Zločin komšija i školskih drugova
Čini se da nigdje kao u Prijedoru nije bilo angažirano toliko komšija, školskih drugova i kolega da ubijaju i uklanjaju tijela Bošnjaka. Nije riječ o profesionalnim vojnicima, već osobama s kojima su Bošnjaci prije agresije na Bosnu dijelili sve radosti:
Prvog dana ovogodišnjeg Kurban-bajrama, 20. jula, u Memorijalnom centru Kamičani u Kozarcu klanjana je dženaza-namaz za 12 žrtava iz Prijedora i doline Sane. Bez obzira što je bio prvi dan Kurban-bajrama, organizatori dženaze su smatrali, kako je to objasnio muftija bihaćki Mehmed-ef. Kudić, da naša obaveza prema šehidima treba biti stalna i da naše dove i emocije tog dana treba da budu usmjerene prema žrtvama u Prijedoru i njihovim porodicama, ali i kulturi sjećanja koju njegujemo.
Prije dženaze otvorena je izložba „Masovna grobnica Korićanske stijene - priče iz kamena“kao dio aktivnosti održavanja kolektivne šehidske dženaze žrtvama iz Prijedora. Izložba se fokusirala na Korićanske stijene koja je jedna od najspecifičnijih grobnica ne samo po načinu ubijanja žrtva nego i po izboru lokacije za ubijanje, prikrivanje zločina i skrivanje posmrtnih ostataka ubijenih. Kroz 45 fotografija i dokumenata nastojala se ispričati „priča iz kamena“kako bismo pamtili nevine žrtve i opominjali na zločine i zločince. Autori najvećeg broja fotografija su učesnici ekshumacije: Mujo Begić, Zlatan Ališić i Senadin Ramić.
Upravo je 20. jula ove godine klanjana dženaza nekima od Bošnjaka koji su pronađeni na Korićanskim stijenama. Najmlađa žrtva kojoj je klanjana dženaza je Fikret Marošlić koji je imao 21 godinu kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice na Korićanskim stijenama. I njegov otac Himzo, koji je imao 47 godina, ekshumiran je iz ove masovne grobnice. Inače, sve žrtve kojima je na prvi dan Kurban-bajrama dženazu klanjalo nekoliko hiljada prisutnih ubijene su 1992. godine, a njihovi posmrtni ostaci u proteklom periodu su ekshumirani iz masovnih grobnica Korićanske stijene, Tomašica, Hrastova Glavica kao i na lokalitetima Kozarac – Garevci i Jablanica – Prosara.
Komšijski zločin
Pored jednog od dvanaest tabuta bila je Ismeta Bešić, koja i ove godine u mezar spušta jednog člana porodice. „Danas u mezar spuštam brata, prošle godine sam ispratila drugog brata, a prije četiri godine trećeg, najmlađeg, brata. Prije dvije godine sam ukopala i sina jedinca. Brata sam zadnji put vidjela u Trnopolju, u logoru u kojem su mi bila sva tri brata. Sin mi je bio u Omarskoj. Doveli su ga poslije u Trnopolje. Bio je sav modar od udaraca. Govorio je samo da ja ne vidim kako je modar... Nema nikada mira, uvijek se misli o njima, ali jeste lakše kada znaš gdje su ukopani i kada im možeš otići na mezar“, kazala je kroz suze Ismeta.
To je razlog što su neki u mezar spustili svoje članove porodica iako nisu sva tijela kompletirana. „Tijela Fikreta i Himze nisu kompletirana, samo su neke kosti pronađene. Mati Fikretova, odnosno Himzina supruga, želi da ima njihove mezare, da im može doći, proučiti Fatihu“, kazao je rođak žrtava Redžo Marošlić. U tabutu Vasifa Mujkanovića nalazila se samo jedna kost.
Jedan od onih koji još nije pronašao sve najbliže je Zijad Bačić. Preživio je strijeljanje i svjedok je sistematskog uništavanja Bošnjaka u Prijedoru. „Iako to sudovi nisu tako presudili mogu kazati da je to bio genocid nad Bošnjacima Prijedora. Meni su ubijeni dvojica braće, sestra i majka. Tada je ubijeno 29 žena i 15 djece. Izveli su ih napolje i po njima sasuli rafal“, kazao je Zijad koji je od dvojice vojnika koji su pucali prepoznao i svoga komšiju Iliju.
