Umjetnost treba da uzdrma ljudsku dušu
- ističe Lukač ukazujući da umjetnik treba biti budan kako bi prepoznao bitnost ljudskog postojanja i ispunio svoju ovosvjetsku misiju
Iako nema svoj atelje niti stalno zaposlenje, akademski skulptor Adis Lukač ne posustaje. Štaviše, vrijedno radi i izlaže. Njegova najnovija izložba pod nazivom “Svjedok” izazvala je i izaziva veliku pažnju. Razgovor smo započeli upravo pitanjem o izložbi “Svjedok” koja, ujedno, predstavlja neposredan odnos ovog umjetnika spram istine o genocidu. O tome Adis kazuje:
- Prije nekoliko godina zapitao sam se zašto ne uradim nešto za Srebrenicu. Zaista treba i trebalo mi je neko vrijeme, pa da ova ideja sazri. Kada se to desilo, prije dvije godine, počeo sam s radom koji je na kraju krunisan ovom premijernom izložbom u Vijećnici.
Kao umjetnik gradiš svoj odnos spram teme. Kako gledaš uopće na angažman umjetnika u izgradnji kulture pamćenja u BiH?
- Mislim da je kod nas kultura ne samo ugrožena, nego preugrožena, a ona je najznačajniji faktor koji oblikuje i obilježava život ljudi. Kultura je ono što nas održava i što u krajnosti ostaje da govori o nama. To je ono što ostaje. Nasuprot tome, ono što je vezano za političke govore i slično ima daleko manju trajnost od umjetnosti. Nažalost, mislim da se u kulturu ne ulaže dovoljno energije ni pažnje. Evo, moram reći da to nije samo bitno za bošnjački narod koji je najviše stradao u Srebrenici. Mislim da je to bitno za cijelu BiH, pa i svijet. Mi imamo urneke, imamo holokaust i znamo kako su se organizovali ljudi koji su bili žrtve, koji su preživjeli i šta je danas, koliko muzeja imamo o tome, koliko je knjiga napisano o toj temi, izložbi i filmova urađeno. Mislim da imamo urnek koji bi trebali pratiti, nema potrebe da izmišljamo toplu vodu. Da bi se to realizovalo mora postojati zvanična podrška kulturi, prvenstveno od vlasti.
S te strane, umjetnici imaju izuzetnu ulogu u očuvanju identiteta. Jedno od umjetničkih djela koje ispunjava tu zadaću jeste u tom smislu i tvoj spomenik Tvrtku I Kotromaniću?
- Da, to je spomenik i tema koja je data na konkurs 2011. godine. Poučen dotadašnjim iskustvom nisam vjerovao da se može desiti nešto da konkurs bude regularan, da mladi umjetnik dobije priliku, ali sam imao volju da to uradim. Napravio sam skicu i poslao je konkursnoj komisiji. I znam, zasigurno, da je konkurs bio šifriran i da je bio apsolutno pošten. Kada mi je gradonačelnik Tuzle gosp. Jasmin Imamović saopćio da je moj rad izabran, bio sam ushićen. Naime, trebao mi je jedan takav zalogaj, jer sam došao do nivoa kada mi je trebalo nešto novo kako bih se uvjerio da li mogu preći na neki viši nivo. I hvala Bogu, od samog početka do kraja realizacije tog spomenika sve je teklo kao rijeka. Bio je to ogroman projekat koji sam poprilično sam iznio na leđima. Hvala Bogu, i to je prvi spomenik koji je ikad napravljen kralju Tvrtku I Kotromaniću, jer je nakon nekoliko mjeseci spomenik u njegovu čast postavljen i u Herceg Novom.
Prepoznatljiv je tvoj reljef Hasanaginice koji krasi Narodno pozorište u Sarajevu. Šta te rukovodilo, odnosno na šta si se fokusirao?
- Kao dijete sam gledao film u kojem je Nada Đurevska glumila lik Hasanaginice. To me je tada fasciniralo. Vjerovatno je to u meni godinama sazrijevalo, da bi 2014. godine sam počeo da radim. Uradio sam sve u jednom koloritu, a to je crveni oker koji kada se nanose na papir postaje kao osušena krv na nekom platnu. S te strane on daje neku težinu, simboliku, kompletnoj toj priči. Nakon te izložbe na papiru nastao je taj reljef koji je usuštini još uvijek moja želja da uradim punu skulpturu posvećenu Hasanaginci. Kada je reljef nastao ja sam izrazio želju da ga poklonim Narodnom pozorištu. U tadašnje vrijeme direktorica je bila Marijela Hašimbegović. Ona je to zdušno podržala, jer su u to vrijeme napravili i galeriju režisera Sulejmana Kupusovića tako da je i taj reljef dobio svoje mjesto. Izuzetno sam ponosan zbog toga što u jednom hramu kulture stoji i moj rad.
