Kraj NATO misije u Afganistanu
Predsjednik SAD, Joe Biden, saopštio je 8. jula da će američka vojna misija u Afganistanu biti okončana 3. augusta ove godine. Ova odluka dolazi nakon nepunih dvadeset godina američkog i NATO angažovanja u ovoj bliskoistočnoj zemlji. Na ovaj način okončava se najduži rat koji su SAD vodile u moderno doba.
Sve je počelo terorističkim napadom na SAD. Izveli su ga priadnici Al-Qaide koja je imala bazu u Afganistanu. Tadašnja administracija SAD proglasila je “rat protiv terora” koji je uključio invaziju Afganistana. Na zahtjev SAD, NATO je prvi put u svojoj historiji aktivirao čl. 5 Sjeverno-atlantskog ugovora od 1. aprila 1949. godine koji predviđa kolektivnu odbranu u slučaju napada na neku članicu Saveza.
Savjet bezbjednosti OUN je decembra 2001. godine rezolucijom 1386 autorizovao vojnu misiju pod vodstvom NATO-a u Afganistanu. Ova misija poznata je kao International Security Assistance Force (ISAF) čiji je cilj definisan kao obučavanje afganistanskih snaga bezbjednosti, izgradnja državnih institucija i borba protiv talibanske pobune.
Misija ISAF je 1. januara 2015 godine zamijenjena misijom Resolute Support Mission (RSM) čijim je ciljem je označena obuka, savjetovanje i pomoć afganistanskim snagama i institucijama. U ovim misijama najviše trupa su dale SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kanada uz ostale članice NATO-a. Od 1. maja 2021. godine počelo je povlačenje snaga RSM. Planirano je da se potpuno okonča do 11. septembra 2021. godine.
To je bio rezultat pregovora između vlade SAD i talibana u februaru 2020. godine, u vrijeme predsjednika Donalda Trumpa. Talibani su se obavezali da postignu politički dogovor sa vladom u Kabulu i da se bore protiv terorizma na afganistanskom teritoriju.
U toku dvije decenije vojnog angažovanja u Afganistanu, SAD su potrošile 1 trilion dolara i izgubile oko 2400 vojnog osoblja. Talibani nisu poraženi već su se vratili na vojno-političku scenu. Projekat izgradnje demokratije nije bio uspješan. Afganistan razjedaju nepotizam i korupcija. Proces modernizacije nije uhvatio maha izvan glavnog grada. Od 400 srezova u zemlji, talibani danas kontrolišu oko 150. Administrativni centri u unutrašnjosti zavise od toga hoće li ih vladine trupe snabdjeti iz zraka. Neki obavještajni krugovi procjenjuju da bi cijela zemlja mogla pasti u ruke talibana 6 mjeseci nakon potpunog povlačenja NATO snaga. Drugi tvrde da je takav scenario malo vjerovatan i da će Afganistan biti podijeljen na talibanski jug i anti-talibanski sjever.
Stručnjaci procjenjuju da će Afganistan polahko nestati sa mape prioriteta SAD. Ova velesila će se baviti pandemijom, kompeticijom sa Kinom i klimatskim promjenama. Talibani su, u pregovorima koji su prethodili kraju misije NATO-a, obećali da neće napadati američke ciljeve. Za Zapad, čini se, nije bitno ko će i na koji način upravljati Afganistanom. Politika “promjene režima” i “izvoza demokratije” izgleda napuštena. Male zemlje moraće da shvate kako se u politici ne mogu oslanjati na vanjsku intervenciju i da je postojanje ili nepostojanje demokratije, poštivanje ili nepoštivanje ljudskih prava – njihovo unutrašnje pitanje.
Vrata za iseljavanje iz Afganistana se polahko zatvaraju dok talibani zauzimaju granične prelaze prema Iranu i Pakistanu. Neki Afganistanci su došli do Unsko-sanskog kantona. Drugi se spremaju da napuste zemlju zajedno sa posljednjim američkim trupama. Među njima je oko 18 000 ljudi koji su radili kao prevodioci za Zapadne snage i članovi njihovih porodica, što čini oko 80 000 duša.
S povratkom talibana na scenu postavlja se pitanje: da li se historija vraća u 1996. godinu kada je započela petogodišnja vladavina ovog pokreta, okončana američkom intervencijom? Kakva budućnost čeka ovu zemlju koja je najmirnije godine provela u okviru medernizovane monarhije i koja je bila objekat invazije dvije svjetske velesile – prvo SSSR, a onda SAD i njenih saveznika? To je zemlja koja je bila zarobljena od terorista i čiji su upravljači terorisali vlastiti narod. Ljudsko saosjećanje govori da taj narod zaslužuje jedan period mira i obnove.