Hidžra nije bila improvizacija
Jesmo li spremni na „hidžru“iz topline i udobnosti doma do obližnje džamije?! Pitanje je koliko u našim životima primjenjujemo ovu duhovnu hidžru, hidžru od grijeha, vlastitog nefsa, mržnje i zavisti.
Nakon silnih trinaest godina strepnje, raznih tortura i bojkota, fizičkog nasilja, ponižavanja i ugrožavanja, Muhamed, s. a. v. s., biva primoran napustiti svoj rodni grad Meku s tada još uvijek malom grupom muslimana. Sastanci Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Akabi s muslimanima Medine bili su priprema za Hidžru. Treći susret na Akabi, juna 622. godine kada se daje “Velika prisega” Poslaniku, a. s., od strane muslimana Medine, koji je izazvao veliki bijes mušrika, bio je ustvari odlučujući momenat za hidžru muslimana. Ostaviti sav svoj imetak, napustiti roditelje, braću, sestre, bračnog druga, pa čak i vlastitu djecu, samo radi Allaha i Njegovog Poslanika, nije bila nimalo lahka niti jednostavna stvar. Muhadžiri su učinili baš to. Radi islama su se draga srca odrekli apsolutno svega što su imali, čvrsto vjerujući da će im Allah namiriti sve ono što su izgubili, što se na kraju i desilo. Allah, džellešanuhu, u suri En-Nahl kaže: ”One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti, a nagrada na onom svijetu bit će još veća – kad bi oni samo znali! – onima koji budu trpjeli i u Gospodara svoga se uzdali.”
Planiranje hidžre
Ono što nas hidžra uči jeste da nam borba na putu vjere u Boga, uvijek mora biti ispred naših ličnih prohtjeva i konformističkog pogleda na život. Muhammed, a. s., daje jedinstven primjer uzoritog lidera s ovosvjetskog aspekta koji je dokučiv za sve koji su nadređeni. Poslanikov bijeg iz Meke u Medinu bio je pomno isplaniran i do u najsitnije detalje razrađen, a nikako improvizovan. Nakon što su svi muslimani napustili Meku, Poslanik, a. s., to čini posljednji u društvu odanog prijatelja Ebu Bekra, ostavljajući amidžića hazreti Aliju u svojoj postelji kako bi zavarao neprijatelje. Ovakav splet događaja šalje nam nekoliko upečatljivih poruka. Dogovor među mušricima značio je podjelu odgovornosti u atentatu na Muhammeda, a. s., jer je određeno nekoliko sposobnih mladića iz različitih plemena za njegovu likvidaciju. Postavljanje hazreti Alije u postelju bio je adekvatan odgovor na mučki plan Kurejšija, gdje je Poslanik, a. s., već dobio na vremenu u odlasku prema Medini. Poruka hidžre je i spremnost na žrtvu radi kolektivnog uspjeha koju demonstrira tada hrabri mladić Alija. Koliko smo mi u našim životima spremni na žrtvu radi vjere u okolnostima i izazovima s kojima se suočavamo?!
Pravi istinski lider svoga naroda staje na branik odbrane. Tako je bilo i u slučaju Muhammeda, a. s., koji posljednji odlazi, obezbjedivši put svojim sljedbenicima. Hidžra nas uči da u životu nemamo puno odanih prijatelja kojima se možemo povjeriti, naročito u ovako teškim situacijama. Poslanik, a. s., odabire Ebu Bekra, što govori da za svaki puduhvat treba birati prave, već dokazane saradnike, koji su opravdali taj epitet. Za svoga vodiča prilikom hidžre, Muhammed, a. s., je unajmio jednog mekanskog mušrika, koji je dobro poznavao puteve kroz pustinju. Ovim činom hidžra poručuje da je za realizaciju nekog bitnog projekta osim ideje potrebna i stručnost. Makar ta stručnost došla i od mušrika. I prilikom događaja hidžre bitno je potcrtati maksimalan trud i napor što pojedinačni što kolektivni, pa tek onda oslanjanje na Allaha. dž.š., Koji im omogućava realizaciju plana. Možda najemotivniji trenutak demonstracije Božije moći i zaštite vidimo tokom skrivanja u pećini i neuspjeha da ih neprijatelj vidi. Na koncu prilikom dolaska u Medinu, započinje veliki zaokret u načinu življenja, djelovanja i organizacije muslimana, podučenih prijašnjim iskustvima i iskušenjima. Dešava se bratimljenje muslimana, ensarija i muhadžira, oživljavajući kur’anski princip „Muslimani su braća“. Prvi projekat bila je izgradnja džamije, centralnog mjesta svih dešavanja, dogovora i planova, mjesta prelaska s pojedinačnog na kolektivni diskurs pri izgradnji i razvoju islamske države.
U pogledu hidžre možemo govoriti o fizičkoj i duhovnoj hidžri. Fizička je prostorna, tjelesna, ona znači promjenu mjesta, a može se smatrati na neki način malom hidžrom. Mala hidžra je iseljenje čovjeka koji u svome mjestu boravka, u svom okruženju nije mogao opstati kao vjernik, odnosno nije bio kadar držati živim ispoljavanje vlastite vjeru, te njegov odlazak u prostor u kojem će moći opstati i držati se svoje vjere. Dok duhovna hidžra korespondira s velikim džihadom, čovjekovom unutarnjom borbom s vlastitim egom, postizanje stupnja pravednosti i potpune svijesti o Bogu, te savladavanje strasti. Fizičku hidžru smo i mi u skorijoj prošlosti doživjeli, i ona treba biti univerzalna kategorija u izgradnji svijesti i dostojanstva vjernika radi nepristajanja na zločin, poniženje i predaju. U hidžri muslimana i naših prostora krije se mudrost u širenju i prenošenju poruke islama na sve krajeve svijeta. Samo pitanje je koliko u našim životima primjenjujemo ovu duhovnu hidžru, hidžru od grijeha, vlastitog nefsa, mržnje i zavisti. Jesmo li spremni na „hidžru“iz topline i udobnosti doma do obližnje džamije?! Da li smo spremni na „hidžru“našeg imetka čiji udio pripada drugome?! U konačnici, poznati hadis o nijetu (namjeri), završava riječima: „Čija hidžra (preseljenje) bude radi Allaha i Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovosvjetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio!“Neka i nova hidžretska godina bude prilika na vlastiti samoubračun i spremnost na ovu duhovnu dimenziju hidžre u našim životima.