Faruk je Božiji dar zbog kojeg se u našoj kući često čuje smijeh
Sve što je Faruk postigao i ostvario, zahvaljujući je ljubavi i upornosti svoje majke Anite, koja je sve svoje ambicije i snove podredila njemu kako bi mu pomogla na njegovom životnom putu
Anita Čaušević je vrijedna, hrabra majka dvadesetogodišnjeg Faruka iz Bihaća, mladića s teškoćama u razvoju. Usprkos iskušenjima s kojima se od rođenja morao nositi, Faruk je naučio nešto što mnogi od nas ne nauče tokom cijelog svog života – a to je život u svakom trenutku, radovanje svakoj novoj stvari i promjeni u životu.
Sve što je Faruk postigao i ostvario, zahvaljujući je ljubavi i upornosti svoje majke Anite, koja je sve svoje ambicije i snove podredila njemu kako bi mu pomogla na njegovom životnom putu.
Pronašli vlastiti životni put
Poslije godina borbe i stečenog iskustva, odlučila se na pokretanje bloga koji počinje njihovom ličnom pričom. U svojim tekstovima Anita govori o svemu onome što su kao porodica prošli kada su saznali da će dobiti blizance i da će jedno od njih biti s teškoćama u razvoju.
“Prije nego su naši blizanci došli na svijet, zamišljali smo našu djecu kao zdravu i sretnu. Maštali koja imena ćemo im dati? Bili smo uzbuđeni, ni jedne sekunde ne pomišljajući da bi nešto moglo krenuti drugim putem. Od početka smo znali da će se jedan zvati Alem, a za drugo ime se nikako nismo mogli odlučiti. Nakon porođaja, kada je jedan od njih došao kući, a jedan ostao u bolnici u inkubatoru, odlučili smo da taj borbeni, maleni dječak dobije jedno snažno i zvučno ime. Odlučili smo da se zove Faruk. Alem je od samog početka bio u udobnosti doma, dok se Faruk od starta borio za svoj život. Ali, on je odlučio da ostane. On je odlučio da nam unese neku novu dimenziju u život, koje tad nismo ni bili svjesni. Naš put je počeo kao svakom roditelju koji sazna da će mu dijete imati neku poteškoću. Bio je to put u traženju ispravnih dijagnoza, pravih doktora, odgovarajuće rehabilitacije. Bili smo u bunilu u tim prvim godinama. Pored toga što smo saznali da Farukov razvoj neće biti tipičan, saznali smo da ima i mrene na oba oka i da mu je vid ograničen. Nakon operacije sa samo devet mjeseci života, kreće njegova rehabilitacija i naša borba; kako istovremeno odgajati dijete s poteškoćom i dijete sa tipičnim razvojem”, započinje svoju priču Anita.
Dodaje, kako su ipak, pored svih poteškoća i slabe pomoći koju pružaju država i sistem, uspjeli pronaći svoj put koji ih je vodio ka naprijed. Na tom putu im je uveliko pomogao njihov drugi sin.
“Imali smo sreću da je Alem dijete koje je nadopunjavalo sve ono što u tom momentu nismo mogli dobiti od Faruka jer je, pored ostalog, imao teške periode agresije. Velike muke je imao i dok je bio u vrtiću. Nemogućnost kretanja u redovnu školu, zbog te iste agresije i izostajanja podrške sistema koji nam je trebao pomoći. Ali mi kao porodica, i ja kao majka, nismo se dali omesti. Raspodijelili smo svoje uloge. Prihvatili ono što smo dobili i držali se ljubavi i svega onog što donosi mir i veselje u našu kuću. Baš taj put koji smo odabrali, baš taj fokus koji nas je držao sve ove godine nije dozvolio da potonemo i ostanemo ogorčeni”, ističe Anita.
Snagom porodice savladali predrasude
Pored izazova koje dobiju rođenjem djeteta s teškoćama u razvoju, roditelji se cijeli život susreću i bore sa predrasudama, odvajanjem i svrstavanjem u neku drugu grupu - grupu “drugačijih i čudnih ljudi”.
