Ostrvo u sred ‘srpskog sveta’

Mnogo je događaja koji su prethodnih dana uznemirili bosanskohercegovačku javnost. Akteri su: međunarodna zajednica, Aleksandar Vučić i entitetski izvođači radova idejnog projekta Velike Srbije. Tu su još i, nekim predstavnicima međunarodne zajednice jednako kao i Vučiću i kompaniji, nepoćudni i problematični muslimani Bošnjaci redom optuženi za sve loše što se ikada desilo od privrednog kriminala do ratnih zločina. Dok se u javnosti podastire priča o ‘razdruživanju', kao nečemu normalnom, naši politički predstavnici se glože oko pozicija. Sitna su to, a suštinski krupna gloženja, jer nas na tacni izručuju milosti raznoraznih međunarodnih struktura, srpskih političara, hrvatskosaboraških UZP-propovjednika i "diplomata" koji vlastito rasističko tj. islamofobno naslijeđe projiciraju na nas. No, ko je krivac tome? Bolno je priznati i možda se može maliciozno interpretirati kao traženje krivca u žrtvi, ali krivi smo i mi. Pod "mi" mislim prvenstveno na bošnjačke političare sa partijama, u pluralu, i podjelama i pohlepama od kojih su obnevidjeli.

Cilj velikosrpske ideologije je jasan. Pored agresije i počinjenog genocida o tom cilju svjedoči i činjenica da je njihovo revizionističko prekrajanje historije, jedinstveno u svijetu, prisutno decenijama i još uvijek traje – unatoč činjenicama, unatoč čak i presudama međunarodnih sudova. S obzirom na tu, potpuno poznatu agendu, problem je što u našim političkim strukturama nema adekvatnog državničkog i političkog odgovora. Imali su skoro trideset poslijeratnih godina da pripreme strategiju odgovora Srbiji i entitetu RS, jer su morali znati da bez toga nema ‘mirne Bosne'. Umjesto toga mudrovali smo, potkopavali jedni druge, ućutkivali kritičke glasove, preslagivali upravne i nadzorne odbore, a slabili za državu najvažnije institucije. Nismo shvatali, naprimjer, da je sud ishodišno mjesto za željenu reviziju historije kojom bi se zatvorio krug za savršen zločin. Dopušteno je da sudstvom i tužiteljstvom ovladaju politike, koje su antidržavne, umjesto da se osigura nezavisna sudska vlast. Naši političari nisu vidjeli da se građanima otima domovina ispred nosa - komad po komad. I to je sve išlo postepeno. Da se ovakav revizionistički ili rasistički narativ pojavio, naprimjer 1996. godine, bilo bi ozbiljnih posljedica. Ovako, svake godine je granica tolerancije prema genocidnoj ideologiji i njenim jatacima te rasističkim stereotipima pomjerana i na kraju se došlo do toga da većina javnosti ne vidi nikakav problem u tome.

Druga faza revizije je izjednačavanje žrtve i zločinca uz ćutnju međunarodne zajednice. Kada je i to prošlo, u razgoropađenom napadu velikosrpske histerije, reviziji je (sa starih rasističkih pozicija zaogrnutih u oblandu pomirenja) pristupila i međunarodna zajednica. Tako je novi visoki predstavnik Schmidt učestvovao na skupu u Njemačkoj pod nazivom Evroatlanske perspektive Bosne i Hercegovine, koji je organiziralo Njemačko atlansko društvo (Deutsche

Atlantische Gesellschaft), a na kom je predsjednik Bundestaga, ranije ministar finansija Wolfgang Schäuble problematizirao muslimansko ostrvo u Evropi ‘s znatnim potencijalom za konflikt'. Kao da je problem što muslimani postoje i kao da su muslimani – oni nad kojima je počinjen genocid – potencijalni uzročnici konflikta. O ideji Velike Srbije koja je dovela do stotina hiljada mrtvih, miliona raseljenih i genocida na Balkanu nije bilo riječi. Nije problem genocid, problem su muslimani. U rasističkoj vizuri stvari stoje upravo tako, jer tu ne vrijede činjenice.

Držim da se i Aleksandar Vučić iznenadio podrškom koju su posljednjih dana velikosrpske revizionističke ideje dobile - odmah je nastavio hapšenja bosanskohercegovačkih građana, a potom pozvao Schmidta u posjetu u Beograd. Umjesto da smo čuli kako je tema ove posjete predstavnika međunarodne zajednice predsjedniku zemlje presuđene za nesprečavanje genocida i učešće u ratu u Bosni i Hercegovini, te negatoru genocida, bila odgovornost Srbije za trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini, Schmidt je našoj javnosti očitao lekciju o tome da on ide u gradove regiona da razgovara o njenoj budućnosti. I da to tako treba. Koje gradove regiona i zašto? Šta znači kada Beograd i OHR pregovaraju o budućnosti Bosne i Hercegovine? Osim što potcrtava isključenost Bosne i Hercegovine, ova činjenica je svjedok i sramno ogledalo naše inferiornosti odnosno činjenice da smo postali objekti svake politike koja nadilazi nivo kantona i podjele fotelja. Svi, prvenstveno ono što se zove bošnjačkom pozicijom ali i ono što se zove bošnjačkom opozicijom.

Postoje pitanja koja se u našoj javnosti moraju glasno postaviti: Šta je učinjeno na ideji odbrane Bosne i Hercegovine četvrt stoljeća nakon rata? Imamo li strategiju i jesmo li je ikada, nakon agresije, zapravo i imali? Jesmo li svjesni da za strateški odgovor ne moramo biti politički homogeni, ali kada je u pitanju domovina moramo biti jedinstveni? Jesmo li uopšte u stanju izvršiti bilo kakav vid pritiska ili još poput nemoćnika apeliramo na nečiju savjest i dobru volju i bacamo za leđa kosti svoje djece – iste one kosti koje su nam često predizborno vrlo važne u međusobnim prepirkama? Činjenica agresivnog protoka neprovjerenih informacija, nedostatak bilo kakvih recipročnih mjera makar sa nivoa poput kantona gdje su Bošnjaci većina, svođenje političkog djelovanja na puko reagiranje i to apelom, neuzvraćanje brojnim antidržavnim potezima i rušenjima Ustava i ostalo su doveli do toga da odgovora – na današnju situaciju i agresivnost srpskih struktura koje preko naše domovine uvezuju ekskluzivni ‘srpski svet' – nema unutar onoga što se zove bošnjačkom politikom. A i to je, zapravo, odgovor na brojna pitanja. Između ostalog i na to kako smo dospjeli do rasno nepodobnog muslimanskog ostrvceta u kojem se hapse žrtve genocida dok su izvršitelji načelnici opština. Ostrvceta koje se, kao u nekoj post-truth dijalektici nalazi u sred povezanog ‘srpskog sveta'.

Kako smo dospjeli do rasno nepodobnog muslimanskog ostrvceta u kojem se hapse žrtve genocida dok su izvršitelji načelnici opština. Ostrvceta koje se, kao u nekoj post-truth dijalektici nalazi u sred povezanog ‘srpskog sveta’