućuje Jusufa na dovu svome Gospodaru.

Koje pouke možemo izvući iz konteksta Jusufove dove?

Prvo, kao što nam je poznato iz kur’anskog kazivanja o Jusufu, njegova braća su održala savjetovanja kako da ubiju svoga rođenoga brata. Na samom početku nameće se zaključak da svako savjetovanje nije istinito, tačno, dobro i korisno. Ako pođemo od te pretpostavke, musliman ne bi trebao apriori prihvatati svaku vijest ili informaciju kao istinitu i tačnu, pa i ono što čuje na mnogim sastancima, u organizacijama, i na drugim oblicima savjetovanja… Sve što čuje treba uzimati s određenom rezervom i dobro razmisliti o tome. Zašto? Zato što se slobodnom i razumnom ljudskom biću ne mogu podastirati propagande za istinu, a većina današnjih savjetovanja i sastanaka se zasnivaju na tome. U najmanju ruku, ovakav osjećaj imamo kada nešto pročitamo u štampi ili slušamo na sredstvima javnog informisanja. Pa zar Bošnjaci nisu svjedočili u svojoj bližoj prošlosti, a i iskusili su na vlastitoj koži, sve te propagande bjelosvjetskih savjetovanja. Vratimo se, nakratko, Kur’anu: “Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore” (El-En’am, 116).

Zar nisu Jusufova braća bila većina na sastanku savjetovanja kada su kovali zavjeru protiv rođenoga brata?

Dešava se u povijesti ljudskog roda da istina bude i na strani manjine, u redovima male grupe ljudi. Kur’an upozorava na Lutov slučaj, kao primjer manjinske grupe koja se okupila oko istine: “…u njemu samo jednu kuću muslimansku nađosmo” (Ez-Zarijat, 36). Iz ovoga razumijevamo da kriterij slijeđenja nije većina niti manjina. Vjernik slijedi Istinu – ne slijedi niti većinu, niti manjinu. Ne možemo potpasti pod utjecaj propagande mase i prihvatati njihove manipulativne ideje. Ribari ljudskih duša manipuliraju upravo idejama.

Drugo, Jusufova braća su htjela likvidirati rođenog brata zbog zavisti što je negativna i opasna ljudska emocija. Prvo bratoubistvo je poniklo iz grijeha zavidnosti. Riječ je, dakako, o dvojici Ademovih sinova, Habilu i Kabilu (El-Ma’ide, 27-31). Ustvari, zavist je prohtjev. Ako pogledamo društvenu scenu u svijetu danas – silne ratove, ucviljene i osiromašene kolone ljudi, shvatit ćemo da je sve to rezultat zadovoljavanja prohtjeva određene grupe ljudi. Naravno, mnogi politički i religijski establišmenti ne mogu se oduprijeti izazovu prohtjeva u kojima drže zarobljene i sebe i druge. Zar nismo svjedoci da su mnoge vođe, bez obzira o kojem je hijerarhijskom stepenu vođenja riječ (ponekad su nižerangirani drastičniji u pomahnitalosti), spremni spaliti cijeli svijet, uništiti sve institucije koje su do jučer oni vodili, gradili i lijepe riječi zborili o istima. Zašto? Zbog vlastitih prohtjeva. Zavist je prohtjev da se zadobije dobro koje ima drugi: “…ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli. A Mi smo Ibrahimovim potomcima Knjigu i mudrost dali, i carstvo im veliko darovali” (En-Nisa, 54).

Zavidnost je nedostatak svijesti da smo originalni, a ne poput drugih. Zavidnost je težnja za imitacijom, a ne originalnošću. Zašto da čovjek zavidi drugome kada je svako biće unikatno u Božijem stvaranju – originalno? Čovjek se može jedino ostvariti kao originalan. Eto zašto je zavidnost neprirodna.

Poslanik, a.s., veli: “Čuvajte se zavidnosti, jer zavidnost, doista, uništava dobra djela kao što vatra jede drva.”

