Dobri čovjek Bosne

Savremena civilizacija je tek deklarativno humanistička i proklamovani principi `’ljudskih prava’’ su samo izmišljena bajka. Model univerzaliziranja bosanske tragedije iz devedesetih morao bi se, u umjetnosti i kulturi uopće, bazirati na dvije neizostavne premise: svjedočanstvo i društveni angažman u umjetnosti. Poezija Velida Bajramovića ima te dvije osnovne vrijednosti.

Etički prostor Bajramovićeve riječi u stihu kreće se u amplitudama vjerskog edeba dobrog čovjeka Bosne do svjedočenja o ideološkom zlu jednih i dostojanstvu i snazi drugih, sa krajnjom perspektivom u čežnji za katarzom.

Preživljavajući na povijesnoj raskrsnici između prepuštenosti samome sebi nakon stravične agresije na vlastiti život i zemlju, te lažnih novih društvenih vrijednosti koje svakodnevno bivaju opovrgnute od strane onih koji ih propovijedaju, bosanski čovjek očajnički traži ključeve vlastitog opstanka, tajnu života.

Stihovi naslovne poeme Čovjek koji je znao tajnu života svjedoče dobrotu našeg čovjeka i donose optimističku viziju svijeta... Znao je za dobrotu svakoga bića / Dobro je bilo u njegovoj blizini / Iako preživi golemu golgotu / Nikad’ se nije predavao tmini / Znao je za dobrotu svakoga bića...

Bajramović u centar zbivanja postavlja dobrog čovjeka Bosne, visokih moralnih i općeljuskih kvaliteta, nagovještavajući poeziju angažiranosti i ljudske jednostavnosti s jedne i etičke veličajnosti `’glavnog lika’’ s druge strane... Oduvijek miran i nasmijan bješe / Kao da je znao tajnu života / Sretan zbog drugih, manje zbog sebe / U jednostavnosti je bila sva ljepota /Oduvijek miran i nasmijan bješe...

U recenziji za knjigu Ibrahim Osmanbašić veli: “Fokusiranjem na duhovne vrijednosti, autor otkriva šta za njega predstavlja tajna života i cilj kojem bi čovjek trebao da požrtvovano teži, te inspirativno težište kojem gravitira kao pjesnik. Zbirka poezije Čovjek koji je znao tajnu života ima četiri poglavlja koja imaju različite funkcije u knjizi, pa stoga se i sastoje iz različitog broja pjesama. Da se radi o nekom osobenom konceptu i kontekstu ove zbirke poezije potvrđuje ponajbolje treće poglavlje, naslovljeno „Na krilima zmaja“, gdje su uvrštene pjesme Adama Subašića, Sabita Dine Bekte i moje malenkosti, a koje su posvećene autoru ove zbirke.“– navodi Osmanbašić.

Drugo poglavlje „Genocid nad Bošnjacima“sadrži dva potresna duža spjeva o ratnim zločinima i jedanaestom genocidu nad nevinim bošnjačkim žrtvama od strane agresora – pred čijom divljačkom prirodom i manirima riječi zanijeme. Stoga je pjesničku snagu Velida Bajramovića teško izreći riječima, jer eho njegovih britkih riječi, konciznih stihova i stamenitih pjesama ne prestaje da odzvanja civiliziranom ljudskom sviješću... Književna kritika gubi svoj smisao u pjesmi „Hasan Tufekčić“, gdje je zapisano:

„Ja sam pobjednik / Ja sam ostao uspravan / A, šesnaestero najrođenijih / Su mi ubili / U desetom i jedanaestom genocidu / Nad Bošnjacima“. Nedvojbeno, da su kroz tešku unutrašnju bitku autora isklesani plamteći stihovi antiratne himne. To su stihovi koji se klešu u tvrdi mermer i graviraju u bakar – da opominju čovjeka i civilizaciju. A u drugom spjevu o ratnim zločinima – „Pravda za žrtve genocida nad Bošnjacima 1992–1995“, također svaka umjetnička analiza je obesmišljena silinom konteksta: „Pravda za udatu ženu / Staru dvadeset jednu godinu / Koju su godinu dana / Silovali tri stotine šezdeset i pet puta / I koja je te godine sva osijedila“.

U posljednjem poglavlju pjesnik se bavi univerzalnim temama – prolaznost života i smrt, što potiče meditaciju o smislu čovjekovog bitisanja uopće, a čime se zatvara kontekstualni krug cjelokupnog djela, jer knjiga se otvara naslovnom poemom „o tajni života“.’’

Da zaokružimo ovaj kratki prikaz, koji je tek neka vrsta upute i preporuke za čitanje Bajramovićeve nove knjige, konstatacijom da je tajnu života mogao spoznati samo onaj čovjek kojem ljudska dobrota nije tajna, jer je to srčika njegova bića.

Kako god se odnos mrtvih i živih u svakodnevnom životu oduvijek postavljao na premisi i perspetivi živih, tako se i globalne općeljudske vrijednosti svijeta podijeljenog na dobro i zlo reflektiraju kroz mainstreem političke sisteme moćnih, koji su nerijetko na strani zla. Neko je izrekao misao – parolu optimističnog i katarzičnog humaniteta: Zlo ne smije imati zadnju riječ... Za taj Novi svijet se (oduvijek) valja(lo) boriti svojim primjerom – djelom i riječju.

Toj životnoj misiji je posvećen Velid Bajramović, oficir i džentlmen.

Oficir časne Armije RBiH i pjesnik i pripovjedač koji istrajava na strani dobrote. On je džentlmenski i dostojanstveno, uspravna čela lijepom riječju na strani dobra, a njegov `’glavni lik’’ nove knjige nam na aluzivan način tajnu dobrote projicira u sferi duhovnosti kao tajnu života.