Ova i slična svjedočenja o zločinima komšija Srba nad Bošnjacima prisutna su širom Bosne, ali se čini da nigdje kao u Prijedoru nije bilo, pored srpskih i srbijanskih vojnika, angažirano toliko komšija, školskih drugova i kolega da ubijaju i uklanjaju tijela Bošnjaka. Nije riječ o profesionalnim vojnicima, već osobama s kojima su Bošnjaci prije agresije na Bosnu dijelili sve radosti: od rođenja djeteta do kupovine novog auta. Najslikovitije o tome govori nagrađivani roman Darka Cvijetića „Schindlerov lift“, koji bez obzira na fikciju na jedinstven način oslikava sudbinu Bošnjaka i Hrvata Prijedora.
Ono što se nikada ne bi smjelo odvojiti od ovih svjedočenja u Prijedoru jesu svjedočenja i sjećanja na strašne logore poput Omarske
i Trnopolja. Suada Ćoralić se i sada sjeća svakog trenutka iz logora kada je njenom mužu bilo jasno da posljednji put vidi svoju porodicu. „U logoru smo se oprostili. Kćerka mi je imala tri godine. Držao je u rukama. Vikala je: `Aba nemoj ostajati!’ Košulju mu je počupala vukući ga. Samo mi je govorio: `Čuvaj mi djecu!’ Čuvala sam ih i izvela na selamet. Imam šestero unučadi, ali on ne zna za njih“, kazala je Suada na dan dženaze.
Narativ veličanja zla
Dženazu je predvodio reisu-lulema Husein-ef. Kavazović koji se prisutnima i obratio. Kazao je kako u danu, u kojem muslimani s velikim duhovnim ushićenjem obilaze Kabu i u posebnoj atmosferi predanosti Uzvišenom prinose svoje kurbane, u Kozarcu Bošnjaci, i 29. put poslije teške 1992. godine, dokučuju svoju planetarnu bol i prisjećaju se zla koje im je naneseno.
“Naša bajramska radost danas je zamijenjena tugom. Punih 29 godina, iz dana u dan, tragamo za našim najmilijim po šumama i potocima, iskapajući ih iz jama i masovnih grobnica, u nadi da ćemo pronaći njihova tijela ili bar dio tijela, i, kako priliči ljudima, sahraniti ih. Prošlo je punih 29 godina, a mi još uvijek klanjamo dženaze i samo dragi Bog zna koliko će još vremena proći dok ih sve ne obavimo, dok posljednjeg našeg brata, muža, sestru, majku... ne spustimo u bosansku zemlju. Hiljade ubijenih još čeka da im se klanja dženaza-namaz, da im se podignu mezar i nišan. Zločinci ne samo da su pobili djecu, roditelje i porodice, dodao je, već sve vrijeme nastoje sakriti tijela žrtava i zamesti tragove. „U takvoj atmosferi, u tom mučnom i teškom grotlu zla, počinioci ne pokazuju nikakve znake kajanja, niti oni iz čijih redova oni dolaze pokazuju znake osude. Naprotiv, narativ koji se širi među njima je narativ veličanja zla, nagrađivanja i odlikovanja ratnih zločinaca, ponižavanja žrtvi i oduzimanja žrtvi ljudskih vrijednosti“, kazao je reisu-l-ulema Kavazović i istakao kako je zlo sjeme genocida u Bosni i Hercegovini 1992. godine posijano u dolini Sane, o čemu svjedoče presude Haškog tribunala, koji je zločine počinjene na ovom tlu, okarakterizirao kao zločine s elementima genocidne namjere.
„Dozvolite mi da na ovom mjestu naše boli i tuge ukažem i na ono čemu iznova svjedočimo posljednjih godina, mjeseci i sedmica: ataka na državu i njene institucije. Svima onima među nama kojima nije jasno šta je posrijedi neka pogledaju u ove tabute: oni su rezultat te iste antidržavne politike zla. Ovi tabuti ispred nas rezultat su tih nastojanja da se država uništi, tako što će se uništiti njene institucije“, naglasio je reisu-l-ulema Kavazović, rekavši da nakon svih zločina i genocida, čudi to što neki među nama ne vide, te ih je upozorio da se ne igraju sudbinom naroda nad kojim je izvršen genocid i s državom koja je krvlju sačuvana.