Na ovo treba dobro obratiti pažnju. Ljudski ego, koji vodi ka zadovoljenju prohtjeva, je veliki prevarant. Ako mu samo pružite priliku, uništit će i vas i sve oko vas. Ego pretvara čovjeka u zvijer koja ga neprestano vreba. Poznata nam je anegdota o dvojici komšija; jednom išlo sve dobro, a drugome ništa. Proradio ego kod ovog drugog. Došao mu melek i savjetuje ga da dovi, a Bog će udovoljiti njegovoj dovi. Međutim, melek mu je govorio da će Bog opet njegovom komšiji dati duplo. A zašto je veća nafaka komšiji, to Dragi Bog zna. U osnovi, ljudi znaju onoliko koliko im njihov Gospodar podari znanja. Ovaj komšija je mislio da zna više, a ustvari, radilo se o njegovom egu koji mu je pružao drugačije signale. I on je u takvom stanju dovio: “Bože izvadi mi jedno oko”.

Poruka je više nego jasna. Može čovjek završiti sve škole, imati sve titule, ali ako se ne suprotstavi svome egu, on će zaći u labirint tamnih ambisa iz kojih se teško izvući normalan. U tom smislu trebamo razumijevati kur’ansku dovu da nam Gospodar podari prisebnost (rešeden) u našim postupcima (El-Kehf, 10). Zaista je teško odnjegovati punoljetstvo (rušd) pri svakom postupku i misli – biti muršid sebi, a tek poslije i drugima.

Zar zavist, koja je ponikla kod Jusufove braće, nije očigledan primjer kakva je ta ljudska osobina zavidnost? Zar se prvo bratoubistvo nije desilo kao posljedica zavisti?

Treće, u kur’anskom kazivanju o Jusufu treba zapaziti momenat iskrivljenog načina pokajanja i loše procjene u zavjeri Jusufove braće: “… i poslije ćete dobri ljudi biti” (Jusuf, 9). Oni razmišljaju da počine grijeh (i to grijeh ubistva) i onda će se pokajati i biti dobri: “Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite – otac vaš će se vama okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti” (Jusuf, 9). Opet je na sceni ljudski ego. On je velika varka. Usmjerava čovjeka na stranputicu, iskrivljuje mu jasnu percepciju stvarnosti, sprečava ga da spozna suštinu vjerskih propisa (kao što je potreba za iskrenim pokajanjem, što je sasvim vidljivo u gore navedenom primjeru). A šta je pokajanje? Pokajanje je spoznaja da ono što činimo nije dobro. Evo jednog primjera. Mnogi ljudi neće da idu na hadž dok su mladi, jer misle da neće moći čuvati hadž kroz život. Oni su u procjepu promišljanja, ne znaju ko koga čuva – oni hadž ili hadž njih. Ego ih vara, namećući im misao da znaju budućnost (nadajući se samo da će obaviti ovu dužnost kasnije, u poznijim godinama). Poslanik, a.s., kaže: “Srce starog čovjeka će biti i dalje mlado po pitanju dvije stvari: ljubavi prema dunjaluku i dugoj nadi!” (Buhari, 6057) “Sin Ademov će ostariti, al’ će mu dvije osobine uvijek biti mlade: pohlepa i nada!” (Ahmed, 12163) Šejtan igra tu igru, nagovještava nam Kur›an: “I tako ih zavede na prevaru…” (El-’Araf, 22). “On im obećava i zavarava lažnim nadama…” (En-Nisa, 120). Kako se takvi ne mogu prisjetiti poznate činjenice iz medicinskih nauka – ako za trenutak krv ne stigne do mozga, prestaje život? Zar se čovjek zaista osilio u razmišljanju o vlastitoj čvrstini, životnoj dugovječnosti, pa i važnosti života kojeg upravo uživa? Umislio je današnji čovjek da će dočekati ono sutra. Poslanik, kao najodabraniji čovjek, je molio Boga da ne diže Ruke Svoje Milosti s njega ni za trenutak. On čini ovu dovu potpuno svjestan krhkosti života na dunjaluku. Ovdje je vrlo zanimljivo da se prisjetimo kur’anske konstatacije: “Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi” (El-Kijame, 5).

