Kako nam je to smrt bliža negoli jàka za vratom

Bio sam dijete, prvi razred osnovne škole, otac se vraćao s jedne dženaze u susjednom selu, bijaše umrla jedna mlada žena, i otac Agan, opraštajući se s dvojicom komšija koji su nastavljali put prema svojim kućama, reče: “Šta ćeš, smrt je bliža negoli jàka za vratom!” Uvijek nakon takvih riječi zatitra i zašumi, u svome neponovljivu ritmu, vazdušasta praznina između ljudi...

Beskrajno je mnogo narodnih poslovica, prigodničarskih citata koji se vade iz svetih religijskih tekstova, pa mudroslovnih sentenci raznih umnih svjetskih autoriteta koje su izrečene o smrti i svemu onome što je sudbinski vezano za smrt kao čovjekovu “posljednju činjenicu života”. Gotovo da ne prođe ni jedna dženaza a da nas neki od džematskih imama ne podsjeti na sljedeće kur'anske riječi: “Svako će živo biće okusiti smrt, i Nama ćete se poslije vratiti!” U tim situacijama, dok imam govori, volim da, ponekad, posmatram lica ljudi, da pratim njihove spontane pokrete, svjetlice na licu, boju pogleda, strpljenje ili nervozu dok stoje, čuče, vrpolje se, tada se upitatm o čemu li svi oni sami sa sobom razgovaraju dok nas džematski imam, okupljene oko još otvorena ili netom uzvrhnuta kabura, “službeno” podsjeća na ono što sasvim dobro i sami znamo i osjećamo.

Jedna od učestalijih narodnih izreka o neumitnosti odlaska s Ovoga svijeta jest i narodna poslovica: “Smrt je bliža negoli jàka za vratom!” Tu poslovicu slušam otkako znam za sebe. Istu ovu mudrosnicu može se čuti i u varijanti kako je čovjekovu biću smrt bliža od njegove žile kucavice na vratu. Izreka mi se ne dopada u ovakvom obliku iz razloga što je “žila kucavica” sastavni dio čovjekova organizma pa u ovakvome opominjućem kontekstu zvuči kao da je ljudskom biću smrt bliža od same sebe. Jàka za vratom je nešto sasvim drugo u odnosu na žilu kucavicu, što je nešto odvojeno, koliko god bilo blisko čovjekovu tijelu, odnosno blisko ljudskome vratu kao jednom od najranjivijih i najusmrtljivijih dijelova ljudskoga tijela.

Odavno sam spoznao kako je obaveznost i smisao umiranja najprisutnija tema u književnim djelima i drugim umjetničkim ostvarenjima, filozofskim raspravama, usmenim tradicijama u svim vremenima, kulturama, socijalnim pripadnostima, nacionalnim naslijeđima... Jedno od razmišljanja o smrti za vrijeme jedne od dženaza dovest će me do spoznaje kako su mnoge bosanske lekseme koje u “srcu” i “krvotoku” svoga semantičkog bića mogu asocirati na neku iznenadnu čovjekovu dramu, stres, patnju, napor, iskušenje, ili kakav panični i teško rješivi životni problem, najčešće oblikovane u jednom slogu: smrt, krv, glad, žeđ, stres, nož, laž, žal, strv, krah, strah, šok, kvar, leš, srš, škart, rat... Kao što su jednosložnice i one riječi koje u nama pobuđuju sasvim suprotnu vrstu emocija: san, strast, plan, slast, čast, mir, nâm, dâr, vrt, spas... U neposrednoj zvonkosti i jednih i drugih riječi i u njihovim konotacijskim “koncentričnim krugovima” prepoznaju se, ili pretpostavljaju, one univerzalne istine o sastavnicama čovjekova života kojih se čovjek boji, ili kojima se raduje, u mjeri koliko je svako ljudsko biće osobno spremno/odlučno da uravnoteženije razumijeva i prihvata vlastitu poziciju i svijest o vlastitim mogućnostima u labirintima ovozemaljske prolaznosti.

Da Bog nije dao čovjeku da bude biće koje osjeća, koje misli, koje planira, čovjek nikad ne bi bio zabavljen mislima i emocijama o smrti.

Bio sam dijete, prvi razred osnovne škole, otac se vraćao s jedne dženaze u susjednom selu, bijaše umrla jedna mlada žena, i moj otac Agan, opraštajući se s dvojicom komšija koji su nastavljali put prema svojim kućama, reče: “Šta ćeš, smrt je bliža negoli jàka za vratom!” Uvijek nakon takvih riječi zatitra i zašumi, u svome neponovljivu ritmu, vazdušasta praznina između ljudi, lica se blago zgrče kao pred kakvim iznenadnim ogledalom, a neke moguće nove riječi i rečenice sačekaju da se u nervima i osjetilima slegnu upravo izgovorene nepobitne istine o svijetu i životu. Mudre izreke, bilo kojoj kulturi i tradiciji da pripadaju, nemaju funkciju da išta relativiziraju od onoga što se svakodnevno govori, osjeća, misli u oblastima koje su u njima snažno aktualizirane i zauvijek pohranjene, nego se njima samo zgušnjavaju i funkcionalnije elektriziraju trenutna čovjekova stanja i osjećanja. Mudrost je prvenstveno u onome u čemu se osjeti neponovljivo bȉlo iskonskosti... Čini mi se da gotovo nikada poslije, nakon toga dana od prije više od pola stoljeća, pa ni u ovim godinama, nisam dotaknuo kragnu košulje, ili pogledao prema košulji u času peglanja, a da se nisam sjetio ove opominjuće narodne izreke: “Smrt je bliža negoli jàka za vratom!” U rečenici je naglašena blizina, ne i bliskost. I ovom i svakom drugom izrekom vječito se skreće pažnja kako svaka sekunda u našemu životu i svaki pedalj zemaljskog prostora koji čovjek zauzima i kojim se koristi odjednom može postati konačna životno-smrtna razdjelnica, može se pretvoriti u onu neumitnu i očekujuću “kapiju smrti” između dvaju dodirujućih svjetova.

