Rijad Konjhodžić: Nema mjesta protivljenju vakcinama
– ističe dr. Konjhodžić smatrajući obavezom svakog muslimana da se, ukoliko je u mogućnosti, bavi naukom, ako ne, da bar sluša ono što nauka kaže
Otkako je svijet zahvatila pandemija koronavirusa, strahovi o budućnosti čovječanstva ne prestaju biti svakodnevna tema. Tim povodom razgovarali smo s inžinjerom molekularne biologije i hemije dr. Rijadom Konjhodžićem koji se, i pored brojnih obaveza, srdačno odazvao našem pozivu. Prisjetivši se susreta s njim na Ajvatovici, gdje je kao pasionirani zaljubljenik konja bio i čest sudionik ove manifestacije, razgovor smo započeli pitanjem:
S obzirom na neprilike u svijetu izazvane koronavirusom, dr. Konjhodžiću, kao genetičar kako vi vidite ulogu i značaj genetike u budućnosti?
Konjhodžić:
Zasigurno je pandemija kojom je bio pogođen čitav svijet dokazala da je uloga genetike u ovakvim mikrobiološkim eventima ogromna. Ljudi bliski tome znaju da je genotipizacija pojedinih virusa kao što je bilo u slučajevima virusa HIV-a, hepatitisa C i influence izuzetno bitna. Međutim, sada su po prvi put ljudi koji nisu iz struke vidjeli da genetske promjene unutar informacione molekule, unutar virusa direktno utiču na brzinu sticanja virusa i razvijanja jakih simptomatskih slika. Stoga, uvidjelo se da je mirkrobiološka genetika jednako esencijalna kao i klasične discipline kao što su imunologija, biohemija i klasične mikrobiološke metode. Tako da, bez jasnije izrađenog genetskog plana, ni u budućnosti se nećemo moći uspješno boriti sa ovakvim eventima.
Genetske mutacije
Čovjek je po prirodi određen genetskom strukturom (DNK). Da li se DNK može mijenjati, odnosno može li se njegova struktura narušiti?
Konjhodžić:
DNK se ne može mijenjati puno, ali se mijenja. Postoji nešto što mi nazivamo genetska mutacija. To je promjena koda za određenu sintezu nekih aminokiselina i samim tim nekih bjelančevina, odnosno mogu vršiti funkciju na neke molekule. Tako imamo genetski kod za proizvodnju inzulina koji ukoliko ne može da radi svoj posao dovodi do obolijevanja od šećerne bolesti. Također, ljudi koji imaju defektan kod za sintezu nekog drugog metabolički bitnog enzima, onda ne mogu da metaboliraju i obolijevaju od nečega. Dakle, postoji čitav niz genetskih oboljenja koja su izazvana ili nasljednim mutacijama ili novim mutacijama koje su se desile unutar ljudskog organizma. Kako imamo genetiku ljudi, tako imamo i genetiku karcinoma. Kako shvatamo karcinom kao neki abnormalni rast ljudskog tijela, onda možemo reći da je esencijalno on genetska bolest, jer je unutar tog jednog tkiva došlo do replikacijske greške izazvane opet genetskom mutacijom zbog koje dolazi do visoke proliferacije tih ćelija, odnosno rasta abnormalnog tkiva unutar normalnog tkiva.
Genetskim manipulacijama se mogu recimo geni životinja prebaciti na gene povrća, kao npr. ribe u paradajz i sl.?
Konjhodžić:
Da, to je nešto što mi danas zovemo GMO – genetski modificiranom hranom koja je dobila negativan kontekst kad se piše o njoj, pogotovo kad o tome govore ljudi koji nisu stručni. To je način da određene gene koji bi mogli biti benefinijalni nekim uslovima koji se najčešće koriste za ishranu ljudi, prebacimo od nekih drugih organizama i metodama genetske transmisije to napravimo. To se obično radi iz potrebe za hranom koja nedostaje. Ljudi koji stalno govore protiv GMO-a zaboravljaju jednu stvar, a to je da je nas sedam do osam milijardi na ovoj planeti i da bismo bez genetski modificirane pšenice i druge hrane vjerovatno imali sezonske gladi. Takva hrana nam omogućava da mi ne ovisimo o jednom vremenskom hiru te godine, na koji bismo izgubili tone i tone usjeva u poljima. Dakle, transmisira se gen koji čini pojedini uslov resistabilnim prema mrazu, niskim temperaturama ili nečem drugom što na neki način čuva taj usjev od najčešćih opasnosti zbog kojih dolazi do velikog gubitka pojedinih usjeva. Iako GMO u nekom svakodnevnom govoru ima izuzetno lošu reputaciju, uvijek se moramo sjetiti da bismo danas bez genetski modificirane hrane, imali sezonske gladi kakve se vjerovatno i mnogo stariji ljudi sjećaju. Obično se kaže da ta hrana nije zdrava, da je kancerogena, ali mi još uvijek nemamo nijedan eksperimentalni dokaz da je ta hrana u bilo kojoj mjeri nezdrava i izaziva neke bolesti naspram one koja nije genetski modificirana. Mi to svakodnevno jedemo. Pšenica i soja su neke od najčešće genetski modificiranih namirnica.
Pojedina istraživanja pokazuju da su ljudi koji su jeli divljač i ribu vitalniji od onih ljudi koji su jeli tromije životinje. Koliko hrana u tom genetskom smislu utiče na čovjekov organizam?