Svako odgađanje pokajanja za kasnije je otvaranje puta za grijeh i razvrat. Kur’an je jasan kada je posrijedi ljudsko pokajanje: “Allah prima pokajanje samo onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju, njima će Allah oprostiti. A Allah sve zna i mudar je” (En-Nisa,

17). Primjer postupanja Jusufove braće pokazuje da se ne može krasti, lagati, varati, ubijati itd., i pri tome govoriti: “Dobri smo mi ljudi ili ćemo biti dobri u budućnosti”. Ne može se biti malo neiskren, licemjeran, ponekada nepošten, pa i pokavaren, nepravedan, nemoralan... i biti ubjeđen da si u vjeri i osjećati užitak vjere. Opet je na sceni ljudski ego koji prevarantski drži ljude u tome lažnom ubjeđenju.

Četvrto, Jusuf je imao ispravnu procjenu – spoznao je sebe, svoju dušu i nefs. On zna da se moralno značenje vrline krije u unutarnjoj pobjedi nad nezakonitom željom i prohtjevom. Evo kakvo prevodilačko rješenje, u tome kontekstu, daje Asad za sljedeći ajet: “I, zaista, ona je žudjela za njim, a i on je žudio za njom (i on bi podlegao) da nije (u ovome iskušenju) vidio dokaz istine Uzdržavatelja svoga…” (Jusuf, 24) Prohtjev je realnost, a unutarnja borba je samospoznaja bića. Danas su ljudi zanemarili samospoznaju. Nauka se vinula u beskrajna prostranstva nebeskog plavetnila, ali nije ni zavirila u ljudsku dušu. Za h. Aliju se kaže da se čudio čovjeku koji stalno za nečim traga, a ne traga za svojom izgubljenom dušom. Današnji čovjek treba da traga za naučnim spoznajama, ali treba i mora prihvatiti da je korijen svakog (sa)znanja u Kur’anu. Bez te spoznaje, Jusuf bi podlegao grijehu, a događaji iz “najljepšeg kazivanja” bi išli u drugom pravcu.

Peto, Jusuf, a.s., je bio veoma lijep u fizičkom smislu. Uz to je bio veoma uzoran. Ljepota se sjedinila sa čestitošću. Jusuf je primjer toga. On je sačuvao Egipat od oskudice. Pobijedio je svoj ego: “I poče da ga na grijeh navodi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: –’Hodi! –’Sačuvaj Bože! ’ – uzviknu on –’Vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim, neće nikad uspjeti’ (Jusuf, 23).

Fizički izgled na Sudnjem danu neće moći biti izgovor za počinjena zla i nedjela na ovom svijetu. Ustvari, Jusuf, a.s., pokazuje da je fizički izgled jedna od Božijih blagodati koje treba staviti u funkciju sredstva za postizanje Božijeg zadovoljstva. Lijepi i stasiti momci i djevojke treba da svoju ljepotu razumije(va) ju kao Božiju blagodat, kao takvu je stave u službu dobra a ne zla. Čovjek lijepog glasa treba znati da mu Dragi Bog podaruje blagodat u glasu i da mu je glas sredstvo za postizanje Božijeg zadovoljstva. Ništa više i ništa manje. Možemo u nedogled pobrajati te blagodati, kao ljepote darivanih darova za koje valja ispit dati. Jusuf je dar lijepog fizičkog izgleda iskoristio na putu dobra. Jedino na takav način se ostavljaju dugotrajni tragovi i poslije nas: “I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovom svijetu lijep spomen sačuvali, a na onome će, doista, jedan od onih dobrih biti” (El-’Ankebut, 27).

Eto kako sačuvati spomen na sebe i svoje potomstvo kada nas ne bude više. Jusuf, a.s, je uspio preći mnogobrojne prepreke i suprotstaviti se mnogim iskušenjima. Dovimo, jer Uzvišeni dove uslišuje!