Mnogo sam se puta naslušao i, kroz različitu literaturu, mnogo načitao o smrti. Svaka je smrt posebna koliko je i svaki čovjekov život poseban. Moglo bi se, u literaturi oblikovanoj na bosanskom jeziku i, općenito, u književnim tradicijama ostvarivanim na srednjojužnoslavenskome jezičkom prostoru, podsjetiti na Selimovićev roman Derviš i smrt, Desničin roman Proljeća Ivana Galeba, pa na mnoge sonete Skendera Kulenovića, proze Derviša Sušića ili Nedžada Ibrišimovića, stihove o smrti i prolaznosti Muse Ćazima Ćatića, Saliha Alića, Marka Vešovića (Poljska konjica, Dok prerastam u mumiju), Mile Stojića (Doći će drugi), Džemaludina Latića (Dome Davudov, Srebrenički inferno, Škripa vratnica), Zilhada Ključanina (Nikad nisam bio u Bosni i dr.) i, naročito, na monumentalnu stihotvornu građevinu Kameni spavač Maka Dizdara, gdje je sudbina lirskog subjekta zapletena u kozmički eho proživljenih smrti i barbarskih genocidnih pohara nad zemljom Bosnom i bosanskim čovjekom. Oni koji budu čitali posthumno objavljeni Sarajevski nekrologij Alije Nametka mogu se uvjeriti kako haotični i osvetoljubivi obračuni sa svojim neistomišljenicima mogu više naštetiti autorovu spisateljstvu i književničkom autoritetu negoli pojedincima o kojima je, neposredno nakon njihove smrti, Nametak pisao.

Mnoge sam smrti u svome životu teško i bolno preživljavao. Poneke ovozemaljske smrti još uvijek me prate i ja sam se navikao da te smrti sve vrijeme budu uz mene, da budu u meni, da su to moje bliske smrti, sve do onoga trenutka kad će se i one, u jednome sasvim izvjesnom času, susresti/stopiti s mojim odlaskom s Ovoga svijeta...

Sjećam se, u tom dalekom danu 1964. godine, kad sam bio prvi razred osnovnē, dvojica komšija koji su se s mojim ocem vraćali sa dženaze i ukopa mladoj ženi u susjednom selu i odlazili svojim kućama, ništa nisu rekli mome ocu nakon što je on ponovio ono što su mnogi drugi mnogo puta već izgovorili: “Šta ćeš, smrt je bliža negoli jàka za vratom!” Samo su, nakon što su nam okrenuli leđa i okrenuli jàke za svojim vratovima, ostavili svoje uobičajeno allahimanet, i otac je u njihovu pravcu odaslao allahimanet, ja sam šutio, pretpostavljajući smrt kao kakvu živu, neugodnu, nasrtljivu materijalnost koja zasretne bolesnu ili koju drugu osobu tako što odjednom, u milionima nevidljivih agresivnih krpelja, prilijepi se uz ljudsko tijelo i u trenutku ga onesposobi da živi... Sjećam se i toga da je jedan od dvojice komšija bio ozbiljno bolestan, govorilo se kako ga je napao “onaj poganac”, što je bio okolišni izraz za bolest raka, odmah sam se zagledao u kragnu na njegovoj košulji. Taj komšija je preselio na Onaj svijet koji mjesec kasnije.

Kao dijete postarijih roditelja, nisam volio slušati priče o smrti, umiranju, dženazama, mezarjima, prikazama na seoskim grobljima, traumatičnim ličnim iskustvima kad se, primjerice, spašavao goli život u zbjegovima tokom Drugoga svjetskog rata, mada sam, opet, bio mazohistički radoznao o čemu to odrasli toliko strpljivo besjede i pritom neobuzdano maštovit u “nastavljanju” njihovih živopisnih mozaičnih kazivanja. Na vrijeme sam spoznao jednu važnu životnu istinu: Što se više priča o smrti, što se čovjekova svijest više druži sa smrću, strah od smrti postaje sve manji i ublaženiji, do trenutka kad ga više nikako nema.

O smrti se mnogo više razmišlja negoli se govori. Nigdje se kao u susretu sa smrću ne osjeti bezgraničnija čovjekova krhkost, slabašnost, nesigurnost, gotovo pa uvjetovani strah od umiranja i odlaska sa Ovoga svijeta. Zato mi je veoma bliska misao francuskog filozofa iz XVI. stoljeća Michela de Montaignea: “Ko poučava umiranju, poučava življenju.” Životna svakodnevnost nam najbolje obznanjuje u kojoj mjeri i u kolikim ovosvjetskim granicama i uvjetovanostima prihvatamo biti poučenima i osviještenima naprema sutrašnjeg odlaska s Ovoga svijeta. S druge strane, međutim, “ništa na svijetu nije lakše prevariti negoli svoju savjest”, kako bi rekao najveći evropski pjesnik XIX. stoljeća Charles Baudelaire.

Zato i možemo, sebi i drugima, tvrditi kako smo upravu u svemu što kažemo, što napišemo ili što prešutimo o smrti.

U slijedećem broju: “Domaćin iz sela Zaostro Feto Hajdarević”