Konjhodžić:
Hrana utiče na nas utoliko da kvalitetnija hrana znači kvalitetniji život. Međutim, postoje određene genetske predispozicije ili genetski disabiliteti u vidu varenja neke hrane.
Postoje populacije koje zbog nedostupnosti neke hrane jednostavno nisu napravile neku rezistenciju na tu vrstu hrane i kad se one intraduciraju njima, onda oni postanu ili izuzetno alergični ili izuzetno podložni uticajem. Najbolji primjer su sjevernoamerički Indijanci. Oni imaju u ogromnom broju mutiran gen za alkoholnu dihidrogenazu, gdje ne mogu da uopće metaboliraju etilni alkohol koji se nalazi u pićima te je zbog toga alkohol koji je njima prodavan pravio čuda-deformitete itd. Imate to i na teritoriji Bosne i Hercegovine. Imamo velik broj djece koja su alergična na kivi zato što je to voće koje je ušlo u našu ishranu prije maksimalno pedeset godina, dok npr. nemate ili su rijetki slučajevi djece koja su alergična na jabuke, jer mi ovdje jedemo jabuke već 2.000 godina. Hoću reći da ako jedete kvalitetnu hranu, recimo divljač i životinje koje su bile aktivnije, to je generalno kvalitetnije meso. To su životinje koje imaju veći mišićni volumen, koje daju više dobrih proteina, nije toliko masno meso. To može više ići u nekom nutricionističkom pravcu, nego u genetičkom. Ne možemo mi reći da zbog konzumiranja jedne namirnice ili ekstenzivnim bavljenjem jednom vrstom rada dolazi do neke genetske promjene u našem organizmu. To bi zapravo bio lamarkizam koji je teorija koja je poražena, ali možemo reći da je epigenetički, koja čovjeku još nije potpuno razjašnjena, da ljudi koji imaju bolju genetsku predispoziciju za nešto što se dešava u njihovoj okolini, prolaze bolje i imaju veću šansu da ostave potomstvo i na taj način taj gen u toj populaciji postaje dominantan.
Koronavirus je stavio čovječanstvo pred ispit odgovornosti. Tu odgovornost ne treba tražiti samo u genomu virusa, nego i u genetskim komorbiditetima čovjeka?
Konjhodžić:
S iskustvom smo vidjeli da virus mutira i da mutira na S-proteinu i da mu to omogućava brzo širenje, ali se generalno intenzitet simptomatologije ne mijenja. Primijetili smo da morbiditet pacijenata izuzetno varira ako su zaraženi istim sojem virusa. To nas navodi na jednu hipotezu koju još uvijek moramo dokazati da genetski komorbititet kod ljudi koji ih nose u svojim genima može biti odgovoran za povećanu smrtnost ili smanjenu smrtnost prilikom infekcije koronavirusom. Mi uopće više nemamo sumnje da ljudi koji imaju poremećaj koagulacije krvi i ljudi koji su dijabetičari imaju povećan morbiditet kod koronavirusa. Najteža komplikacija kod zaraze koronavirusom je stvaranje krvnih ugrušaka. Ljudi koji imaju poremećaj zgrušavanja krvi i ljudi sa dijabetesom su već tome skloni i kod njih dolazi do stvaranja trombova. Mi smo idući tim tragom izabrali jedan set od 15 ljudskih gena koji su odgovorni za različite aspekte mobilizacije imunog sistema kod ljudi. Vidjet ćemo da li kod ljudi s različitom kliničkom slikom postoje različitosti unutar tih gena koji su odgovorni za mobiliziranje imunološke reakcije. Mi smo već uveliko u tom projektu i nadamo se da ćemo do polovine jeseni imati tu studiju spremnu za prezentaciju.
Sve ono što je kroz nauku od koristi ljudima, dozvoljeno je
Vakcine i vakcinacija su jedino i najbolje rješenje za sprečavanje epidemije?
Konjhodžić:
Ja volim reći da je vakcinacija jedan civilizacijski potez. Ne mogu reći da razumijem antivakserski pokret. Naravno, svako ima pravo na svoje mišljenje, ali ovo su profesionalne stvari. Pojedinac ima pravo da radi šta hoće, ali postoji kolektivna odgovornost. Jedan nevakcinisani pojedinac jeste prijetnja za sebe, ali i prijetnja za ljude oko sebe. Slušao sam jedan odličan intervju vezan za masovnu imunizaciju poslije velikih boginja. Kolega je rekao da se to u sadašnjem okruženju ne bi moglo sprovesti na isti način na koji je pobijeđen virus boginja. Otpor bi bio prevelik i ta mogućnost formiranja mišljenja koje nije bazirano na naučnim činjenicama je zbilja zabrinjavajuća. Iako smo u posljednjih tridesetak godina doživjeli jedan bum u informacionim tehnologijama i možemo reći da svako na svom mobitelu ima svijet na koljenima, mi danas kao populacija gore reagujemo na takve civilizacijske momente nego što smo to radili prije pedeset godina. Vi se sigurno sjećate kad je vakcinacija u školama bila obavezna?! Nije uopće bilo priče za i protiv. Sa protivljenjem ćemo obične bolesti koje su skoro izumrle dovesti ponovo u opticaj, jer mi sad već imamo veliki broj ljudi koji nisu vakcinisani ni protiv malih boginja.
Čudi još više što se mladi ljudi, koji bi trebali imati razvijenu svijest o potrebi zaštite zdravlja, ne vakcinišu, plašeći se posljedica. Svjedoci smo protesta u Francuskoj, Grčkoj, Švedskoj i drugdje. Ima li tome valjano objašnjenje?