“Od samog početka odrastanja naša djeca doktorima budu novi slučaj, društvu i okolini „gluho bilo“, institucijama novi broj. Od samog početka, roditelji budu sami. Ono što svakog roditelja može izvući iz tog začaranog kruga je podrška voljenih, podrška prijatelja, kad već izostaje podrška onih koji bi trebali pružiti ruku spasa. Predrasuda je bilo i uvijek će biti. Ono šta sam se ja tokom godina trudila je da previše ne pričam o onom što izostaje. Nekako sam se okrenula onom što moj Faruk ima. Imao je sreću da radi s vrhunskim defektolozima. Imao je sreću da ja mogu biti s njim 24 sata. Biti potpora njemu i bratu. Mnoge majke su uskraćene za tu privilegiju jer moraju raditi, ili su nemoćne jer nemaju onu osnovnu pomoć. Pomoć i podršku porodice. Uvijek ističem da su nam porodica i prijatelji bili vjetar u leđa. Da su bili melem meni i suprugu dok smo prolazili kroz izazovne dane. Baš ta podrška, pomogla je da zanemarimo čudne poglede, da nas bijes nakon lošeg prijema nekog doktora ili ustanove ne drži previše. Nekako smo nesvjesno činili dobro sebi, fokusirajući se na svoje dijete. Pažnja nam je bila usmjerena na to kako da se povežemo s njim, kako bi što više izvukli iz njega”, priča Anita i dodaje kako je i opcija odlaska u neku drugu zemlju zbog vlastitog djeteta i njegova dobra, ispravna opcija ako se u to ide zdravog uma i srca.
Društvo mora promijeniti odnos prema drugačijima
Ističe kako su promjene u društvu i sistemu nužne, te dodaje da mnogo toga ima što treba unaprijediti i izmijeniti, počevši od obrazovnog sistema najprije.
“Programi koji su prilagođeni djeci s nekom poteškoćom nisu korektni jer svaki program treba da bude individualan, pošto je i svaka poteškoća individualna. To je dug proces koji se popravlja i uči usput. Razumijem da su mnogi predavači zbunjeni, da oni koji pišu programe imaju nejasnoću. Ali, sve dok budemo površni, i ne budemo učili o onom što nas zbunjuje, pravit ćemo programe i donositi odluke koje će ići na štetu djeci, koji će ići na štetu onima koji rade s našom djecom. Treba veća edukacija profesora i nastavnika o pristupu djeci koja imaju neka odstupanja. Asistent mora biti obavezan svakom djetetu koje uči po prilagođenom programu. Potpuno je zanemarena populacija kao što je moj Faruk. Odrasli s nekom poteškoćom, ostavljeni su sami. Njihova zanimacija ovisi o mogućnostima njihovih roditelja. Njihovi roditelji, svake godine imaju veći strah zbog pitanja; ko će ostati s njihovom djecom kad ih više ne bude? Psihološka podrška roditeljima još je jedna bitna činjenaica koja bi trebala biti na listi prioriteta. Šok koji roditelji dobiju na samom početku, blokira ih i izazove očaj iz kojeg se teško izvući. Imati pomoć u tom periodu, nekog ko bi ih savjetovao, i davao podršku bilo bi od velike pomoći”, kaže Anita.
Svi smo pred Bogom jednaki
Poručuje kako je posebno važna jedna stvar, koju bi svi ljudi trebali shvatiti a to je – da smo pred Bogom jednaki! Svaka poteškoća, izgled i karakteristika data nam je od Boga, dodaje Anita i poručuje da je kao takvu treba prihvatiti.
“Svaka vjera ovo ističe kao bitnu činjenicu. Ali mi i pored toga što smo uvjereni da vjerujemo, kršimo to odvajajnjem i izdizanjem iznad drugih. Naš izazov je naš. Ne tražimo ni od koga da nam ga uzme. Tražimo podršku , razumijevanje i saradnju. Da bude lakše nama, ali i vama. Da bude lakše mom, ali i tvom djetetu.”
Smatra da ne pretjeruje, niti uveličava kada kaže da im je Faruk Božiji dar, jer se zbog njega u njihovoj kući često čuje smijeh.
“Zbog njega stavljamo ljubav na prvo mjesto. Zbog njega svaki izazov lakše pređemo, jer znamo kakve smo izazove imali dok nismo dobili ovo što danas imamo. Zbog njega je muzika prisutna od ranog jutra u našem domu. Zbog njega se nismo zaboravili grliti svaki dan, više puta. Zbog njega i njegov brat ima drugačiji pogled na svijet. Zbog njega osjetim i primijetim sve ono što bih prije zanemarila. Zbog njega ću cijeli život ostati dijete i radovati se svim onim malim stvarima koje većina ljudi ne vidi. Zbog njega još više volim život. On je naša motivacija. On je naša ljubav. Naša velika, mala beba. On je naše čudo!”, s radošću na kraju ističe Anita, majka koja zaslužuje da joj se njen Bihać i okolina poklone zbog ogromne snage vjere u sebe, svoga sina i toga da je život moguć usprkos teškoćama s kojim se svako od nas u životu neminovno suočava.