Među bh. skulptorima ubraja se i naš poznati književnik Nedžad Ibrišimović. Šta biste rekli o njemu?
- Imao sam čast i priliku da i lično upoznam velikog umjetnika i čovjeka, Nedžada Ibrišimovića. Na jednom statusu na društvenim mrežama sam napisao - volio sam sva ćutanja i sva slušanja o njegovom prisustvu. Prvenstveno, uvijek me fascinirao njegov glas koji je bio famozan, onako narativan. Povezali smo se na prvu. Kada je on govorio, objašnjavao svoje ideje kroz skulpture, one su se tako uklapale u moje poimanje svijeta, kao neke puzle. Mislim da je on bio vanserijska osoba. Njegova veličina će se tek nekad u budućnosti moći spoznati. Bio je puno ispred našeg vremena. Na mene je poseban trag ostavila njegova knjiga Vječnik. Iako je poteška za čitanje i razumijevanje, ona nesporno sadrži univerzalne ljudske vrijednosti. To je djelo, zaista, virtuozno. S druge strane, kada pogledate njegov skulptorski opus, on je pun tih sjena, tih figura kao da je u paralelnom svijetu dobio eho neke svoje duše i onoga što je tražio, kopajući duboko u sebi i tražeći ono iskonsko – suštinu. Mislim da je on možda ponajbliže mogao da uhvati suštinu ljudskog bivstvovanja i težnje za savršenim. Svi smo ustvari na tom putu, samo, neki su budni, dok neki spavaju, ali mislim da je on bio uglavnom budan u svom stvaranju.
Umjetnost, nadasve, ima svoju duhovnu svrhu. Između ostaloga ona je tu da pokrene ljudsku dušu, uputi na dobro ili ukaže i pripremi čovjeka za smrt. Na to ukazuje i Ku’ran. Kako vidiš svoju i ulogu umjetnika uopće?
- Meni je duhovno veoma bitno. Mislim da je nadogradnja duhovnosti i to što sam duhovno jači, što sam obrazovaniji. Shvatio sam da postajem puno kvalitetniji u svom radu, kreativnom izražavanju. To mi je putokaz u životu i radu. I Bog nas upozorava da se pripremamo za taj trenutak. Umjetnost i treba da uzdrma ljudsku dušu, a to je ustvari ta budnost. Treba da budemo budni, da prepoznamo bitnost ljudskog postojanja. E sad, zna se postaviti pitanje kolika i koja je svrha umjetnosti u ovakvom svijetu, ali ja se vodim onom kada je poslanik Muhammed, a.s., rekao da iako znate da će sutra nastupiti Sudnji dan vi posadite stablo kao da ćete živjeti sto godina. Tako da čovjek mora dati sve od sebe, i mislim da smo svi došli s nekom misijom. Svakome je Bog dao neki dar. Sada je na nama kako će ko i prema čemu usmjeriti taj dar. To je naš izbor, i to je naša sloboda.
U svom izboru posebnu pažnju posvećuješ slikanju emocija ali i čuvanju tradicijskih vrijednosti. Koja je motivacija u prioritetu?
- Rekao bih sve u svoje vrijeme. U izložbi posvećenoj Hasanaginici slikao sam emocije koje su bile vezane za ženu u sevdalinci. Što se tiče spomenika Tvrtku I Kotromaniću, on čuva našu tradiciju i historiju. Nekako, stvari dolaze same po sebi, onako kako trebaju. Rekao bih da je to kao kap koja padne na površinu nekog mirnog jezera, od koje se kasnije prave koncentrični krugovi. Ta prva kap koja padne to je neka naša uža tradicija, oni krugovi koji se šire, šire se prema nekoj, mogu tako reći, evropskoj ili svjetskoj baštini. U suštini na kraju dolazimo do toga da smo svi jedna velika tradicija, stvoreni od jednog čovjeka i jedne žene. Meni je najinteresantnije, zapravo motivski me vuče ta čovjekova duša, ti vrtovi koji se nalaze u nama. Svako ima svoj vrt, neki je zapušten, neki uređen. Ja se nekada prebacim preko tog zida i kažem sebi dobro je da poradim na sebi, da budem što bolji baštovan. Ja ću biti sretan i zadovoljan ako moja umjetnost tome doprinese.